BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

POSVETA LATERANSKE BAZILIKE

Utorak, 9. studenog 2010.

 

Iv 2,13-22

13Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. 14U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. 15I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, 16a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku." 17Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. 18Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" 19Odgovori im Isus: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." 20Rekoše mu nato Židovi: "Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?" 21No on je govorio o hramu svoga tijela. 22Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

9. XI - POSVETA LATERANSKE BAZILIKE

 

Sveti Ivan na Lateranu je Papina biskupska crkva – dakle prvostolnica rimskog biskupa, dok je sveti Petar u Vatikanu mjesto Pape kao poglavara Katoličke Crkve. Njezina povijest počinje gradnjom u 4. stoljeću, nakon što je Konstantin dao slobodu kršćanima. S natpisom nad glavnim vratima: MATER ET CAPUT OMNIUM ECCLESIARUM URBIS ET ORBIS – (Majka i glava svih crkava Grada i svijeta). Već 313. godine doskora nakon pobjede Konstantina nad Maksencijem Lateran je za vrijeme pape Melkijada prešao u posjed Crkve (odatle i ime) i na mjestu konjaničke vojarne s poljanama započela je gradnja bazilike, koju su posvetili Spasitelju, Otkupitelju – Salvator, ona je prva i najstarija među patrijarhalnim bazilikama (druge su sv. Petar, sv. Pavao i sveta Marija Velika – Maggiore) i prva među sedam hodočasničkih crkava (Santa Croce - sv. Križa, San Sebastiano i San Lorenzo daju ostale tri hodočasničke crkve. Relikvije najpoznatijih kršćanskih svetaca spadaju u njihovo crkveno blago).

Crkva biskupa-papa je bila više puta oštećena – za provale Vandala, potresi, požari - pa obnavljana, restaurirana i nadograđivana sve dok nisu pape u 16. i 17. stoljeću poduzele najopsežnije radove. U srednjem vijeku je posvećena novim zaštitnicima Ivanu Krstitelju i Ivanu Evanđelisti, pa je nazvana i san Giovani.

Kasnobarokna veličanstvena fasada sa 15 figura 7 metara visokih., predvorje sa brončanim vratima na glavnom ulazu s Forum Romanum i svetim vratima sasvim desno prvi su dojmovi kad se nađemo pred njom. Onda se ulazi u 130 metara dugačku petobrodnu lađu koju je izgradio Boromini za svetu godinu 1650. Snažni stupovi nose arkadne lukove. Niše na stupovima okićene su apostolskim figurama 4,5 metra visine koje su izrađene iz jednog mramornog bloka. Posebno je vrijedan drveni svod iz 16.st.

Nad glavnim oltarom uzdiže se ciborij u kojima se čuvaju relikvije svetih apostola Petra i Pavla. Koje se pokazuju na svečanim zgodama, a na oltaru ispod pozlaćenih rešetaka je prema legendi sveti Petar slavio svetu Misu.

Mi smo kao Crkva pozvani da budemo stan Božje riječi u svijetu. »Da riječ Kristova prebiva među vama u svemu bogatstvu. Poučavajte jedan drugoga i potičite sa svom mudrošću (Kol 3, 16). Tu nam se otvara pogled na majčinsku tajnu naše vjere. Kao što se je Marija stavila na raspolaganje pri utjelovljenju Riječi Božje u našem svijetu, tako je i poziv Crkve, da bude poput Marije prijemljiva, da bude boravište Kristove riječi.

