BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

ČETVRTI KORIZMENI TJEDAN

Ponedjeljak, 4. travnja 2011.

 

Iv 4,43-54

43Nakon dva dana ode odande u Galileju. 44Sam je Isus doduše izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. 45Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdana. Jer su i oni bili uzišli na blagdan. 46Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. 47Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. 48Nato mu Isus reče: "Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!" 49Kaže mu kraljevski službenik: "Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete." 50Kaže mu Isus: "Idi, sin tvoj živi!" Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. 51Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. 52Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: "Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica." 53Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: "Sin tvoj živi." I povjerova on i sav dom njegov. 54Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Ponedjeljak - 4. korizmeni tjedan

IDI, SIN JE TVOJ ZDRAV!

Iv 4,43-54

Današnjim danom započinje drugi dio korizmenoga vremena. Svakoga dana čitat ćemo iz Evanđelja po Ivanu. Slušat ćemo iz dana u dan kako sve više raste omraza i neprijateljstvo spram Isusa koje će doživjeti svoj strahoviti klimaks, završnicu na Veliki petak.

Neposredno nakon Isusova razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu - jedan odulji razgovor na više razina i više stupnjeva -  za razumijevanje Isusove osobe i podizanje duhovne svijesti, i nakon nekoliko retrospektivnih pogleda na Isusovu osobu i prilike u kojima djeluje, imamo izvješće o iscjeljenju sina kraljevskog službenika. Isus se nalazi u Kani gdje je učinio  prvo čudo. Ondje mu stiže kraljevski službenik i moli za zdravlje svoga sina, djeteta. Zgodu ćemo pronaći i kod sinoptika, Mateja i Luke, gdje kraljevski činovnik - zapovjednik, moli za zdravlje svoga sluge.

Odvajkada se četvorica evanđelista prikazuju u liku četiriju živih bića. Za Ivana se rabi slika orla.  S punim pravom. Te velike, goleme, teške grabljivice trošile bi strahovito mnogo energije na svojim dugim putovanjima kad bi sve odrađivale svojim krilima. To bi im istrošilo energetske zalihe. Stoga se prepuštaju toplu zraku koji ih nosi, ne čineći nikakve zaveslaje krilima. Kao da lebde u zraku. Isto ćemo pronaći i u Ivana evanđelista. Neka nevidljiva sila njega nosi u visine, stalno se kao u krugu vrti oko određene tematike, pada i diže se, započinje iznova, dotiče se uvijek istih misli, imamo slične sukobe, kao u glazbenom komadu ili simfoniji, gdje se trajno iznovice pojavljuje tematika ili isti motiv koji se razrađuje u novim inačicama. Sve pak smjera prema konačnoj preobrazbi, pretvorbi iz staroga u novo, upravo kao na svadbi u Kani Galilejskoj. Nešto obično, nevrijedno, voda, pretvara se u dragocjeno vino. To je Isusova melodija koja se provlači kroz cijelo Evanđelje.

 

 

 

Dramatika Ivanova Evanđelja otvara se danas donekle ugodnim prizorom, naime izvješćem o vjeri kraljevskoga službenika, rimskoga časnika, kome se sin nasmrt razbolio. Suprotstavljena je vjera ovoga čovjeka nevjeri Židova. Stranac, poganin vjeruje u Isusovu iscjeliteljsku moć. Inače ne bi došao po pomoć. Vjeruje čovjek Isusovoj riječi. Potom je povjerovao cijeli njegov dom.

Isusova je riječ čudotvorna, stvarateljska. On je sam u osobi Božja Riječ, utjelovljena. Ona donosi život, spasava od smrti one koji vjeruju u njega. U Isusu je među nas došlo nešto korjenito novo, u njemu cjelokupno stvorenje i sva povijest dobiva novoga, pravoga Gospodara. Tko vjeruje on izgovara da Isusu Kristu. Isusov se cjelokupni život kondenzira, sažimlje u danima njegove Muke i Uskrsnuća. Tko vjeruje, mora se odvažiti izreći životno da Isusu Kristu, odreći se jednom zauvijek svih drugih mesija, starih i novih, s imenom ili bezimenim, opasnim i zavodničkim.

