BIBLIJSKA PORUKA DANA

PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO

Subota, 6. kolovoza 2011.

Mt 17,1-9

1Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, 2i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. 3I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. 4A Petar prihvati i reče Isusu: "Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." 5Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" 6Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. 7Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: "Ustanite, ne bojte se!" 8Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. 9Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

6. KOLOVOZA - GOSOPODINOVO PREOBRAŽENJE

ISUS - SVJETLO OD SVJETLA URONJEN U SVJETLO - Lk 9,28b-36

 Za cijelog Isusova života njegova je osoba bila obavijena velom tajne i tajanstvenosti. Nije bio do kraja jasan ni svojoj majci s kojom je proveo najviše vremena, zagonetan je ostao do kraja svojim susjedima, koji su se, nakon njegovih čudesa, u čudu pitali, ta nije li taj Isus sin tesarov, i odakle mu te sile da čini takva znamenja u narodu. Jednako je bio upitan svojim učenicima koji su se uvijek iznova pitali u čudu glede Isusove osobe. Nikad im do kraja nije bilo jasno što se iza te pojave krije, koje su tu sile na djelu.

Doduše, priznat će oni toliko puta, u zaprepaštenosti, da je on Sin Božji, Petar će ispovjediti javno vjeru u njega, ali sve je to premalo da bi ga čovjek do kraja shvatio, prihvatio, slijedio, za nj položio svoj život. Ovaj trenutak uspona na Tabor kao da simbolično označuje: Tko želi shvatiti ovu osobu, on mora biti njome vođen. Dati se voditi, uz strmine. Izići iz uhodanosti života, svakodnevice, iz suzne doline, poći put vrhunaca, i zemljovidnih, ali većma duhovnih (ta i mistici govore o usponima na 'brda', a u svim religijama povlašteno mjesto ima 'brdo': Fuji, Himalaje, Elbrus, Olimp, Libanon, Sinaj; Isus ima svoj Tabor i Golgotu, Ivan od Križa ima svoj Karmel, Franjo svoju La Vernu, Benedikt Monte Subiaco, Monte Cassino; jednako i pjesnici).

Nu, unatoč tih sretnih trenutaka u životima Isusovih apostola, trajno ostaje upitnik i sumnja glede prozračnosti te osobe. Čak će im sam Uskrsli predbaciti njihovu sumnju i nevjeru (usp. Mt 28,17; Mk 16,14:"Dok su bili za stolom prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca, što nisu povjerovali onima koji ga bijahu vidjeli poslije uskrsnuća"). Teško je čovjeku ostaviti ljušturu svoga tijela, teško da gusjenica povjeruje kako se u njoj krije predivni leptir. Mučno je nakon svih negativnih životnih iskustava povjerovati u snagu preobrazbe, u novi, preobraženi život.

Dakle, vječna dvojba: Tko li je ovaj Isus? Što se tu krije? Što on zapravo od nas hoće? Zašto nas jednom već ne oslobodi od svih sumnji? Na trenutke božanski velik, da čovjek pred njim na koljena padne, u drugom času, sav u grču i boli. Tabor i Getsemani. Čemu odmah nakon ovog prizora na Taboru govor o svršetku u Jeruzalemu, o strahotama mučenja, razapinjanja, smrti, ali i uskrsnuća. Sve nejasno, maglovito. Zašto nije sve jednoznačno, jasno, prozirno, prozračno? Tako je to ostalo do današnjeg dana. Štoviše, postalo je još teže i gotovo nesnosnije. Ispisane su tolike rasprave, napunjene tolike biblioteke knjigama o njemu. Teološki i historijsko-kritički razum htio bi ga zbiti u svoja mjerila, ali taj lik i njima neprestano izmiče ispod kontrole. Danas ga svatko za sebe svojata, prema potrebi. Svi se bave tom osobom pod vidom što je moguće o njemu doznati. Ljudi idu u širinu, namjesto u dubinu, ekstenzivno namjesto intenzivno. Nije važno što i koliko znamo o Isusu, već koliko ga poznajemo, kao osobu. Tek osobni odnos prema ovoj osobi daje odgovor na upit, odakle je Isus, odakle mu je iskon, što hoće i kamo sve njegovo smjera. Samo ga onoliko poznajemo koliko ga ljubimo i slijedimo.

