BIBLIJSKA PORUKA DANA

Blažena Djevica Marija od Krunice

Petak, 7. listopada 2011.

Lk 1,26-38

26U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret 27k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. 28Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" 29Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. 30No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. 31Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. 32On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, 33i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." 34Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" 35Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. 36A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. 37Ta Bogu ništa nije nemoguće!" 38Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 SEQ CHAPTER \h \r 1KRUNICA - SAŽETAK EVANĐELJA

7. LISTOPADA

U mjesecu smo listopadu, mjesecu krunice. Krunice, svakome vjerniku tako drage molitve, molitve u kojoj se ispred naših očiju i svijesti nižu i protječu tajne Isusova i Marijina života, tajna spasenja. Isusov život, Marijin život, tajna našega otkupljenja. O Isusovu životu i smrti znamo dovoljno iz Evanđelja, dok o Marijinoj potonjoj sudbini nakon Duhova malo znamo. Marija je zacijelo najutjecajnija žena u povijesti ljudskoga roda. Prema legendi Ivan Evanđelist uzeo ju je sa sobom u Efez, a preminula je najvjerojatnije u Jeruzalemu, u vremenu održavanja tzv. Apostolskog sabora, oko god. 50., možda malo prije ili kasnije. To bi bio jedini prihvatljivi nadnevak njezine smrti u Jeruzalemu jer bi to bio događaj kad su se svi apostoli još jednom zajedno okupili na vijećanje, što je zabilježeno i zajamčeno u samome Novom zavjetu. Vjerojatno ju je Ivan doveo sa sobom iz Efeza ili je zapravo stalno živjela u Jeruzalemu.

Marija je mnoge zgode iz svoga života pripovijedala, što je onda njezina rodbina ili bliža okolina bilježila te pretočila u ono što vjerni Židovi nazivlju hagada, a to su pripovijesti s biblijskim gradivom i potkom, gdje je mnogo toga legendarno, ali je srčika povijesna istina. Sveti Luka vjerojatno se  susreo u svome istraživanju izvora s tom dokumentacijom iz Marijinih usta te je to utkao u svoje Evanđelje. Višekratno on u svome Evanđelju Isusova djetinjstva govori kako je Marija sve to brižno čuvala u svome srcu, o tome razmišljala, to sve u sebi pohranjivala, ne kao u pismohranu, nego kao živo sjećanje od čega i danas Crkva živi. Mariji mnogo toga nije ni samoj bilo jasno pa se u sebi pitala što bi moralo značiti. Marija je po tome živo sjećanje Crkve.

Takvi Lukini izričaji mogu značiti samo jedno: Marija je bila svjedokinja spomenutih, odgovarajućih događaja i Luka nam želi pojasniti kako njegovi izvještaji nisu priča, spekulacija, nego vjerni izvještaji o navještaju, rođenju u Betlehemu, pastirima, susretu Elizabete i Marije. Marija je, tako reći, suautorica Lukina Evanđelja. Ona je živo pamćenje Crkve, kako ju je nazvao blagopokojni Papa.

Marija je nazočna za Duhove u dvorani Posljednje večere kad su svi primili Duha Svetoga, kad je započela najsnažnija nevjerojatna revolucija, najveći prevrat u povijesti čovječanstva, rađanje novoga Božjeg naroda. Bez toga prevrata ne bismo danas imali kao kulturnu baštinu čovječanstva Bibliju. I za kojih dvadeset godina održavao se Apostolski sabor, na istome mjestu, i Marija je vjerojatno bila nazočna ponovno te je tu vjerojatno i preminula. Preminula od sreće doživjevši kako se djelo njezina Sina nastavlja.

Marija ne govori ni u riječima ni slikama, nego zbori svojim životom, svojom smrću. I dalje nam propovijeda, govori svojim primjerom, kad se uživimo u prizore njezina i Isusova života. Kako se morala osjećati ona pred javnošću, majka raspetog prevratnika, koji je osuđen na najsramotniju smrt na križu? Kako joj je bilo pri duši? Morala je živjeti u nutarnjem egzilu, progonstvu, i sav ostatak života bio je samo veliko mučeništvo ljubavi. Majka su i Sin nerazdvojivi, napose u patnji i ljubavi. I prema predaji preminula je u Jeruzalemu gdje i danas postoji Crkva Marijina usnuća, preminuća u Getsemanskom vrtu, preko potoka Kedrona.

