BIBLIJSKA PORUKA DANA

Osmi tjedan kroz godinu

Subota, 5. ožujka 2011.

Mk 11,27-33

27I dođu opet u Jeruzalem. Dok je obilazio Hramom, dođu k njemu glavari svećenički, pismoznanci i starješine. 28I govorahu mu: "Kojom vlašću to činiš? Ili tko ti dade tu vlast da to činiš?" 29A Isus im reče: "Jedno ću vas upitati. Odgovorite mi, pa ću vam kazati kojom vlašću ovo činim. 30Krst Ivanov bijaše li od Neba ili od ljudi? Odgovorite mi!" 31A oni umovahu među sobom: "Reknemo li 'od Neba', odvratit će 'Zašto mu dakle ne povjerovaste?' 32Nego, da reknemo 'od ljudi!'" - Bojahu se mnoštva. Ta svi Ivana smatrahu doista prorokom. 33I odgovore Isusu: "Ne znamo." A Isus će im: "Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ISUSOVA OVLAST: UPITI I ODGOVORI

Mk 11,27-33

Iz prirodnih znanosti znamo, a tome nas uče minula stoljeća, da nam priroda odgovara uvijek i samo ako joj postavljamo ‘ispravna’ pitanja, na ispravan, na pravi način. I tako su se znanstvenici naviknuli da stalno postavljaju pitanja koja su objektivna, precizna, proračunata. Svega se osobnoga, subjektivnoga klone, u znanosti je sve osobno isključeno. Tek nam je novija fizika pokazala kako se u pokusima može manipulirati, kako se na njih dade utjecati, tako da smo u odgovorima koje primamo neumitno sadržani, uključeni i mi kao čimbenici koji usmjerujemo i ravnamo pokusima. Stoga se veli kako ne postoji spoznaja koja bi bila do kraja objektivna. Kad se pitamo o istini neke stvari ili osobe, način na koji pitamo već uključuje unekoliko i odgovor koji ćemo dobiti. Sve je uvijek i subjektivno impregnirano, obilježeno, prožeto. Osobom se postaje, osoba se temelji u susretu s drugim ja, u susretu ‘ja-ti’, u zajedništvu s drugima. Drugu ćemo osobu spoznati samo u mjeri u kojoj u svoje pitanje uključujemo sebe kao osobu. Pristupamo li sa zadrškom, rezervom, dobit ćemo i rezervirani odgovor.

Slično je i u čovjekovu odnosu spram Boga, u odnosu prema Bogu. Čovjek može pitati nezainteresirano, i dobit će odgovor koji zaslužuje, neutralan. Tek kad se uključi cjelokupna egzistencija, dobit će cjeloviti, posvemašnji odgovor. Primjer su tomu sveci. Ne može se čovjek zanimati za Boga kao što se zanima za neki kućni broj u adresi koju tražimo. Sve što se tiče Boga, tiče se naše cjelokupne egzistencije, našega životnoga opredjeljenja, sadržaja naših nadanja, pitanje spram našega izvira i uvira. Samo onaj tko stavi na kocku cijeli svoj život, dobit će sve, kako to veli Isus u odgovoru apostolima. Bog je osoba koju bezuvjetno trebam kako bih opravdao svoje egzistiranje. “Ne bi me tražio da me nisi pronašao” - rekao je umni B. Pascal.

Teolog Paul Tillich veli da Bog koji je bezuvjetan u svojoj moći, obećanjima i traženjima jest onaj Bog koji nas čini osobama te koji je susljedno posve osoban u našemu susretu s njime. U susretu s Bogom možemo iskusiti ponajprije što to osoba treba biti, čime se i kako se razlikuje od svega neosobnoga. Svaki odnos među osobama počiva na slobodnoj međusobnosti.

Kad Bog Adama pita, gdje je, onda je to pitanje koje želi staviti pod upitnik njegovo sadašnje stanje u kojemu se našao nakon grijeha. Kad pita Kaina gdje mu je brat, želi mu dozvati u pamet zločin koji je učinio, želi da stane iza svoga zlodjela te da se izruči Božjoj pravednosti i smilovanju. Zna Bog što je s Adamom, zna on što je i s Kainom. Ne treba mu obavijesnih podataka, nego želi čovjeka dozvati samome sebi, pozvati na kajanje i obraćenje. U svakome pitanju koje dolazi sa strane Boga čovjeku u Bibliji riječ je o spasenju ili propasti, životu ili smrti, svemu ili ništavilu. Bog svakomu daje priliku.  

Upravo je zato pogrješan način na koji pristupaju Isusu pismoznanci, starješine i velikosvećenička družba u današnjem evanđeoskom odsječku. Sve što nam želi evanđelist Marko ponuditi o tim grupacijama u Isusovo vrijeme smjera prema skidanju obrazina s tih grupa, smjera prema nemilosrdnomu obračunu koji ćemo pronaći u Mateja, njegovim osmerostrukim ‘jao’. Marko ima pred očima njihovu nakanu (s)maknuti Isusa. Ali to je sve pisano i za ono doba, ali ima u sebi svevremensku i nadvremensku protežnicu. Nije dovoljno znati Bibliju naizust da bi čovjek imao spoznaju Boga, nije dovoljno znati sve navode ili citate, da bi čovjek pokazao svoju inteligenciju i sposobnost, ili pak da bi postavljao zahtjeve spram karijere. Nerijetko je to drvo od koga su izdjeljani teolozi, pa i ovi današnji.

Život vjere ili pak kršćanstvo ne živi se u laboratorijima, znanstvenim seminarima i akademskim krugovima, nego u osobnom nasljedovanju Isusa Krista. Veliki znalac ljudske duše kao i kršćanstva svoga vremena, danski filozof S. Kierkegaard, na ovaj je način sve to iskarikirao. Naime, plod suvremenih teoloških studija jest: Dok Isus ide križnim putem na Kalvariju, prati ga profesor s bilježnicom u ruci i sve pomno registrira i bilježi na križnom putu i provjerava podatke. Dok Isus nosi trnovu krunu, profesor teologije ima na glavi nataknut profesorski šešir; namjesto lanaca kojim su vezali Isusa u Getsemaniju, današnjemu rektoru vješaju oko vrata rektorski lanac; namjesto luđačke košulje u koju rimski vojnici zaodjenuše Isusa, profesori teologije ogrnut će se ogrtačem od hermelina ili najskupljega krzna, u dvorskom stilu najvećih kicoša i uglednika. To je najveća lupeština u svjetskoj povijesti, tako veličajne stvari naviještati, a biti srcem tako daleko od njih. I kad bi to bilo samo privatno mišljenje i ponašanje, bilo bi to donekle i podnošljivo. Ali je najveća tragedija toga zvanja upravo što nastupaju službeno, u ime Crkve.

     Isus pak uzima bič i u ime svoga Oca čisti Očevu kuću od svih primjesa i natruha profanoga. Na kraju se čovjek s Rilkeom pita, je li moguće da unatoč svim otkrićima i napretcima, unatoč kulturi i svjetskoj mudrosti ostadosmo na površini života? Isus dođe svojima, svome ‘narodu’. Ali ni narod nije slušao Isusa. Došao je od Boga svome narodu, ali nije prepoznao niti vidio da bi taj narod bio uz Boga. Narod je postao po Bogu ono što jest, ali je Boga zaboravio. Isus se stoga se okreće siromasima, udovicama, malenima, neznatnima. Nije trpio nikakve kompromise između Boga i ljudskoga mišljenja te bogatstva.