Isusovu se osobu može shvatiti samo ako se čovjek s njome i za njom zaputi. Nikad taj put nije puka monotonija, makar se to nekad tako i činilo. Tako su mislili i apostoli. Ali postoje trenuci u kojima se istina osobe zgušnjava u maksimalnom intenzitetu i tu nam biva jasno što tko nosi u sebi. Za Isusa se može reći da to bijahu događaj na Jordanu, za krštenja, zatim Tabor, te Getsemani i Golgota. Oni koji su s njime bili, bijahu zaslijepljeni. Nisu vidjeli što se krije, oči im bijahu oteščale, srce umorno, dušu obuzeo strah. Kao što rekosmo, potrebno se zaputiti za Isusom strmenitom stazom. Čovjek je određen za visine ('za let si, dušo, stvorena' - rekao bi pjesnik), duša mora pustiti svoja krila, mora se prema svom cilju usredotočiti. Samo se s visine vidi daleko.

Što se krije u Isusovoj osobi? Uprizoruje to scena na Taboru s Mojsijem i Ilijom. Dva stupa Starog zavjeta, dva lika, tako slična ali i različna u svojoj pojavnosti. U Mojsiju živi vizija slobode i budućnosti svog naroda. Dosta mu je egipatske tlake, želi povesti narod u 'obećane prostore'. Iz ropstva i egipatske despocije. Ne smije biti čovjek rob čovjeku. Čovjek se određuje prema Bogu i odgovara samo Bogu. Stoljeća robovanja postadoše nešto normalno i naravno u židovskom biću. Smjenjivali se faraoni, a njima svednevice sve gore i gore. Stoljeća tlačenja, obeščašćivanja, iskorištavanja, bez ljudskog dostojanstva (poput naše hrvatske povijesti, od Arpadovića, preko Habsburgovaca, otomanskih sultana, Karađorđevića, komunističkih zlosilnika).

Nepodnošljivost je takve situacije dozlogrdila Mojsiju. Bježi u pustinju, ondje se susreće s Jahvom, Bogom Izraelaca. To mu mijenja život, postaje sretnik, slobodan, i govori svojima o slobodi. Vodi ih u slobodu. U pustinji će ga prokleti na stotine puta zbog neukusne mane (u Egiptu bijaše svega u izobilju; jednako bijaše veći standard i u komunizmu, reći će mnogi naši suvremenici, nostalgičari za minulim vremenima). Ali vizija sreće, slobode, budućnosti za cijeli narod, to je misao vodilja jednog Mojsija. Znao je da se njegovo djelo isplati, da će narod steći svoj identitet, svoju samobitnost, slobodu. Samo pod okriljem svog Boga i bude li slušao one koje Jahve pošalje u svoje ime.

S težom se opasnošću suočio Ilija. Mojsiju bijaše potrebno 40 godina da bi narod doveo u slobodu. Ali kad je stekao slobodu, vanjsku, fizičku, potpao je narod pod ropstvo bogova, božanstava, idola, demona. Za Boga, protiv Bala! Za Boga protiv bogova! Zemljom teče med i mlijeko ('kruha i igara' treba masi, pa je imaš iza sebe. To je savjetovao Đavao i Isusu za kušnje!), ali ti demoni žderu ljude, dušu i srce. Gutaju nečovječno. Prisjetimo se tih bogova u komunističkom sustavu. Ispijali su čovjeku moždinu i mozak. Trebalo je srušiti te rukotvorene bogove, te samozvane personificirane sile, koje daleko strašnije čovjeka iznutra izjedaju i obeščašćuju. Kakvu su samo duhovnu i duševnu prazninu ostavili iza sebe u tolikim mladim dušama koji su im slijepo vjerovale, polagale nadu u njihove riječi, i na kraju gurnuli ih u besmisleni rat. Moglo se toga pročitati na hrpe, čuti u medijima. Ništa strašnije nije od trenutka kad se bogovi ruše, kad nestaje idola kojima se čovjek klanjao. Praznina i pustoš porazno haraju.

      Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obadvojice. Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Bogom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru. Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je ova visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati ovaj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Treba se samo upustiti u pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

OSAMNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Subota, 6. kolovoza 2011.

Mt 17,14-20

14Kada dođoše k mnoštvu, pristupi mu čovjek, padne pred njim na koljena 15i reče: "Gospodine, smiluj se sinu mojemu jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. 16Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti." 17A Isus odgovori: "O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!" 18I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa. 19Tada učenici pristupiše nasamo k Isusu i rekoše: "Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?" 20Kaže im: "Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: 'Premjesti se odavde onamo!', premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Subota - 18. tjedan kroz godinu

VJERUJEM – POMOZI MOJU NEVJERU

Mt 17, 14-20

Iscjeljenje padavičara i mjesečara - zgodu navode sva trojica evanđelista, Matej, Marko i Luka. Prizor se odvijao nakon što je Isus sišao s gore preobraženja, s Tabora. Naglasak je cijele zgode na nevjeri i mnoštva, ali i učenika. Nisu kadri ništa učiniti. Otac pristupa Isusu i vapijući moli da mu ozdravi sina koji se samouništava. Sličan prizor kao i s Jairovom kćerkom, otac moli, ili pak s mladićem iz Naina, gdje je majka udovica, a sin jedinac. Za učenike se ne veli da su bez vjere, nego da im je vjera još uvijek slaba, sitnija od zrna gorušična. Jer kad bi imali vjere koliko je to zrnce, bili bi kadri premještati stabla i brda u more.

Možemo samo zamisliti život s padavičarom, u ono doba, bez ikakvih lijekova. Danas se padavica može donekle kontrolirati, ali onodobno to bijaše život u trajnome strahu, uvijek u iščekivanju kad će se ponoviti epileptični napad. Život u stalnom stanju napetosti, pod ‘alarmom’, u neprestanoj prisili, kako zaštititi spomenutu osobu od pada na tvrdi, oštri predmet, ili pak vodu i vatru, o čemu se i govori u ovome prizoru. Život je to u stalnome grču, stalnoj opasnosti samouništenja. On je trajni problem za cijelu kuću, pa i među ukućanima se vjerojatno nagomilala agresija protiv dječakova ponašanja. Jer u trenutcima napada osoba je neprepoznatljiva i neukrotiva. A okolina - posebno ukućani - uvijek su u strahu, brizi, gotovo očaju za dijete.

S druge strane i dijete osjeća i doživljava kako su roditelji apsolutno nemoćni i sami prepuni straha. Roditelji su djetetu obično najvažnije uporište na ovoj zemlji, i dijete osjeća kako u njima nema nikakva oslonca ni uporišta, cijeli se svijet pretvara u jedno veliko uprizorenje straha i nemoći. U cijelome prizoru i roditelji i dijete trebaju spas i lijek. Jer ono broji dane od napada do napada, upravo kao i ovisnik. Dijete uvijek očekuje da će idući put biti bolje, ali sve uzalud! Prijeteći oblaci novoga napada trajno se nadvijaju nad njim.

Isus se upušta u razgovor s ocem. Da bi iscijelio, treba dijagnoza. "Ako što možeš!" - "Sve je moguće onome tko vjeruje, tko ima pouzdanja u Boga" - odgovara Isus. I čovjek je odlučan činiti sve samo da mu bude sinu bolje. Ali, težak je put do vjere kakvu iziskuje Isus. U ovoj sceni svi trebaju lijeka i liječnika, i opsjednuti dječak, ali i cijelo mnoštvo mora i treba iscijeliti svoju nevjeru.