Od samih početaka Marija je među svim svecima najizvrsnija, prva. A da je na nebo uznesena dušom i tijelom, dade se zaključiti neizravno iz činjenice da od nje nema nikakvih zemnih ostataka. Za razliku od apostola ili mučenika te drugih svetaca čije moći častimo, zemne ostatke štujemo, pohranjujemo u moćnike, od Marije nemamo zapravo ništa. Unatoč žaru s kojim pojedinci nude razne relikvije, od Marije se ne nudi ni najmanjji tvarni ostatak. Pa ni pramen kose. Ni toliki krivotvoritelji nisu se usudili ponuditi nigdje Marijine relikvije.

To je bjelodani dokaz Marijina uznesenja na nebo. I vjernici su to od samih početaka shvatili, prihvatili i povjerovali. Marijino uznesenje jest vrhunac i dovršenje povijesti spasenja, vrhunac biblijske antropologije, nauka o čovjeku. Pogledajmo samo europske prvostolnice, veličanstvene portale na čuvenim europskim katedralama. U središtu redovito nije križ, središnji motiv tih ranih crkava bijaše Marijino okrunjenje, dovršenje Marijina života u nebeskoj slavi. Marijino uznesenje - Bog koji je dopustio da Marija bude uza Sina na križu, da bude samo korak od njegove agonije i umiranja, isti Bog je proslavio Mariju. I zato nema razumnije ni čovječnije svetkovine od njezine proslave u nebesima.

Krunica je do kraja vezana uz Svetu zemlju, napose uz Jeruzalem. Jeruzalem je grad krunice, svaka riječ iz nje ima svoje mjesto ondje, gdje je Isus u blizini - u Betlehemu - rođen, prikazan u Hramu, pronađen u Hramu, gdje su otajstva muke i proslave. Svaka se krunica veže uz Jeruzalem. Zato se blagopokojni Papa odlučio na nova otajstva, svjetla. Ako se stoljećima krunica nazivala pučkim psaltirom za nepismene i neuke, sa 150 Zdravomarija u odnosu na 150 psalama, odsada imamo četiri dijela krunice, kao usporednicu s četiri evanđelista. Kao da je Papa i nesvjesno upotpunio tu molitvu, tako dragu svim vjernicima. Govoreći rječnikom fizike, to je kvantni skok prema novome, iz Staroga u Novi zavjet. Promatrati Isusa Krista očima i bićem njegove Majke, to je Papina nakana. Tko mene vidi, vidi Oca, veli Isus Filipu. Krunica je sredstvo posvete našega života. U vjerničkim rukama taj jednostavni niz bisera mijenja svijet. To je tajna radosti i snage koji izviru iz krunice. Krunica koja nas vodi prema Isusu, prema svakomu svetohraništu, prema euharistiji kao bitnoj tajni naše vjere. Neistraživa tajna i bogatstvo.

Papa je uveo otajstva svjetla. To je njegova najdraža oporuka. Najjednostavnija od svih molitava ostaje njegov trajni spomen i oporuka. Jer ljudi će doskora zaboraviti sve povijesne činjenice koje su vezane uz netom minulo stoljeće, kao što su stvar prošlosti provala Mongola u Europu ili Francuska revolucija. Ali će se ljudi do 500 godina sjećati ovoga Pape koji je bio čudesan u svojim potezima. Krunica je sažetak Evanđelja, pred oči nam dovodi prizore iz Isusova života, daje nam da doslovce udišemo tajne i s njima živimo. Krunica je kraljevski put kontemplacije. To je Marijin put. A tko bolje poznaje i ljubi Isusa od njegove Majke?

Krunica - za promatranje, za gledanje, krunica, novi pogled na svijet, novi svjetonazor. Razumijevanje kontempliranjem, trajnim gledanjem, stalnom zagledanošću u Isusa Krista. U svakoj krunici promatramo pet ikona iz povijesti spasenja. Dvadeset tajna, dvadeset ikona, dvadeset ključnih trenutaka u evanđeljima s pomoću kojih pokušavamo obuhvatiti zbiljnost Isusove osobe, Boga među ljudima. I to očima njegove Majke.

To je pogled kroz ključanicu, pogled koji nam otkriva nove zbiljnosti, kroz koje gledamo dublje i dalje. To je čista teologija, ne samo za studente teologije, nego za teologiju uokvirenu molitvom. Molitvom koja nije brbljanje, nego prodiranje, gledanje koje ne secira, razdvaja, nego stapa i sažimlje u jedno. Teologija na koljenima. Ne odbacuje razum, nego ga oslobađa. To je vrsta pisma za slijepe, brajica, koje ne odvraća oči ni razum, dok vrtimo zrnja pod svojim prstima.