Što Isus želi svojim postupcima? U njemu su duhovne sile, on ima snagu koju Duh daje, snagu liječenja, preobrazbe cijeloga čovjeka. To je središnje u Isusovu životu. Njega tjera sila da liječi, on sam osjeća kako iz njega sila izlazi. On je intimno blizak svomu Ocu, iskusio je to u trenutku krštenja, u pustinji, potom u prizoru preobraženja na Taboru. Oprašta grijehe, liječi svaku vrst bolesti. Grijeh je redovito poremećaj pravih odnosa s Bogom, one harmonije, sklada koji bi trebao vladati u svijetu između Boga i čovjeka zatim i čovjeka s cijelim svijetom. Grijeh je promašaj cilja. Sve što Isus čini samo je nužna posljedica njegova utjelovljenja, Boga koji je postao čovjekom. Tako napose u Ivanovu Evanđelju. Njegovo božansko djelovanje poprima ljudske obrise.

Danas smo neskloni vjerovati ovim evanđeoskim izvješćima. Kako liječiti na daljinu? To nadilazi okvire naših racionalnih dosega. Međutim, svi drugi apstraktni pojmovi vezani uz Isusa kao  Mesiju, ili pak kraljevstvo Božje, božanska ovlast kojom oprašta grijehe, kojom liječi, ostat će bez temelja, ne uzme li se u obzir učinak koji je Isus imao na svoje suvremenike, duhovnu snagu koju su ljudi u dodiru s njime osjećali. Za nas je daleko učinkovitije skrenuti pozornost na dinamiku i dubinu koju su ljudi osjećali u dodiru s Isusom, toliki patnici i nevoljnici. Što se sve u njima odvijalo u susretu s tom jedinstvenom osobom, kako su se oslobađali od straha i bola, kako se njihov život pretvarao u pouzdanje, radost, kako im je Isus ulijevao nadu. Te kako su se međusobno kao kod osmoze, pretakale osoba u osobu.

Bit ćemo pravedni i prema Isusu i prema Pismima budemo li se brinuli upravo kao Isus za ljude i njihovu sudbinu, za sve ono što se u njima odvija i što su doživljavali kad ih je Isus izliječio. Prihvatimo li Isusa krajnje ozbiljno, moramo se i trebamo uživjeti u njegovu osobu koja je oko sebe širila mir i sreću, ulijevala nadu i budućnost.

Između Isusa i onih s kojima se susretao otvarao se prostor povjerenja. Isus traži vjeru. Vjera je prostor između Isusa ljudi, ono ozračje koje se otvara i u kome patnici, tražitelji, nevoljnici i potišteni mogu odahnuti. Osjećati se obnovljeni, preporođeni. Isus nije ostajao samo na govoru. Nije on govorio samo o dobrome Ocu, nego ga je posredovao, zračio, širio oko sebe ozračje koje je privlačilo ljude u njegovu blizinu. Nestajalo je blokada, granica, razlika, između društvenih slojeva i vjera, vjernika i nevjernika, pobožnika i bezbožnika. On je iz sebe ižarivao toplinu, neki se ‘fluid’ iz njega širio, a ljudi su se otvarali pred njim, osjećali su da se osobe pretaču, jedna u drugu, da u njih prelazi njegova energija. Tvoja ti je vjera pomogla. Stoga je vjera na ovome zaslonu dati se dodirnuti Isusom, biti siguran u Isusovu moć i snagu, uroniti u ozračje njegove osobe, vjerovati da može i na meni izvesti svoja silna djela. I dogodit će se. I bit ćemo sretni zbog susreta s Njime.