BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. TEREZA BENEDIKTA OD KRIŽA

Utorak, 9. kolovoza 2011.

Mt 25,1-13

1"Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. 2Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. 3Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. 4Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja." 5"Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. 6O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' 7Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. 8Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' 9Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'" 10"Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. 11Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' 12A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' 13Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

9. KOLOVOZA - Sveta Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)

 "U samostan se ne dolazi da bi se pobjeglo od svijeta, nego da svijet nosimo Bogu."

Sv. Terezija Benedikta od Križa - Edith Stein

Edith Stein se rodila na židovski blagdan Pomirenja - Jom Kippur - 12. listopada 1891. kao najmlađe dijete brojne ortodoksne židovske obitelji. Njezin životni put slijedit će simboliku njena rođendana.

Već je u trinaestoj godini izgubila vjeru i postala ateist. Godine 1911. počela je slušati predavanja iz germanistike i filozofije na sveučilištu svoga rodnog mjesta Wroclawa, no posebno ju je zanimala filozofija; u njoj je mislila naći istinu, za kojom je u duši čeznula.

Godine 1913. prešla je na sveučilište u Göttingen kako bi slušala predavanja Edmunda Husserla, začetnika fenomenologije. Husserl je također bio Židov, ali obraćenik na protestantizam, dobitnik Nobelove nagrade na području filozofije. Edith je izabrala Göttingen kako bi slijedila čovjeka koji se, s pravom, nazivao najvećim živućim filozofom. Edith je u Göttingenu živjela uobičajenim studentskim životom.

U kolovozu 1916. položila je doktorski ispit iz filozofije summa cum laude, a iste je godine u listopadu postala Husserlova asistentica. U međuvremenu Prvi svjetski rat uzima stotine tisuća žrtava. Među žrtvama je bio i njezin prijatelj Adolf Reinach, koji ju je i upoznao s Husserlom. Edith je otputovala do njegove udovice. To je bio njen prvi susret s križem.

"Bio je to moj prvi susret s križem i snagom Boga koju udjeljuje onima koji ga primaju i nose. Prvi put sam ugledala Crkvu otkupljenih kršćana u njezinoj pobjedi nad poraznom smrću. Bio je to početak pada moje nevjere, židovstvo je izblijedjelo, a kršćanstvo zasjalo: Krist u otajstvu križa." Ta filozofija bez filozofske problematike, bez metafizike, nije mogla zadovoljiti težnju Edith Stein za apsolutnim.

U Freiburgu se upoznala s Husserlovom učenicom Hedwigom Conrad-Martius. Kod nje je često provodila jedan dio svojih praznika, tako i ljeto 1921. godine. Jedne večeri, kad je bila sama, uzela je iz prijateljičine biblioteke "Život Svete Terezije Avilske". "Počela sam čitati, bila sam odmah očarana i nisam prestala dok nisam došla do kraja. Kad sam zatvorila knjigu, rekla sam sama sebi: 'To je istina.'" Sutradan je kupila Katolički katekizam i Rimski misal. Susret s djelom Terezije Avilske u 30. godini života definitivno joj je otkrio jedan novi svijet i jedan novi život – svijet u kojem se očituje Bog koji je Ljubav i Život. Prihvativši iskreno istine katoličke vjere 1. siječnja 1922. prima sakrament krštenja i uzela ime Tereza-Hedviga. Otišla je u Breslau da priopći majci svoj prijelaz na katoličku vjeru.

Kleknula je pred nju i rekla jednostavno: "Majko, ja sam katolkinja." Učinak tih riječi bio je potresan. Prijelaz Editin na katoličku vjeru značio je za gospođu Stein duhovno otuđenje koje je neminovno imalo nastupiti između nje i njezine kćeri. Poznavajući beskompromisni karakter svoje kćeri, uvidjela je da su svi prigovori i ljutnja uzaludni, prekrila je lice rukama i počela plakati. Plakala je i Edith. Nježno je ljubila svoju majku i žao joj je bilo zadavati joj bol. Znala je da će odsada ona i majka biti dva svijeta koji se nikad ne će moći razumjeti.

Ipak, nije došlo do potpunog prekida između Edithe i majke. Od trenutka krštenja glavna joj je želja sjediniti se sa živim Bogom u predanom služenju i sabranosti zatvorenoga, klauzurnog karmela. Tu svoju čežnju nosi u srcu 11 godina jer se (kao dr. phil.) prema uputama svojih duhovnih savjetnika bavi nastavnom i odgojnom djelatnošću.

