BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. ĆIRIL I METOD, zaštitnici Europe

Utorak, 5. srpnja 2011.

Lk 10,1-9

1Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. 2Govorio im je: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. 3Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. 4Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. 5U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' 6Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. 7U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću." 8"Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi 9i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!'

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SLAVENSKA BRAĆA SV. ĆIRIL I METODIJE

Braća Ćiril (pravo ime Konstantin, ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod, obojica su rođena u Solunu. Poznati su i kao Sveta braća i slavenski apostoli. Njihov otac Lav bio je visoki bizantski vojni zapovjednik (drungar). Najraniju mladost proveli su u Solunu koji je u to vrijeme posve okružen Slavenima. Metod postaje upravitelj jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril, odgojen na carskom dvoru, nakon završenih filozofskih i teoloških studija postavljen za bibliotekara Hagije Sofije (crkve svete Sofije) u Carigradu i učitelja filozofije na carigradskoj visokoj školi.

Godine 851. Ćiril je član bizantskog poslanstva arapskom kalifu u Samari, a 856. u doba političkih i crkvenih trzavica Metod napušta svoj položaj arhonta i povlači se u samostan na Olimpu u Maloj Aziji. Malo kasnije za njim dolazi i Ćiril. Ali po nalogu bizantskog cara Mihala (860.) oba brata odlaze kao misionari među tursko-tatarske Hazare u južnoj Rusiji. Neposredno nakon povratka iz Rusije angažirani su za novu misiju kod Slavena. Naime, 862. poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatražilo je od cara Mihajla biskupa i svećenike koji će propovijedati na slavenskom jeziku kršćansku vjeru. Zadatak je bio velik i delikatan. Na područjima prostrane Rastislavljeve države širili su kršćanstvo već od početka 9. stoljeća njemački svećenici iz regensburške i pasaunske dijeceze. Rastislav bojeći se njihovog političkog utjecaja traži u Bizantu oslonac protiv cara Ludovika Njemačkog, ispod čije se vlasti ogorčenom borbom istrgao. Rastisavljeva koncepcija išla je za tim da samostalna moravska crkva s domaćim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom postane brana svakom stranom utjecaju.

Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj želji i šalje mu Ćirila i Metoda. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremili - Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljica) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna (koji su od djetinstva dobro znali) preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti. Godine 863. braća kreću na put i stižu 864. knezu Rastislavu koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh njihove misije, mnogobrojni učenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemačkog klera. Protiv slavenskih misionara počinje podmukla borba njemačkog svećenstva. Glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vršiti vjerski obredi: hebrejski, grčki i latinski.

Nakon trogodišnjeg boravka u Moravskoj braća polaze na put kako bi biskup zaredio Metoda i nove slavenske svećenike. Došavši u Panoniju neko vrijeme su se zadržali na dvoru kneza Kocelja kako bi ga upoznali sa svojim radom na slavenskoj crkvenoj knjizi. Stekavši i tu mnogo učenika polaze u Veneciju gdje su morali voditi oštru polemiku s tamošnjim 'trojezičnjacima'. Odatle ne kreću za Carigrad, gdje je umoren car Mihajlo, a vlast preuzeo Vasilije Makedonski, već odlaze u Rim. Papa Hadrijan vidi u slavenskim misionarima dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena te ih prima svečano. U Rimu se Ćiril razbolio i uskoro kao redovnik tu i umire (sahranjen je u ckrvi sv. Klementa, gdje je i danas sačuvan njegov grob). Hadrijan je odobrio slavensku službu, a Metoda poslao 869. knezu Kocelju, čak ga prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio za panonskog nadbiskupa. Time je zapadni Ilirik trebao biti izdvojen iz jurisdikcije salzburškog nadbiskupa i podvrgnut izravno Rimu.

Čim je Metod došao u Panoniju njemački svećenici napadaju ga kao heretika, a kada je stigao u Moravsku (gdje je Rastislava zbacio njegov sinovac, njitranski knez Slavopuk) njemački biskupi pozivaju Metoda na svoju sinodu, osuđuju ga i bacaju u tamnicu, gdje je ostao zatočen dvije i pol godine. Na papin nalog 873. Metod je pušten iz tamnice, ali je slavenska liturgija zabranjena. Kako je Metod ipak nastavio svoju djelatnost te se slavensko bogoslužlje sve više širilo po Moravskoj podignuta je protiv njega optužnica u Rimu. Stoga je Metod 879. pozvan pred papu da se opravda. Papa Ivan VIII, nastojeći ne oštetiti rimske pozicije u Moravskoj potvrdio je slavensko bogoslužlje bulom Industriae tuae iz 880. godine. Isto je učinio i 882. carigradski patrijarh Fotije koji se pomirio s papom.