O kakvoj je ovdje vjeri riječ? Ne o vjeri da Bog jest, da Boga ima, o vjeri u Božju opstojnosti, nego o vjeri da Bog i njegovo milosrđe ovdje i danas djeluju, konkretno, u ovom trenutku, u Isusovoj osobi. Nadati se protiv svake ljudske nade. Isus veli: "Sve je moguće onome tko vjeruje!" Vjera koja nije grčevita, nego opuštena, koja se pouzdaje i prepušta u Božje ruke. Ništa ne zavisi od nas, mi nismo odgovorni, nego savršeno opušteni i prepušteni u Očeve ruke, prepušteni sili koja je nad nama. Zato Isus na drugom mjestu veli da se ova vrst demona izgoni 'molitvom i postom'. Molitvom kakvu je prakticirao sam Isus dok je s Ocem razgovarao, molitvom koja nosi, koja ga čini gotovo eteričnim, prozračnim, bestežinskim, tako da nakon molitve može hoditi po vodi. To je posvemašnje uranjanje u Oca, nošenost Ocem.

Kao što se vidi iz svih ostalih sličnih mjesta gdje Isus ozdravlja, on ozdravljenje, iscjeljenje, spasavanje čovjeka i pojedinca povezuje uvijek s vjerom. Isus vidi bijedu, on ne bježi od bolesti ni bolesnika. Kao patnik i supatnik on čovjeka prihvaća kakav jest. On se solidarizira sa svakim čovjekom, s čovjekovom krivnjom i patnjom. To je nešto nečuveno, neviđeno. Ljubav koja se razdaje. Njegova iscjeljenja Božje su djelo među nama. Objava samoga Boga i put do Boga. U njega je uvijek iscjeljenje povezano s vjerovanjem. U Nazaretu je nemoćan učiniti bilo kakvo čudo jer oni mu ne vjeruju, nemaju vjere. Nametati im se pak čudesima protivno je smislu njegova poslanja.

Učenici ne mogu izliječiti dječaka jer im je mala vjera, a sila koja dolazi od Duha Svetoga ostaje vezana, neučinkovita. Isus pita dječakova oca spram njegove vjere. Da, Gospodine, vjerujem, pomozi moju nevjeru!

I što se tiče iscjeljenja ovoga dječaka, nije ovdje riječ o očitovanju Isusove snage i moći, što ćemo naći na drugim mjestima u evanđeljima, nego je govor o snazi koja počiva u svakome od nas, snaga vjere i povjerenja, snaga molitve koja liječi i oslobađa od demonskih sila, prepustimo li se Duhu Božjemu. Isus samo demonstrira kakvu bi vjeru morali imati i učenici. Kad bi je imali i oni bi činili te stvari istom lakoćom kojom ih on sam čini. Vjera i molitva prizivaju Božju silu koja se onda očituje. Bogu ništa nije nemoguće osim jednoga: Njemu je nemoguće unići u srce koje se zatvara Bogu i Božjoj snazi. Ono što su učenici doživjeli na gori Taboru, za Isusova preobraženja, doživljavaju i ovdje u ovome ozdravljenju kao ovjerovljenje Isusove osobe. Sve je moguće ako vjernik živi iz vjere i molitve kakvu je Isus očitovao na Taboru.

Isus ostaje vjerodostojan i snažan na riječi i djelu, vjerodostojan u svome smilovanju i sućuti s nevoljnicima, vjerodostojan u svojim traženjima i obećanjima. Vjerodostojan do te mjere da je mogao suosjećati s našim slabostima, nevoljama. Pa makar ga svi odbacili, mi ostajemo uz njega čije je srce poput užarena ugljevlja, žeravice koja grije sve, prihvaća sve, okuplja oko sebe sve koji žele ljubavi i biti ljubljeni te dijeliti ljubav.