Godine 1933. ušla je u karmelićanski samostan u Kölnu i uzela ime sestra Terezija Benedikta od Križa. Pet godina poslije bježi pred nacistima u Nizozemskul. Pisala je knjige o katoličkoj filozofiji. Za nju se tajna života u Karmelu sastojala u tome da se čovjek s povjerenjem prepusti Božjem zahvatu ljubavi. U potpunoj se slobodi suobličiti Kristu i s njime iskusiti i dubinu radosti ali i tajnu patnje i “ludost križa”.

Ujedinjenje s Kristom sestra Benedikta od Križa – Editha Stein ostvarila je upravo “na drvu križa”, što joj je omogućilo da svoje redovništvo i svoje konačno mučeništvo prinese kao žrtvu za mnoge. Proživljavajući kao kršćanka strašnu agoniju svoga židovskog naroda napokon i sama postaje žrtvom mržnje, nepravde i nasilja. Ostaje mirna i pouzdana: sve to može ubiti samo tijelo, ali ne i dušu – vječnu čovjekovu bit. Neprijatelji križa Kristova otvorili su ovoj neumornoj tražiteljici istine 9. kolovoza 1942. u Ausschwitzu vrata ka vječnoj Istini. Zajedno sa svojom sestrom prinijela je žrtvu svoga života za svoj narod i Kristovu Crkvu.

     Papa Ivan Pavao II. proglasio je Edith Stein blaženom 1. svibnja 1987., svetom 11. listopada 1998. godine, a 1. listopada 1999. suzaštitnicom Europe, zajedno sa sv. Brigitom Švedskom i sv. Katarinom Sienskom.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DEVETNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Utorak, 9. kolovoza 2011.

Mt 18, 1-5.10.12-14

1U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: "Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?" 2On dozove dijete, postavi ga posred njih 3i reče: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. 4Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. 5I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima."

10"Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima."

12"Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? 13Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. 14Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 19. tjedan kroz godinu

DIJETE KAO MJERILO

Mt 18, 1-5.10.12-14

Ovo poglavlje u Matejevu Evanđelju tvori četvrti veliki Isusov govor u Mateja. Tumači ovoga evanđelja vide u ovome poglavlju nutarnji ustroj Kristove zajednice, Crkve, kućni red, poredak koji treba vladati u Crkvi Božjoj. Govor je upravljen učenicima, ali ne samo onima iz prvoga naraštaja, koji su s Isusom hodili i ophodili, nego evanđelist ima pred sobom i potonju budućnost Kristova djela u svijetu. Nije sve ružičasto, ima tu i neugodnih rečenica iz Isusovih usta nad kojima se moramo zamisliti. Na samome početku imamo ponovno Isusov poziv na obraćenje. Završetak današnjega odsječka tvori slika o izgubljenoj ovci. Napose je pak Isusu na srce sudbina malenih, malih, koje se ne smije ni pod koju cijenu navesti na grijeh. Ovo što je oslikano ovdje vrijedi kao temelj Kristove zajednice.

U ovome izvještaju imamo oslikan Isusov svagdan. Svakodnevni susreti, s ljudima, s roditeljima, s djecom. Sve je ljudski, krajnje ljudski, i slučajni susret postaje prigodom da se izrekne životna poruka, pouka, naputak za učenike. S jedne strane učenici su jedni na druge ljubomorni, žele prva mjesta, otimaju se tko će Isusu zdesna i slijeva, a on im savršeno uprizoruje na primjeru djeteta tko je najveći, tko je prvi u Božjem kraljevstvu i njegovim očima: Dijete.

Upadna je sličnost ovoga teksta s tekstom o Nikodemu iz Ivanova Evanđelja. Nikodem dolazi noću k Isusu, želi otkriti put spasenja, želi u kraljevstvo Božje. I prije nego taj ugledni Židov bilo što upita Isusa, Isus stavlja pred njega upitnik i zahtjev: Ponovno se roditi, biti dijete. To je moguće samo s pomoću Duha Božjega. Isto čine i učenici ovdje prema Matejevu izvješću. Pitaju tko je veći. Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?

Isus je imao savršen osjećaj za humor, za kritiku, pa čak i satiru. Rado se izražavao usporedbama koje i dandanas govore rječito, ali isto tako i simboličnim radnjama. On uprizoruje scene koje same po sebi govore. Učenici se pomamili za prvim mjestima, žele biti veliki, a on uzima dijete i stavlja ga između sebe i njih i daje svima – i njima a i nama danas - jasnu lekciju. Uzima dijete kako bi učenicima rekao na čijoj je on strani, i tko je na njegovoj strani: Djeca! To je Isusov osobni argumentum ad hominem!