Boravište Kristove riječi Crkva može stvarno postati ako je prema Kristovoj riječi ona “svjetlo svijeta” (Mt 5,14). Crkva nije u sebi svjetlo svijeta, nego sam Krist – a Crkva ukoliko se poima kao mjesec, koji prima svoje svjetlo od sunca, koje je Krist, i da ga isijava u svijet. Crkva nije samo pozvana naviještati riječ Božju. Ona je uključena u obavezu da se pojavi i kao mjesto Božjeg života. Crkva ne postoji zbog same sebe, nego zbog Isusa Krista i svoga poslanja. Ona je tu zbog svijeta. Crkva je svjetlo svijeta samo kao mjesto Božjeg života. O tom svijetlu vrijedi Isusova riječ, kako to svjetlo ne smijemo staviti pod posudu nego na svijećnjak. najljepši svijećnjak, na kojem mi možemo postaviti ovo svjetlo, je molitva i hvala Bogu u liturgiji: “Pjevajte Bogu u svojim srcima, himne, psalme, pjesme, kako vam Duh nadahne” i po Isusu našem Gospodinu, “zahvaljujte Bogu našem Ocu”(Kol 3,16 b –17).

Isus se zagonetno izražava spram židovskoga Hrama. Hram je zapravo slika njegova tijela, njegove osobe. Zagonetno je što Isus gotovo izaziva, provocira, kako trebaju njegovo tijelo razoriti pa da onda nakon tri dana ponovno uskrsne. Da bismo shvatili donekle Isusovu riječ, trebamo imati na umu kako je prije samoga razaranja god. 70., za Titova opsjedanja grada, vrvjelo proroštvima spram Hrama i njegove sudbine. Subdina Hrama bila je vezana uz sudbinu Jeruzalema i cijeloga naroda.

Židovski povjesničar i potonji prebjeg u rimski tabor Josip Flavije piše kako je neki ludi Isus vikao i hodao po Hramu pretkazujući njegov skori kraj. Prema 1 Pt 4,17 veli se kako uvijek počinje sud s Hramom, s Kućom Božjom. A isti Josip Flavije piše kako je neposredno prije zauzeća grada i Hrama, njegova spaljivanja, čuo se snažni huk uz riječi: "Iziđimo odavle!" - što je znak da je Bog napustio svoje boravište, zauvijek. O tome piše i rimski povjesničar, poganin Tacit, kad opisuje u svome djelu Historiae židovski ustanak i pokoravanje te razaranje Hrama. I on govori o snažnom huku koji se čuo iz Hrama, i zaključuje kako su bogovi napustili svoje boravište. Ne bogovi - on kao poganin nije vjerovao u jednoga Boga - nego je sami Bog napustio svoje mjesto boravka.

Ova Isusova riječ odnosi se na njegovo tijelo, na muku i uskrsnuće. Kad je riječ o razorenju Hrama, Isusovu plakanju nad Hramom, onda se govori o kazni naroda. Za Židove je značilo: Tko je dirnuo u Hram, dirnuo je u živac i srce cijeloga naroda. Napad na Hram vrijedio je kao napad na židovsku svetinju, na Svetinju nad svetinjama, srčiku samoga Izraela. Ali prema Isusovu poimanju, Hrama više nema, ni u Jeruzalemu ni na Garizimu, nego će se ubuduće klanjati u Duhu i istini, i on je mjesto istinskoga klanjanja. I kao da Isus veli svojim suvremenicima: Da, Hram ovaj jest tu, stoji još uspravan, još nema Rimljana. Ali, dirnete li u mene, dirnuli ste u Svetinju, jer ja sam mjesto Božje nazočnosti, Božjega boravka među vama!"

Isus veli: Hram sam ja, u osobi. Tko mene želi ubiti, razara sami Božji hram, dragocjenost Božjega naroda. Ubijete li mene, ubit ćete Božju nazočnost. Prvi upit učenika Isusu bijaše: "Učitelju, gdje stanuješ?". To je na samome početku Evanđelja u Ivana. Isus im veli: "Dođite, i vidjet ćete!" Isus stanuje ondje gdje je sam Bog, a gdje je Bog, tu je i Isus. Isus - realna Božja nazočnost među nama.

