BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

ČETRNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 8. srpnja 2011.

 

Mt 10,16-23

16"Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! 17Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. 18Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. 19Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. 20Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!" 21"Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. 22Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen." 23"Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

NEMINOVNOST PROTIMBE U SVIJETU

Mt 10, 16-23

Kad čovjek čuje ove teške riječi iz Isusovih usta, pita se, a što je s onim početnim zanosom, mirom, gotovo idiličnim stanjem njegovih početaka u Galileji, kad je naviještao, liječio, ozdravljao, izgonio sile iz ljudi, kad su mnoštva za njim hrlila. Što je s onom miroljubivošću, s onim mirom koji je trebao donijeti Isus na zemlju? Na zemlji mir ljudima Božjim miljenicima. Nije li smisao svakoga govora o Bogu među ljudima njihovo pomirenje, razumijevanje, harmonija. To bi morali biti prvi plodovi čovjekova obraćenja - u snošljivosti (danas popularno kazano ‘toleranciji’), otvorenosti, čovječnosti, čovjekoljublju, u radosnom ophođenju jednih s drugima? Kako shvatiti te Isusove riječi, gdje govori o razaranju obitelji, podvojenosti, mržnji svijeta na njegove glasnike, vjesnike novoga? Je li to svjedočanstvo za istinitost ovoga što Isus veli? Progoni, uhićenja, zatvaranja, osude, podvojenost u društvu? Pitamo se, je li to plod Božjega utjelovljenja u ovome svijetu?

Nemoguće je skinuti ili oduzeti oštricu tim Isusovim riječima. U njima se jasno naznačuje budući trajni sukob Radosne vijesti s postojećim svijetom. Kao da se već ovdje najavljuje rat Isusovu djelu i osobi u svijetu. Riječ je o lomu s prošlim i bivšim, sa sinagogom, sa starim Izraelom, koji se zatvara novomu u Isusu Kristu. Sve što je poslije uslijedilo logična je posljedica iz sudbine samoga Isusa Krista i njegove poruke. Kad čovjek živi kao što je Isus živio, nikakvu drukčiju sudbinu ne može ni očekivati.

Isusove riječi vrijede pogotovo danas. U Isusovoj osobi, riječi i djelu, u njegovoj naravi ima nešto što je nalik trajnoj revoluciji u svijetu, trajnomu prevratu. Taj se izriče i u ovim riječima. Ono što Isus govori, sručuje se kao tropska oluja, tornado ili uragan na postojeće. I što se čovjek više udubljuje i ponire u Isusovu osobu, to više shvaća dramatiku, opasnost, napetost, to više pojedinac shvaća što je zapravo Isus htio svojim dolaskom na zemlju. On je trajna protimba postojećemu poretku i stanju. Isus nikada nije ni pomislio da bi se mogli smanjiti tijekom povijesti sukobi oko njega i njegove osobe. Štoviše, kad ljudi budu shvatili ili sve dublje shvaćali što zapravo on hoće, tim će se žešće okomljivati na njegove riječi - to je njegova predodžba budućnosti, bliže ili dalje.

 

Isus jednostavno kaže: "Evo, šaljem vas kao ovce među vukove!" Nema tu nikakva jamstva pobjede, naprotiv. Oni će se suočiti s neprijateljskim raspoloženjem, s društvom koje ne želi poruku. Iskusit će u svome životu sudbinu onoga tko ih je poslao - svoga Odašiljatelja. Svijet će se prema njima odnositi ravnodušno, nekada čak i s vučjim raspoloženjem. I danas je najpogubnije za vjeru upravo ravnodušnost, indiferentnost, nezainteresiranost. Čini se da je svijet samodostatan, da mu Radosna vijest ne treba. Pogotovo ne govor o nekakvu drugom svijetu i s drugoga svijeta.

Ravnodušnost je u biti gora od neprijateljstva ili progona. Za progona čovjek ima mogućnost reći javno što misli, može javno iznijeti svoj pogled i navijestiti: Na trgu, u sinagogi, pred političkom javnošću, pred kraljevima i namjesnicima, na sudovima. Upravo kao što to čine apostoli u Djelima apostolskim, kao što to čini Pavao pred rimskim namjesnicima i kraljem Agripom.

Isusov glasnik nema nikakve druge ovlasti osim onoga koji ga šalje. Ništa osim Božje snage koja se očituje u slabosti, u ludosti križa, Ne će i ne želi Isus pustolova i zanesenjaka, nego zrelih, promišljenih i oduševljenih pojedinaca. Prema Isusovu poimanju Crkva ne treba nikakve državne zaštite. Njezina snaga nije u konkordatima, pravnim ugovorima, nego u autentičnosti navještaja i života. Što se više Crkva stavlja pod državni plašt i zaštitu, tim je ona slabija, nemoćnija, pa čak i nevažnija za društvo kao takvo. Crkva uvijek mora računati s progonima, a nigdje u Evanđelju nije zapisano kako se Crkva, izostane li joj uspjeh na svjetskoj pozornici, treba prilagoditi svijetu, paktirati sa svijetom. Ali joj je stavljeno u povoje da će se, makar posrnula i pala, ponovno podignuti. Tako bijaše od samoga početka. Jedan se njemački političar, agnostički kancelar izrazio, kako vremenom treba učiniti Crkvu suvišnom. Ona treba tome društvu možda kao paravan ili smokvin list, kao karitativna ustanova, ali ne kao ona koja donosi vječnu istinu. Njezina se snaga uvijek sastoji u pouzdanju u svoga Gospodina, u vjeri u onoga koji je šalje. I upravo ta snaga malenih i slabih kadra je prkositi i zlosilnicima i tiranima, i ta sol vjere čuva zemlju od truleži.

Vrijedi uvijek iznova naglasiti sudbinsku povezanost Učitelja i učenika, Odašiljatelja i poslanih. Oni su - prema slici iz Ivanova Evanđelja - mladice na trsu, životnim sokovima povezani s njime. Pripadnost Isusu, u patnjama i sramoti, središnja je značajka nasljedovanja. Isus zauvijek ostaje domaćin, učitelj, gospodar kuće, a učenici njegove sluge, prijatelji, njegovi ukućani. Jedincatost njegova puta nudi im mogućnost da se zapute komad dionice s njime. To je iskustvo koje ima samo onaj tko pokuša krenuti za Isusom, u iskustvu Duha koji je prožimao i Isusa.

       Kršćanstvo nije niti je ikada bilo filozofija koju bi se moglo poučavati ili naučavati, docirati ili demonstrirati s pomoću logičkih argumenata. Nikada ono nije bilo svjetonazor ili znanstveno mišljenje, nikada ono nije bilo predmetom učenih diskusija. Naš život ne nosi umijeće govora ili filozofiranja, nego svatko u sebi nosi odbljesak Vječnoga, samoga Boga. U svakome od nas živi snaga njegova Duha, koja ostaje i dalje živjeti, pa i onda kad nestane ova naša fizička pojavnost.