Ako je riječ o poretku i 'rangiranju' u kraljevstvu nebeskom, onda su posve gore, na vrhu 'maleni', 'nemoćni', ovisni, potrebiti, siromasi - jednom riječju, djeca. Njima treba najviše pažnje i srca. On je zapravo u njima. Tko njih prima, njega prima. A tko njega prima, prima samoga Oca nebeskoga. I jasnije nije moguće izraziti što je to kršćanstvo. Naime, to je nositi u sebi - što će poslije reći Pavao - 'Kristovu misao', imati u sebi 'Kristovo raspoloženje', imati u srcu samoga Krista. Dakle, ponovno prevrat postojećih vrijednosti i poimanja. A znamo tko su mu s desne i s lijeve strane, prema sudu u Matejevu Evanđelju, oni koji čine njemu ono što čine najmanjima, odnosno koji ne čine ono što bi trebali učiniti najmanjima. Tko je Isusu zdesna i slijeva – pa to znamo na Golgoti: dva razbojnika su njegovo društvo, a on na križu kao prijestolju. Zavlada Bog s drveta!  

Učenici su posve zaokupljeni mislima o osobnim izgledima i osobnoj promidžbi u Isusovu kraljevstvu, žele komparative i superlative, žele položaje, žele nadmašiti jedni druge u položajima. Koja to moja akcija i moje djelo, koja moja žrtva vrijedi više, koja je krjepost 'unosnija' u Isusovu kraljevstvu?

Zato Isus uzima dijete s ulice, prašnjavo, neoprano, možda i odrpano, u dronjcima, ali bistra pogleda i jasnih očiju, čista srca, nepomućeno u svojim stavovima, s jasnim naglaskom ističe: Tko se ne obrati i ne postane kao dijete, ne može unići u kraljevstvo nebesko. Dijete je ona istinska 'orijentacija', i možda će upravo djeca biti na vratima kraljevstva nebeskoga i dodjeljivati nam mjesta. Isus veli: Ne obratite li se, ne, ne ćete unići u kraljevstvo nebesko! Već na samome početku Isusova navještaja imali smo riječ o obraćenju. Nisu li se učenici već obratili pošavši za Isusom? Nisu li pošli za Učiteljem? Da, ali još im treba škole. I zato Isus uzima dijete pored sebe i s njime se uspoređuje. Obratiti se znači postati kao Isus, postati kao maleno dijete. Dijete nudi i odraslima nerijetko onu mjeru istine za život kakav bi morao biti i izgledati. Dijete kao mjerilo, dijete kao forma našega svagdana i našega mišljenja.

Dijete je nemoćno, ne zna se braniti. Stoga i teške, preteške riječi o zavođenju tih najmanjih, o mlinskom kamenu što ga treba svezati i baciti u morsku dubinu onoga tko sablažnjava jednoga od tih malenih. Tko mu truje dušu, srce, tko ga zbunjuje i smućuje. Dijete se ne zna braniti i jao onima koji razaraju te malene, nevine duše. Tko samo vidi to nježno biće, u sebi sveto i nepomućeno, i o njega se ogriješi, čini strašni zločin u Isusovim očima. Današnjemu će svijetu upravo djeca suditi.

"Toliko sam vremena s vama, i još me ne poznajete, još me ne vidite", prigovorit će Isus učenicima u Ivanovu Evanđelju. Čovjek ne vidi Isusa dokle god ga ne promatra očima malenog djeteta, nevina i nepomućenih očiju, krajnje naravno, bez pozadinskih misli. Dijete je nenamješteno, neposredno, ono mnogo ne razmišlja, ono se otvara. "Samo se srcem vidi dobro" - veli Mali Princ od Antoine de Saint-Exupery-ja.

       Put kojim čovječanstvo kroči stalno naprijed jest put Kaina koji je ubio Abela i nema mira; to je put Zemlje bez Neba, što dalje od Boga, to je put samodokazivanja, lutanja, to je prometejski put čovjeka. Treba se prisjetiti svojih iskona, povratiti se izvoru, a povratak k izvoru vodi samo preko obraćenja. Isus je onaj tko nas traži i nalazi na našemu putu, kao izgubljenu ovcu. Treba se samo dati od njega naći i njega slijediti.