Trojedini Bog nam daruje svoju prisutnost, daje nam sudioništvo na svojoj životnoj punini i to baš onda, kad se sakupljamo na pohvale Bogu. I tu se otkriva smisao kršćanske liturgije: Služba Božja je najprije služba samog Boga njegovoj Crkvi, da bi mogla živjeti i ima životni prostor. A tada, naravno u ispravnom shvaćanju, onda Služba Božja može biti i naša služba Bogu. Ova crkvena služba Bogu, je u prvom redu služba zahvalnosti i pohvale euharistije.

Ona je središte naše vjere i kristalizacija kršćanskog života. Crkveni su oci Euharistiju nazivali: “Božje mlijeko” koje nam je isto tako potrebno na našem zemaljskom hodočašću, kao mlijeko za doručak i koji nam predaje najveći Kristov poklon: “U vašim srcima neka prebiva mir Kristov, zato ste pozvani da budete udovi jednog tijela. Budite zahvalni.” (Kol 3.15) Crkva sagrađena na apostolskom temelju. Crkva u ljudskim rukama nije ljudsko djelo, inače bi je davno već bili uništili.

      Bog se sam u Crkvi utjelovio (ugradio) i zato ona ostaje mjesto gdje se možemo susresti s utjelovljenim Bogom. I obratno Crkva je ona zajednica u kojoj od početka žive “utjelovljeni prijatelji” Božji. Jer što su bili apostoli nego najbolji prijatelji “utjelovljene Riječi Božje” i pri tom prijatelji od krvi i mesa? I zato tko se želi odijeliti od Crkve, treba misliti, da se odjeljuje od jednog velikog dijela čovječanstva, nego i od onoga tko se jednom za uvijek među tim ljudima utjelovio: Isusa Krista, koji je stvorio Crkvu kao svoje tijelo. Ovo razmišljanje počiva na logici Božjeg plana: Nakon utjelovljenja dolaze Duhovi. Riječ je postala tijelom, a on je ostavio svoga Duha u Crkvi da nastavi biti njegovo tijelo.

 

 

 

 

 

 

 

 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Vrijeme kroz godinu

32. tjedan kroz godinu

Utorak, 9. studenog 2010.

 

Lk 17,7-10

7"Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?' 8Neće li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?' 9Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? 10Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

SLUGE SMO BESKORISNE

Lk 17,7-10

Pred nama je Isusov izričaj koji možda ponajbolje odražava ondašnje društvene prilike u robovlasničkom sustavu. Za nas je navedeni opis danas nepodnošljiv, ali u ondašnjem društvu onakav postupak bijaše gotovo obična stvar. Gospodar je imao posvemašnje vlasništvo nad svojom služinčadi, on je s njima raspolagao kao sa stvarima, i zato imamo iz Isusovih usta izreku, kako nitko ne može služiti dvojici gospodara (usp. Mt 6,24; Lk 16,13). Sluga, odnosno rob, nema nikakvih prava. Isus se ne slaže s time, jer on  svoje riječi započinje: “Tko će to od vas svome sluzi koji ore ili čuva stoku...”

Isus nam samo želi posvijestiti kako od nas nitko nema pravo ništa tražiti za sebe od Boga, kako smo pred Bogom svi obični sluge, kako Bogu dugujemo sve: I sebe, i svoj život, i sve što imamo. Stoga, kakav račun možemo mi Bogu ispostaviti? Nikakav! Ostajemo uvijek samo dužnici njegovoj svemoći i ljubavi, njegovu smilovanju i praštanju. Time nije kazano sve u našemu odnosu prema Bogu, nije to potpuna slika Boga Oca u Isusovim izričajima. Isus ne želi ni s ovom slikom reći kako kod Boga nema nikakve plaće ni naplate, nego kako mi nemamo pravo tražiti, nego smo upućeni na Božju milost. Od milosti i smilovanja do kraja zavisimo. Možda je ovo Isus izrekao farizejima koji su mislili da mogu svojim djelima prisiliti Boga na protuusluge. Ali vrijedi i za učenike. Svi smo mi na Boga upućeni. Kao što, naime, kod pitanja spram umnažanja vjere Isus odgovara kako je dovoljan i minimum, ali minimum koji u sebi nosi sve, cjelinu, tako i ovdje. Riječ je cjelovitosti naše osobe pred Bogom i za Boga.

