BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Peti tjedan kroz godinu

Utorak, 8. veljače 2011.

 

Mk 7,1-13

1Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. 2I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. 3A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. 4Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. 5Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: "Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?" 6A on im reče: "Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. 7Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske. 8Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske." 9Još im govoraše: "Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. 10Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju. I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni. 11A vi velite: 'Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude 'korban', to jest sveti dar', 12takvome više ne dopuštate ništa učiniti za oca ili majku. 13Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

PROTIV RELIGIJE VANJŠTINE – ZA VJERU SRCA

Mk 7,1-13

Na prvi pogled čovjek se prestraši sa siline i žestine sukoba koji je izbio na vidjelo zbog čisto banalne stvari. Povod bijaše običaj kod stola. Jesti ili ne jesti opranih ruku? Mora li se do te mjere stvar problematizirati da se ide do nepomirljivosti? Je li posrijedi krajnji religijski fanatizam? Što je važnije: Pranje ruku, čistunstvo ili ono što Bog traži, ljubav, smilovanje, dobrotu u našem djelovanju. Ne čini čovjeka savršenim vanjsko pranje, nego otvorenost Božjoj volji i spremnost da čovjek u životu odjelotvori ono što Bog stavlja kao životna načela. Zbog ovakvih sukoba Isus je na sebe navukao gnjev i na kraju smrtnu osudu. U ovim je riječima sadržano pitanje života i smrti, u svakom vremenu.

Prema Isusovu poimanju ovo uopće nisu banalna pitanja, tu je riječ o odlučnome u životu. Naime, u praksi su pismoznanci i farizeji - kao gornji sloj - gledali svisoka i s prezirom na obični puk sa sela jer nisu upućeni kao oni u tumačenje Božjeg zakona; neobrazovana masa prema njihovu mišljenju nije kadra znati sve potankosti u Zakonu i tumačenju Zakona kako bi zadovoljili otačku predaju. Sukladno tome ti ljudi nemaju pristupa k Bogu koji je Mojsiju predao svoje zapovijedi te tražio da ih se sa svom pomnjom obdržava. Sve mora u čovjekovu životu služiti tomu kako se Bogu približiti, kako postati Božji prijatelj. Kako se ponašati da mi život bude blagoslovljen i na kraju plodan pred Bogom? Kako se odnositi prema bližnjima da im budem prijatelj i brat?

 

 

 
 

Isus naglašava kako je svaki čovjek slobodan, kako je svaki čovjek osoba stvorena u slobodi i želi živjeti u slobodi. Isus je zbog ovakvih svojih riječi i stava potpisao svoju vlastitu smrtnu osudu. Riječi su to zbog kojih je morao otići u smrt jer se sukobio s ideologiziranom religijom svog vremena, a pitanja koja je nabacio i kojima je za svoga života izazivao svoje slušateljstvo, za svaku su religiju, a ne samo za onodobnu židovsku, pitanja koja se tiču srčike svake religije. Jednako i kršćanstva kao izravnog baštinika Isusove osobe i riječi. Stoga nam nije dopušteno tumačiti i izlagati Isusove riječi iz nekakve vlastite ležernosti ili ugode, kao da nas se to ništa ne tiče ili tako da nas to ništa ne košta, kad su ovakve Isusove riječi njega stajale njegova života!

Je li dopušteno ‘razvodnjavati’ Isusa kad je u pitanju čovjek? Isus se ovim svojim stavom stavio posvema naspram cijelom Izraelu, jer je taj narod kroz stoljeća razvio svoj kodeks ponašanja po kome su se naskroz razlikovali od drugih naroda. Njihov im je stav podarivao nutarnji i vanjski identitet nasuprot poganskome okružju ali i u odnosu na Boga. S jedne su strane ti propisi integrirali Izrael iznutra, a s druge strane bijahu razlikovna obilježja glede ostalih naroda, pa bi se teško ogrješivao tko bi ih kršio. A onaj tko se druži s carinicima, javnim grešnicima, poganima, prostitutkama, taj je u očima pravovjernika otpadnik, zašao na krivi put. Isus nije samo otpadnik, nego zavodnik, koji odvodi na stranputice. Ignorira Mojsijev zakon i propise, javno se izlaže u društvu s grešnicima. I zato je logična posljedica takva ponašanja nasilna smrt... A pogotovo nakon što je javno toliko puta žigosao farizeje zbog lažne samodopadnosti, prijetvornosti, licemjerja, lažne pobožnosti te duhovnog nasilja nad narodom u ime Boga Isus stoji na strani onih koji ne poznaju Zakon.

U Isusovim očima, a prema Isusovu poimanju, i u Božjim očima u prednjem je planu uvijek čovjek, pojedinačna osoba, a ne običaji ili predaje starih. Čovjek koji treba živjeti u slobodi, bez straha i tolikih fobija, bez nutarnjih i vanjskih otuđenja koje sa sobom donosi religija pukih propisa, zakona i zabrana. Lijepo to izražava poznati egzeget Bornkamm veleći: “Na sebi svojstven način Isus relativira u svojim riječima ono što čovjek čini, a sav je naglasak na tome kako se nešto čini”. Koji su motivi, koje su nakane djelovanja, koji je cilj radnje? To bi trebalo biti u prednjem planu. Svakoj istinskoj vjeri mora biti do toga ne kako se čini, nego s kojim se ciljem nešto čini. Koja je konačna nakana. Osoba je važnija od njezinih čina. Na drugom će mjestu Isus govoriti o 'obijeljenim grobovima' (usp. Mt 23,27), ili pak o lažnim fasadama i religijskim Potemkinovim selima.

Ljubav prema Bogu i bližnjemu temeljna je norma djelovanja. U tome smislu ljubav zna biti i ‘kršiteljica’ Zakona. Lijepo je imati čistu vanjštinu, ali je bitno imati čisto srce, slobodno od prijetvornosti i laži. Nemoguće se svidjeti Bogu na ‘religijski’ način, pokušavajući Boga učiniti ovisnim o našim djelima. Ne treba Bog naših čistih ruku, nego treba srce koje ljubi i prihvaća. Čisto srce stvori mi, Bože! – pjevao je psalmist. Štovanje Boga treba biti utemeljeno u samome Bogu, ne u ljudskim predajama. Isus to ponazočuje upravo primjerom iz prakse. Proglasi li netko nešto darom Bogu, nije dužan brinuti se za roditelje, makar to i ne prinio Bogu kao žrtvu. Prezire se i Boga i čovjeka u ime nekakve religije ili religioznosti, a danas nerijetko i u ime lažnoga humanizma. I na kraju nije riječ o posudama, nego o srcu, pa ni najprofinjeniji zakoni nisu vrijedni koliko jedan čovjek.