BIBLIJSKA PORUKA DANA

ČETVRTI KORIZMENI TJEDAN

Četvrtak, 7. travnja 2011.

Iv 5,31-47

31"Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito. 32Drugi svjedoči za mene i znam: istinito je svjedočanstvo kojim on svjedoči za mene. 33Vi ste poslali k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. 34Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim to da se vi spasite. 35On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. 36Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene - da me poslao Otac. 37Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli, 38a ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla. 39Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, 40a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. 41Slave od ljudi ne tražim, 42ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. 43Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti. 44Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite! 45Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. 46Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. 47Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Četvrtak - 4. korizmeni tjedan

DJELA SVJEDOČE ZA ISUSA VJERODOSTOJNO

Iv 5,31-47

S govora u trećem licu Isus prelazi na govor u prvom licu. Jučer je govorio o Sinu Čovječjem, danas govori o sebi kao Sinu Očevu za koga Otac svjedoči. On je s Ocem u najintimnijoj vezi, Otac mu je dao svu ovlast, on govori u Očevo ime kao Očev izaslanik. Upravo kao što to danas čine veleposlanici uime svojih država i vlada. Kao Očev Sin Isus zna kako je njegovo svjedočanstvo istinito. Kad bi Isus govorio kao obični čovjek, njegovo bi svjedočanstvo bilo bogohulno. I onda prelazi na govor o Ivanu koji je također svjedočio za njega. Ivan je rekao za Isusa da je ‘Jaganjac Božji’, ali isto tako Ivan je vidio i posvjedočio: “Ovo je Sin Božji” (1,34). Međutim, daleko je snažnije od svih ljudskih svjedočanstava svjedočanstvo Isusovih djela. Njegova vlastita djela svjedoče za njega - jer ih čini u Očevo ime i na Očev nalog. Otac mu je dao opunomoćenje i vlast.

Ako je prema židovskom svjedočanstvu i uvjerenju već Mojsije ophodio s Bogom kao s prijateljem (usp. Izl 33,11) te ako se Božji glas čuje već u Zakonu, u onome, “Čuj Izraele” (Pnz 6,5), tim više je ovdje bjelodano jasno kako je s Isusom došla punina milosti i istine. K Bogu se može samo preko Sina i u Sinu, Isusu Kristu.

Samo je u Isusovoj riječi moguće čuti Božji, Očev glas, i onda ga pohraniti u vlastitu srcu. Samo po vjeri u Isusa moguć je pristup k Ocu i samo onaj tko vidi Isusa, vidi i Oca. To međutim nedostaje Židovima. Božja riječ nije u njima, ne vjeruju ni riječi a ni Božjem poslaniku. Gorki i nemili prigovor: Istražuju Pisma ne bi li ondje pronašli vječni život, a ne žele pristupiti Isusu, nositelju života, kako bi im on podario puninu života. To je gotovo protuslovlje u sebi. Istina je da Pismo donosi život, ali cjelokupno Pismo svjedoči za Isusa kao nositelja i donositelja života onima koji mu pristupaju u vjeri. Ivan je svjedok za Isusa, drugi su svjedok Pisma. Ne treba više svjedoka na ljudskom sudu, prema židovskom običajnom zakonu.

Kao što Ivan nije htio biti ništa više osim svjedok za Isusa, za onoga koji za njim dolazi, tako nije moguće otkriti ni pronaći u Pismima vječni život, isključi li se sam Isus kao Božji i Očev poslanik. Cijeli je Stari zavjet samo jedno veliko svjedočanstvo koje se slijeva u Isusa Krista. Zakon koji je dao Bog Mojsiju na Sinaju može se shvatiti ispravno samo u smislu u kome ga je shvaćao Isus i tumačio, prema Govoru na gori. Svi su proroci imali pred očima samo jedno, Isusa kao Mesiju. To je razvidno iz tolikih mjesta u Novome zavjetu.