Svaka krunica vodi izravno u Isusov zavičaj, u Jeruzalem i utkiva, ušiva naše živote, kršćanske egzistencije sa Svetom zemljom. Povezani smo svi sa svetim mjestima. Svaki je desetak krunice malo hodočašćenje u Isusovu zemlju i Marijin i Isusov život. K tomu je krunica i najjednostavnija i najslađa od svih molitava. S krunicom je kao s kruhom u ustima. Što ga više držimo i dopuštamo da se rastopi u ustima onaj se škrob pretvara u ustima u pravi šećer. Tako je i s krunicom. Što je više molimo, što češće i opetovanije, to je slađa u ustima. I onda oblikuje cijeli život.

Da, ravnomjerno i redovito moljenje krunice mijenja naš život. Stoga je možemo moliti i sporo, ali i brzo. Dvadeset minuta - pristojno vrijeme za pet otajstava. Može biti i dulje i kraće. Veli se da je P. Pio nizao zrnca krunice kao ribe kroz ruke. Jednostavno su klizila. Krunica nije nikakav zakon, krunica je perivoj, vrt u kome se pojedinac nalazi, šeće, otkriva nepoznato. A ako se usne s krunicom u ruci, veli se da anđeli nastavljaju moliti namjesto molitelja. Važno je ne prestati moliti. Držati se krunice kao što se uzdrmani boksač hvata i drži konopaca u ringu. Krunica nas čini pobožnima. Ona nam ne uzima vrijeme, nego nam daruje vrijeme. Počinak. Mir. Opuštenost. S krunicom smo bez straha u duši.

       Ne moramo mi mijenjati tu molitvu. Molitva krunice mijena nas. Krunica je kruna, vijenac. Na Michelangelovu Strašnom sudu u Sikstinskoj kapelici na jednome detalju vidimo kako krunica čupa prokletnika iz paklene provalije. Moliti je možemo posvuda, sami ili u zajednici, u vozilu, na šetnji, na putu, u gužvi, čekaonicama. Ona odgoni nervozu, ona nas uranja u mir i počinak. Krunica natapa osušeno tlo našega života, uzima strah. A tako je jednostavna. Moliti je u autobusu, tišini, radosti i nevolji. Ona mijenja naš život, a i našu smrt. Stavljamo je u ruke pokojnicima, zajedno s križem. Ona nas veže s našim najmilijima, s našim pokojnicima, u životu i smrti.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I SEDMI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 7. listopada 2011.

Lk 11,15-26

15A neki od njih rekoše: "Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!" 16A drugi su iskušavajući ga, tražili od njega kakav znak s neba. 17Ali on, znajući njihove misli, reče im: "Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti. 18Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. 19Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. 20Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje." 21"Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. 22Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli." 23"Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa." 24"Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: 'Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.' 25Došavši, nađe je pometenu i uređenu. 26Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Petak - 27. tjedan kroz godinu

OTVORI, GOSPODINE, USNE NAŠE DA TE SLAVIMO

Lk 11, 14-26

Izgon nečiste sile iz čovjeka koja bijaše uzrokom da je čovjek bio gluhonijem povod je Isusovim protivnicima za prijepor i prigovor kako uz pomoć Beelzebula izgoni Đavla. Oni misle da i Đavao može činiti silne stvari te time niječu Isusu izvornu moć, štoviše njegovo djelovanje i znakove koje čini u narodu pripisuju upravo toj đavolskoj, protivnoj sili. Time se izravno ogrješuju o Duha Božjega, i za takav grijeh, prema Isusovim izričajima, nema oprosta. Dok se cjelokupno mnoštvo divi čudu koje Isus učini, dotle protivnici ubacuju crv i otrov sumnje. Prethodno je, u tumaču molitve Očenaša, Isus govorio o Duhu Svetome što ga Otac dijeli u izobilju onima koji vjeruju i mole. Međutim, protivnicima ništa Isusovo nije jednoznačno i jasno. Za njih on djeluje uz pomoć poglavice đavolskoga - samoga Beelzebula. Beelzebul bijaše pogansko božanstvo, a za pravovjerne Židove sva su poganska božanstva bila jednostavno demoni, zle, đavolske sile. I upravo je prema njihovu poimanju ovaj je Isus u savezu s tom demonskom silom.