Metod prevodi u Moravskoj na slavenski jezik Bibliju. Nakon njegove smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija, a knez Svatopluk je prognao njegove učenike. Neki od njih prodani su u ropstvo dok su se neki uspjeli skloniti u Bugarsku, Makedoniju, Rašku i primorsku Hrvatsku gdje su nastavili svoj rad. Prijevodom liturgijskih i biblijskih knjiga udarili su Ćiril i Metod temelje slavenskoj pismenosti.

Apostolskim pismom Magnifici eventus pape Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Spominjući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, Ivan XXIII. naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja Katoličke crkve i istočnih kršćanskih crkava. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Svećano su vraćene u nju 17. studenoga 1963., a česticu tih ostataka papa Pavao VI poslao je grčko-pravoslavnom metropolitu u Solun, rodni grad sv. Ćirila i Metodija.

Papa Ivan Pavao II. Proglasio ih je zaštitnicima Europe u društvu sa sv. Benediktom. Htio je da nestane europske podjele na Istok i Zapad, htio je da Europa prodiše obama plućnim krilima, zapadnim, latinskim, i istočnim, grčko-pravoslavnim. Svojim zalaganjem doprinio je ponajvećma rušenju Berlinskoga zida i nestanku hladnoga rata koji je okivao Europu nakon Drugoga svjetskoga rata.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

ČETRNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Utorak, 5. srpnja 2011.

Mt 9,32-38

32Tek što oni iziđoše, gle, doniješe mu njemaka opsjednuta. 33Pošto izagna đavla, progovori njemak. Mnoštvo se čudom čudilo i govorilo: "Nikada se takvo što ne vidje u Izraelu!" 34A farizeji govorahu: "Po poglavici đavolskome izgoni đavle." 35I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. 36Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. 37Tada reče svojim učenicima: "Žetve je mnogo, a radnika malo. 38Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

TAKVO ŠTO JOŠ NE VIDJESMO U IZRAELU

Mt 9, 32-38

Mnogočemu nas uče Isusove riječi, još više nam govore njegova djela. Stari su bili u pravu kad su umovali: Da bismo razumjeli Isusove riječi i nauk, moramo uvijek imati pred očima Isusovo ponašanje i djelovanje. Poglavlja o Isusovim čudesima u Matejevu Evanđelju (8.i 9. poglavlje) završavaju ovim kratkim odsječkom, iscjeljenjem čovjeka koji bijaše gluh i nijem, k tome još i opsjednut. Ovaj kratki ulomak govori o izgonu nečiste sile iz čovjeka, pri čemu se mnoštvo divi. Već ovdje se vidi podvojenost stajališta prema Isusu. Mnoštvo se divi, zaneseno je Isusovim djelima i riječima (Takva šta ne vidjesmo u Izraelu), dok su farizeji uvijek za petama da ga uhvate na riječi i djelu. Oni mu spočitavaju kako s pomoću đavolskih sila izgoni nečiste sile. Jedni ga prihvaćaju,oduševljeni su, a drugi mu spočitavaju đavolske spletke, jednostavno ga demoniziraju u svemu. Na samome početku nazire se negdje u daljini Isusov tragičan kraj. Ništa pak od onoga što Matej u svome djelu pripovijeda i nama donosi, nije stvar prošlosti, nego je uvijek krajnje aktualno - i ovaj gluhonijemi opsjednuti, i mnoštva koja su kao ovce bez pastira.

Koliko ih je danas kojima su usta stalno zatvorena, koji nemaju prava glasa, koji su neslobodni. Počevši od vlastite kuće, doma, obitelji, od škole, radnoga mjesta, pogotovo pak u totalitarnim sustavima, gdje se sustavno potire sloboda govora, gdje je deviza jezik za zube inače ode u zatvor ili pak gubiš posao. Ljudi su prisiljeni živjeti u neslobodi, uvijek potiskujući u sebi svoje osjećaje. Ljudi ne smiju otvoriti usta, ne smiju nikoga kritizirati, inače gube sve.  