Kao Božji Sin on se bitno razlikuje od svih drugih ljudi. Ne traži on od ljudi pljesak ni priznanje, ugled ni čast, dostojanstvo ili odobravanje. Ljudi su pomamni za tim, ali do toga Isusu nije stalo niti on to želi od čovjeka. On zna samo za jedno: Očeva mu ljubav nikada ne će biti uskraćena, on živi iz Očeve ljubavi, to mu je svakodnevna hrana. Te pak ljubavi Očeve nemaju oni - njegovi protivnici - u sebi. Isusu, pravom proroku, ne vjeruju, dok pristaju uz lažne i samozvane proroke, koje Bog nije ovjerovio. Stoga će im Mojsije biti tužitelj jer je on govorio o proroku koji će doći, koga će Bog Židovima poslati.

Ivan je posvjedočio. Nije Ivan išao u Jeruzalem gdje su se prinosile svednevice tolike žrtve Bogu kako bi se Bog umilostivio. Ne zanima Ivana klanje tisuća ovaca i janjaca ili pak bikova, nego on na rubu pustinje poziva sve na temeljito obraćenje. Ivan naviješta skoru apokalipsu, cijeli je svijet prema Ivanovu svjedočanstvu, nad bezdanom. Ne može to tako dugo potrajati. Sve ide prema svomu kraju, sve u što ljudi polažu svoje nadanje i u što se uzdaju. Ništa ne pomaže krpanje staroga, treba temeljita obnova svega. Sve što se o Bogu govori, samo je jedna velika obmana i laž u Ivanovu poimanju. Treba proći Jordan, treba se uroniti duboko, u potopne vode, da one odnesu staro i da se novo rodi. Ivan pak bijaše samo prolaz, prijelaz, bijaše jedna epizoda u povijesti spasenja.

Daleko više od drugih evanđelista sveti nam Ivan pruža uvid u Isusovo srce, njegove osjećaje. Što je ćutio, kako je osjećao, što se odvijalo u njegovoj tankoćutnoj duši. Čovjeka je, čuli smo, izliječio, a danas se već zgušnjava neprijateljstvo. Predbacuju mu što krši subotu, što Boga zove svojim Ocem. Traže od njega znak i dokaz! Traže svjedoke: Isus ih nabraja: Ivana Krstitelja, koji bijaše svjetiljka, navodi Nebeskog Oca kao božanski autoritet i starozavjetne spise. Odlučujuće je Očevo svjedočanstvo. Snagu Isusove riječi - usrećujuću, blagotvornu - osjetit će u sebi i iskusiti samo oni koji se Isusu do kraja izruče, koji mu se prepuste srcem i mislima, a ne oni koji misle da su im njihov studij i svršene škole dokaz učenosti i upućenosti u Pisma.

Isus je optužen, ali se iz optuženika pretvara u tužitelja i suca. Sam vodi svoju obranu. U tome ne će uspjeti. Svrstao se on u niz onih pojedinaca koji su se suprotstavili sami, kao osamljenici i pojedinci, drugima, masama, i koje je onda kotač i mašinerija suda, mržnje i osvete srušila. Ali u svome porazu Isus će izići pobjednikom. Njegovo posljednje djelo, njegovo posljednje čudo bit će predanje na križu. To je konačno ovjerovljenje svih njegovih riječi i djela. Ne uvjeravaju samo riječi. Jedino može spasiti čin ljubavi. A to je Isus dokazao na križu.

Kao što zrcalo zrcali sunčevu svjetlost, te kao što ta svjetlost koja se zrcali i lomi može zapaliti cijela šumska prostranstva, tako je i s Isusovom osobom. On je zrcalio Boga i oni koji su se toj svjetlosti izlagali, bili su iznutra zapaljeni, svijetlili su i nisu mogli više izvan dosega te osobe. Ostajali bi kao omamljeni, kao uzeti.

       I nemojmo misliti da smo bolji od Isusovih suvremenika. Ako velimo da nam je Isus Bog i Gospodin, da nam je on sve, naše priznanje samo onda ima svoju težinu i vrijednost, ako to i životom očitujemo. Bez svjedočanstva života riječi su prazne, mrtve, ustaju i dižu se protiv nas kao optužnica.