BIBLIJSKA PORUKA DANA

Deveti tjedan kroz godinu

Utorak, 8. ožujka 2011.

Mk 12,13-17

13I pošalju k njemu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. 14Oni dođu i kažu mu: "Učitelju, znamo da si istinit i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?" 15A on im reče prozirući njihovo licemjerje: "Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!" 16Oni doniješe. I reče im: "Čija je ovo slika i natpis?" A oni će mu: "Carev." 17A Isus im reče: "Caru podajte carevo, a Bogu Božje!" I divili su mu se.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ČIJU SLIKU NOSIM - ISUSOV REALIZAM

Mk 12, 13-17

Čuli smo svima znanu klopku koju postavljaju Isusovi protivnici. Vrijeme kad se ovo odvijalo jest negdje nakon Cvjetnice i prije Pashe. Sav je grad uskomešan, nabrušen protiv Rimljana, Pilat je umarširao sa svojim trupama u grad za blagdan da bi održavale red i mir. Tlo je užareno, politički naboji prisutni, a Isus kao stranac iz Galileje, nalazi se između svih fronti i stranaka. Mrze ga herodovci, isto tako i farizeji, književnici, saduceji, a poglavito Veliko vijeće i svećenstvo. Nepoželjan je u gradu i zato se urotiše svi protiv njega, i dojučerašnji najljući neprijatelji između sebe. Stoga mu stavljaju klopke, žele ga uhvatiti u riječi. "Smijemo li - trebamo li davati caru porez ili ne?" Odgovori li Isus s 'da', s njime je gotovo u očima naroda. Mesija koji se upušta s Rimljanima, s njima paktira, ne može biti Mesija. Odgovori li s 'ne', svrstao se je među buntovnike i prevratnike te time potpada pod rimsko zakonodavstvo koje s buntovnicima obračunava na krajnje okrutan način, smrtnom kaznom na križu.

Isus se suočava sa svjesnim otporom prema svojoj osobi. Znao se on suočiti s protivnicima, svjesno, jasno, odlučno, oštro, umno, pronicljivo. Zadivljuje nas upravo ta Isusova pronicljivost u odlučnom trenutku, kad odgovara bez okolišanja, pogađajući 'u sridu', neovisno o tome je li riječ o pravom ili lažnom pitanju. Protivnici ga žele uhvatiti u klopku. Pitanje poreza nemoguće je odgovoriti s jednoznačnim 'da', inače bi sve što imalo židovski ili domoljubno misli imao protiv sebe.. Ne može reći ni 'ne' jer bi ga odmah prijavili rimskoj vlasti. Isusov odgovor nije izbjegavanje, nego je on istodobno i jednoznačan i jasan. Ako je na slici carev lik, onda dajte njemu što mu dugujete, što je iz njegove kovačnice novca. Stvar je davno, odavno već odlučena, pa čemu se onda mrcvariti s izlišnim pitanjima.

Isus odgovara savršenom mjerom mirnoće, opuštenosti, slobode i neovisnosti. Ne odgovara apstraktno, nego krajnje konkretno. Istina je konkretna, stvarna. Ona ide u detalje. Stoga je i govorio onako detaljno u svojim prispodobama uzimajući cjelokupnu čovjekovu stvarnost u svoj vidokrug. Zato se i smije reći: Ljubav je konkretna. Istina je konkretna. Bog je konkretan. I put do Boga nikada nije put apstrakcije, nego konkretnih, stvarnih koraka.

Traži da mu pokažu novčić - denar. Na njemu je lik Tiberija koji se proglasio bogom, božjim sinom. S jedne strane njegov lik, s druge natpis: Pontifex Maximus - Veliki svećenik. Za Židove - vjerne i odane Zakonu - čista bogohula. Traži da još i pročitaju što piše. Čitaju mu. I jasni Isusov zaključak: Ako sa sobom nosite ono što je došlo iz careve blagajne i riznice, što je skovano u Rimu, onda vratite to onomu komu pripada. Dakle, porez caru carevim novcem. - Ali taj car nema nikakvih božanskih svojstava. To je čista bogohula. Ne može on tražiti ono što nije njegovo. Njemu pripada novac, mrtva kovina, i ništa više. Tu su mu postavljene jasne granice, već ovdje na zemlji. Ne može on iziskivati za sebe nekakve božanske, nadljudske povlastice.

 "Isus skida caru metafizičku aureolu slave s glave. Pred njegovim nemilosrdnim realizmom rasplinjuje se sva ona pusta romantična maskarada koju ljudi izvode već pet tisuća godina sa svojim okrunjenim glavama, sve što nosi ime carske apoteoze i metafizike kraljevstva, ali isto tako i sve što se ‘krsti’ imenom 'po Božjoj milosti' ili se zove političkom religijom" (E. Stauffer). To i jest onda pravim razlogom da ga se kasnije optuži kako taj isti Isus buni narod (Lk 23,5) protiv cara u Rimu.

Ali još nisu pale kocke na drugoj razini, tu ništa nije odlučeno. Nije jasno spram slike koju nosite sami u sebi. Naime, svi ste vi slika i prilika živoga Boga. Kao što ona kovanica nosi mrtvu sliku nekakva cara iz Rima koji ga je dao iskovati u svojim ljevaonicama novca, tako je Bog u svakoga od vas utisnuo svoju bit, svoju sliku. U naša srca i naše biće. Mi smo i ostajemo zauvijek Božje vlasništvo. Mi smo Božji 'odljevak'. Plaćate li vi Bogu 'porez', pristojbe koje od vas traži? I koje ste mu dužni plaćati? Plaćate li na ispravan način? Nakana mi je podsjetiti vas upravo na to.

I pred Isusom u jednom trenutku ispitivači postaji ispitanici, pred njih se stavlja veliki upitnik. Upitnik na najvišoj razini. Ostajete dužni odgovora. Isus ih razobličuje. Poruka je jasna: Svi vi nosite u sebi Božju 'sliku i priliku'. Stoga vratite Bogu ono što je utisnuo u naše, u tvoje i moje srce. I tako ćemo biti Božje vlasništvo, Božja svojina.

Isus tako mirno zaobilazi ovu klopku, s velikom mjerom humora, ali i ozbiljnosti. Što je sa slikom Boga u svakome od nas? Ne zaboravimo Boga u svemu ovome, ne zaboravimo čiju sliku u sebi nosimo. Čovjek ne smije prema Isusovu poimanju nikomu i ničemu robovati. Novac ne smije postati idolom, fetišom, nego ostaje samo sredstvo državne blagajne. Kako sam Isus nije ništa primio od cara ni carske blagajne, on mu stoga ništa i ne duguje. On ima samo nebeskoga Oca kao Gospodara i svoga ljubljenoga Oca.

    U malo kojem prizoru u Markovu Evanđelju imamo Isusa tako krajnje opuštena. Isus cijelim prizorom i situacijom gospodari, on namještenu smrtnu klopku vješto zaobilazi. Kao da im veli, vrijeme je da potražite Boga u sebi, da skinete sve naplavine s Božje slike u vama, jer vi ste njegova svojina. Državna vlast nema nikakvih nadljudskih ovlasti ni prerogativa, nema na sebi ništa velika, božanstvena, uzvišena, čemu bi se čovjek trebao diviti ili klanjati. Isus gospodari situacijom, nameće svoje misli i svoju taktiku, izbjegava smrtnu opasnost na ironičan način i s velikom dozom pritajena humora. Svojom je riječju ušutkao i farizeje i herodovce u njihovoj prljavoj namjeri.