BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I TREĆI TJEDAN KROZ GODINU

Utorak, 6. rujna 2011.

Lk 6,12-19

12Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. 13Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: 14Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, 15i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, 16i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica. 17Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog 18nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. 19Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 23. tjedan kroz godinu

IZABRA ONE KOJE HTJEDE

Lk 6,12-19

Poziv Dvanaestorice događa se nakon što je Isus cijelu noć probdio i proveo u molitvi, sam na nekome brdu. Brdo je oduvijek mjesto blizine Boga, mjesto objave, u gotovo svim religijama. Sinaj ili Horeb, Tabor, a potom Golgota. Isus moli cijelu noć i ovo je odlučni trenutak odabira svojih najbližih suradnika. Luka podaruje prizoru i činu stanovitu sakralnost i misterioznost, nije to samo čisto historijski događaj iz Isusova života.

Pitamo se, odakle je Isus crpao snagu da izdrži sve ono s čime se suočavao svakodnevno u svojim javnim nastupima? Svednevice je imao sukobe zdesna i slijeva. Isus je imao svoje usidrenje u Ocu, u njemu se utemeljio, učvrstio, u Ocu je sidrio i temeljio svoje biće, daleko od ljudi i njihovih pogleda. Povlačio se na mjesta koja bijahu nešto kao žarišta i središta svijeta, pupčane vrpce s Nebom. Povezivao se uvijek s našim zajedničkim iskonom, Ocem nebeskim. Brda bijahu uvijek axis mundi, osovine i stožine svijeta, ona okomica koja je povezivala Nebo sa Zemljom. Penjanje na brdo bijaše hod u središte svijeta i života, u posvemašnju sabranost, hod prema točki oko koje se sve okreće.

U noćima svoje samoće, u blizini neba i zvijezda, sabran nad sobom i u sebi, utemeljen i povezan s Bogom do kraja došao je do nutarnje sigurnosti spram odabira Dvanaestorice. Dvanaest kao znak punine, potpunosti, već u kozmičkom smislu; godina ima dvanaest mjeseci, dan ima dvaput po dvanaest sati. Sunce daje ritam svemu. Odatle i simbolika dvanaest sinova Jakovljevih-Izraelovih, dvanaest izvornih plemena u kojima se slijevala svetost i prosvjetljenje naroda, dvanaest znakova u zodijaku. Svjetlost na prosvjetljenje naroda - i slavu puka tvoga Izraelova.

Isusu nije ni na kraj pameti uspostavljati neko novo političko vodstvo u Izraelu preko apostola. Ali je imao pred očima cjelovitost Izraela kao naroda, njegovu kompaktnost, njegov integritet. Nitko nije isključen iz spasenja i Radosne vijesti koju nudi. Isus od dvanaest posve različitih tipova stvara jedinstvo, pokušava ih sintetizirati i integrirati u jedno. Trećina njih su ribari, ostali raznih zanimanja, samo je Juda Iškariotski iz Judeje. Teška bijaše Isusova zadaća pomiriti ih i integrirati međusobno u zajednicu, stvoriti od njih nešto kao grupu, novi Božji narod, novi Izrael. U Isusovo su doba gotovo sva plemena staroga Izraela iščeznula. Tek su živjela u sjećanju; donekle je opstao Juda, zatim pleme Benjaminovo i nešto Levijeva plemena. U apostolskom zboru imamo sveti Ostatak. Kako pomiriti jednoga Mateja, carinika i Šimuna zelota, revnitelja, koji je bio ustanik protiv Rimljana? Dakle, krajnje šarolika slika među apostolima. Ima tu revnosnika, ima tu i pobožnih koje poziva na obraćenje. Ima i tražitelja i dvojitelja, poput Tome i Natanela-Bartolomeja.

Sva proturječnost karaktera i cijeli spektar mentaliteta. To bijahu apostoli. Isus im pristupa kao nepoznanica i bezimeni, i jednostavno im zbori: Vi ste moji! Slijedite mene! On zapovijeda, on poziva, i oni slijede. I njima se objavljuje, mudrima i manje mudrima, kao donositelj konačne objave, kao prozor u Boga, kao Božje lice među nama. Otkriva im se kao neizreciva tajna.

Jedno je ubuduće važno: Isus treba njih dvanaestoricu oko sebe. I više on nije nikada sam, ne nastupa ubuduće bez Dvanaestorice. U zajedništvu s njima njegovo djelovanje ima znakovit karakter i strukturu koja odgovara njegovoj nakani i poslanju. Ponovno okupiti plemena Izraelova, poslan je k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Isus apostole opunomoćuje, napose je to vidljivo u Markovu Evanđelju. Oni su vele-poslanici u Isusovo ime, nikada više ne nastupaju u svoje, nego u Isusovo ime. Oni uprisutnjuju Isusa i njegovo djelovanje, njegovu punomoć. Već i prije Uskrsa, poglavito pak nakon Duhova.

Cjelokupno Isusovo djelovanje ima znakovitu, simboličku protežnicu. Ne u nekome maglovitu, nejasnu smislu, nego u smislu djelatne, nove stvarnosti koja je nastupila Isusovim dolaskom na svijet. On u svim svojim djelima i znakovitim radnjama - stvaranju nove obitelji te apostola - stvara u zametku početak novoga, konačnoga, eshatološkoga Izraela. Još nema govora o Crkvi, ali kad nakon Uskrsa i Duhova nastupi Crkva - jer nema više sinagoge - kao konačni Izrael, onda možemo reći kako je ovim sam Gospodin postavio temelje samoj Crkvi. Utemeljena je ona u Dvanaestorici!

Veliki humanist i nobelovac, liječnik Albert Schweitzer opisuje u svome djelu o Isusu Kristu naš odnos prema Isusu ovim riječima: “Isus stupa i k nama kao bezimeni i nepoznati, kao nekoć na obali onoga jezera k onim muškarcima koji nisu znali tko je taj što im pristupa. I danas kao i onda izriče iste riječi: Ti pak hodi i slijedi mene! - te i nas stavlja pred iste zadaće koje on mora obaviti i u naše vrijeme. On zapovijeda. A onima koji ga slušaju, mudrima i priprostima, on će se objaviti u onome koliko su u njegovu društvu smjeli iskusiti mira, djelovanja, borbi i patnji. A oni će s druge strane iskusiti kao neizrecivu tajnu tko je zapravo on...”, taj Isus koji ih pozva i učini svojima.

I onda se s izabranom dvanaestoricom - s Brda - spušta Isus u dolinu. Ondje je sva sila naroda i učenika. Dade se to usporediti sa starozavjetnim boravkom Mojsija na Sinaju te silaska s Brda objave. U Isusu je snaga kojom se napojio, gore, u visinama. Ondje je primio naputke od samoga Oca, i sad izgovara riječi koje ovaj svijet nije čuo. A on je nabijen snagom, energijom, Duhom Svetim, i liječi sve, stvara pod svojim rukama novi svijet.