Drugi pak iskušavaju Isusa, hoće od njega nekakav vidljivi znak s neba, što je izravno u opreci sa zabranom: Ne kušaj Gospodina Boga svoga! Od njega traže znak s neba, upravo ono što je on od samoga početka odbio kao đavolsku kušnju (Lk 9,9-12): Trebao bi ovaj Isus zloupotrijebiti Boga za magijske obrede ili praksu. Isus kao da im odgovara: Pa zar ne vidite da sam čistom Božjom silom ozdravio ovoga čovjeka, povratio mu govor i sluh? Nije li ovo bjelodani dokaz Božje sile?

Isus ih pobija čisto praktičnom mudrošću, usporedbom iz svagdanje politike i društvenih odnosa. Vlada li u narodu metež, nered, građanski rat i podjela, lako on postaje plijenom vanjskih osvajača koji pustoše i vrše palež na sve strane, a kuće se urušavaju. Pa tako je i u demonskom svijetu, svijetu zlih duhova. Oni jesu hijerarhijski raspoređeni, ali nisu u sebi zavađeni, oni jesu nasilni, pokvareni, oni djeluju razorno na zemlji. A ako su u međusobnom ratu, onda nemaju budućnosti. I nemoguće je graditi život ili budućnost na nemiru, ratu, protuslovljima, kako se danas često pokušava činiti.

Potom Isus prelazi na argumentum ad hominem. Čisti i bjelodani dokaz iz prakse: Vaši sami sinovi veoma su učinkoviti istjerivači, egzorcisti. Čijom se vlašću oni služe kod izgona nečistih sila? Oni će vam biti suci i presuditelji. Kao da im veli: Ja ne pripadam skupini profesionalnih istjerivača nečistih sila, egzorcista, djelujem izravno snagom Duha koja je u meni. I ako stoga ja izgonim prstom Božjim demone, onda trebate biti svjesni da je među vama samo Božje kraljevstvo. Onda ste i vi, na svoje oči i uši, svjedoci Božjega djelovanja. Kraljevstvo je Božje tu. I ponovno im navodi sliku iz svakodnevnoga života. Svatko brani svoje. Ali kad navali jači, otme mu sve te plijen razdijeli. Isus je u kušnji u pustinji pobijedio Zloga i sad mu na ovaj način - istjerivanjem - otima plijen, sve one koje je bio zarobio i tlačio.

I kako je u Isusovu djelovanju riječ o oslobađanju od demonskih sila, odsada nema više neutralnoga stava spram Isusa. Čovjek je ili za njega ili protiv njega. Ne vrijedi više diviti se njegovim čudesima, djelima, ne vrijedi niti diviti se njegovoj osobi, nego se treba srcem i dušom opredijeliti za njega ili protiv njega. Treba preuzeti osobnu odgovornost i suodgovornost, ne prepustiti se nezainteresiranosti, ravnodušnosti, nego se cijeli bićem odlučiti za Isusa. Čovjekova nutrina mora odgovarati vanjštini i obrnuto. Nema više nikakvih kompromisa u životu ni pred Isusom.

Stoga na kraju i upozorenje spram posljedica lijenosti i nemara u životu. Tko je na sebi iskusio silno Božje djelovanje, tko se životno opredijelio za Isusa i svrstao protiv đavolskih sila, mora se dokazati u životu u svome govoru, djelovanju, podnošenju protivština. Ne smije se prepustiti lijenosti ili samozavaravanju kao da je sve jednom učinjeno, na krštenju i sl. Može mu se dogoditi da se istjerani đavao vrati sa sedam (broj punine!) gorih demonskih sila te da čovjek svrši u posvemašnjoj propasti. Demoni jesu istjerani, ali nisu uništeni. Oni traže novo polje rada. Treba ustrajati živjeti u ozračju Božje sile, Božjega Duha. Nemoguće je da posuda ostane prazna. Natura horret vacuum - pa tako i ovdje kod onoga tko je izliječen.

       Treba dati svome životu sadržaj, bježati od osjećaja praznine svagdana i besmisla, ne prigovarati sam sebi kako se ne može započeti iznova. Nema povratka na staro, treba uzeti život u svoje ruke, biti cjelovit, zaokružen. Isusovo čudo nad čovjekom nije jamstvo da će biti ubuduće pošteđen od kušnji. Ne smije ostati kuća prazna. Čovjek je ili hram Božji ili kuća Belijarova – poručit će Pavao Korinćanima. Neutralnosti spram Isusa niti ima niti je ubuduće može biti. Čovjek je ili za njega ili protiv njega - trećega nema. Tko ne promiče Isusovo djelo u svijetu, tko nije postao svjedokom i misionarom, taj mu škodi, on je beskoristan i u konačnici odbačen.