Isusova se punomoć u odnosu na Ivana Krstitelja upravo u ovome jasno očituje. On zapovijeda nečistim silama i one bježe. U Ivana nema govora o demonima, zlim duhovima, Svetome Duhu. Isus se suočava s Knezom ovoga svijeta i pobjeđuje ga. Nema tu velikih prenemaganja niti zazivanja. Isusova je riječ upravo kao na početku stvaranja: stvarateljska. Kao što Bog stvara riječju, tako i Isus riječju, molitvom, zazivom izgoni nečiste sile. Isus je riječ, pojam i punina Božje Riječi. Njegova riječ stavlja sve u prvobitni Božji poredak, kakav bijaše na početku, prije grijeha i pada.

Isus otvara usta da bi čovjek mogao slaviti Boga. Bog govori i čovjek odgovara, čovjek govori Bogu i Bog sluša i uslišava. Isus unosi razornu, eksplozivnu snagu u učmalo društvo, djeluje razorno na uhodane predodžbe farizeja i pismoznanaca, i zato onakve optužnice.

Druga slika koju nam današnje čitanje pruža jest slika napuštena, zapostavljena, zapuštena naroda. Isus obilazi sva mjesta u Galileji, liječi. Narod je kao ovce bez pastira. Isus rabi gorke riječi koje ćemo pronaći kod jednoga Jeremije ili Ezekijela u Starome zavjetu. Narod izraelski nalik je velikome stadu pod šibom goniča, pastira, koji nemaju nikakva drugoga interesa osim svoje koristi od stada. "Vjetar napasa moj narod" reći će Ezekijel, a Jeremija još žešće: "Vihor odnosi sve tvoje pastire, svi tvoji prijatelji idu u progonstvo". Isusa zahvaća sućutna ljubav. Žao mu je naroda. Grčki izričaj govori o utrobi koja se u čovjeku okreće, prevraća. Takav je Bog. On se predstavlja kao istinski pastir koji polaže za svoje ovce život. Njega zahvaća iznutra ljubav, on u suočenju s vukom izlaže riziku i opasnosti čak i sami svoj život. Upravo se tu prepoznaje tko je pravi pastir.

Isus nastupa kao pastir, ne kao farizej, rabin ili pismoznanac. Ne tumači Pismo prema rabinskom običaju, nego neposredno. Na što mu sliči Izrael njegova doba? Na raspršene ovce po gorama, bez zavičaja i doma, beznadno rasijane po stepama i kamenjaru ondašnjega Izraela. Njegova misija bijaše okupiti te koje je sinagoga isključila, za koje se službena religija ondašnjega doba nije skrbila. Bog se ne da svesti niti ograničiti samo na sveti prostor, njegovo je sve stvorenje i svako ljudsko biće. Isus shvaća nevolju i bijedu svojih suvremenika i zato ima s njima sućuti. Iz sućuti liječi i ulijeva novu snagu obnove.

Tko je čuvar ovaca samo zbog novca, tko je to samo iz koristoljublja, tome je stalo najprije do vlastita života, taj živi sebično. I zato Isus nastupa prepun ljubavi i iz ljubavi daje svoj život. To je ona luda ljubav koja se ne zaustavlja niti preže ni pred smrću! Koja zapravo ljubav nije prekomjerna? Ljubav majke, ljubav oca? Pa jasno! Upravo je takva Isusova ljubav! Stoga Isus moli da mole za prave pastire, prave radnike u Božjoj žetvi. To je i danas naša obveza.

Jer ništa bolje nije ni danas u suvremenom svijetu. Ljudi su obezglavljeni, nemaju jasnih predodžbi, pogotovo ne moralnih autoriteta i vođa koji bi ih vodili u izvjesnu budućnost. Poganstvo se na sve strane širi, nema otpora duhu suvremenog svijeta, kršćanstvo se iznutra rastače. Progoni su prisutni, ako ne fizički, onda duhovni, izolacija. Nema više nikakve romantike koja bi nas nosila. Treba se zaputiti u stanoviti egzodus gdje nas Isus poziva, u svoje društvo, biti s njime da nas nahrani svojom riječi i osobom. Postati ponovno Crkva onih izvora, početaka. Isus nije utemeljio zajednicu onih koji u njega vjeruju i za njim idu na nekim principima, načelima, normama, nego na ljudima koji su iskusili njegovu riječ, ruku, snagu.

      Ono što se danas od nas iziskuje nije toliko govoriti o Isusu Kristu, nego dopustiti mu da u nama živi kako bi ga ljudi u svome životu pronašli otkrivajući ga u nama. Stoga moramo nastaviti s pitanjem, kako mu dopustiti u nama živjeti i zaživjeti, njemu koji je tražio izgubljenu ovcu, koji je pozvao Mateja i Zakeja, koji je oprostio Magdaleni i tolikim grješnicima.