Isus upozorava svoje učenike da sagledaju realno svoje stanje. Učenici su uvijek sluge, oni su u službi svoga Gospodina, nikada gospodari. Jest, nazvat će njih Isus svojim prijateljima, ali je njihova egzistencija prvenstveno služba. Oni su prema Gospodinu u ulozi sluge. O tome govori gotovo neprestance Pavao u svojim pismima. Redovito naziva sebe ‘slugom Isusa Krista’, robom njegovim. U Rim 6 govori o novome odnosu u koji stupamo činom krštenja. Štoviše, u svojim poslanicama Pavao rabi slike s ondašnjih tržnica za robove. Novi gospodar uzima roba i utiskuje mu svoj biljeg i njegovo je vlasništvo zauvijek. To se isto zbiva i s vjernicima u činu krštenja kad postajemo zauvijek Božja svojina. Bog nas je iskupio iz ropstva grijeha i Đavla te sada polaže na nas svoje puno vlasničko pravo, nakon što je platio za nas Isus cijenu našega otkupljenja.

Pavao stalno naglašava kako nam je Bog Otac, a Isus Krist Gospodin. Prema Ocu se odnosimo kao djeca, a prema Gospodinu, Gospodaru kao poslušni sluge, i sve usporedbe u prva tri evanđelja imaju uvijek Isusa Krista kao gospodara slugu. Tako i one prispodobe u kojima se govori o putovanju gospodara u daleku zemlju i njegovu povratku. Sluge moraju bdjeti, čuvati povjereno blago, trgovati, raditi, stjecati. Isus Krist nije naš dobri Otac, i u odnosu prema Bogu Ocu mi smo promaknuti iz stanja robova u stanje djece. Tako je to Crkva oduvijek i shvaćala.

Nasljedovati Isusa Krista jest veoma zahtjevno, obveza koja iziskuje skromnost i poniznost. Upravo kao što je postupao prema Gospodinu Abraham. Abraham je sav u žurbi, obilazi naokolo, Sara žuri da što bolje počasti goste, sluge moraju zgotoviti ugojeno tele. Svi rade, svi su zaposleni, nitko ne ljenčari. Nitko se ne smije umoriti služeći Gospodinu. Nitko nije dovoljno Bogu služio. Uvijek smo premalo učinili, uvijek je s naše strane premalo u odnosu na Boga. Bog nam ništa ne duguje, a mi smo obvezani povjerenu nam zadaću ispuniti u životu.

Ako već jedan sluga na nekome seoskom imanju sebi ne smije umišljati kako je učinio nešto više od propisanoga, tim manje se može hvaliti Isusov učenik da je učinio sve što je u njegovoj moći. Beskoristan je sluga ne zato što on ne bi bio ništa, nego što ni izdaleka nije učinio ono što je trebao učiniti i što bi se još trebalo učiniti za Božje kraljevstvo u svijetu. Isusova nas riječ lišava mogućnosti mjerenja, uspoređivanja s drugim, gledanja preko plota u tuđe dvorište. Svatko ima svoju zadaću koju mora ispuniti u Isusovu djelu. Isus, koji je inače odbacivao kategorije nadređenosti i podređenosti među svojim učenicima, ne čini tako kad je u pitanju Bog, kad je on sam u pitanju, njegova zapovijed i djelo evangelizacije. Isusove pak usporedbe ističu samo jedan vidik Božje osobe i naravi, i nikada se ne smiju shvaćati u apsolutnom smislu.

      “Beskorisne sluge” smo svi, tj. nedostojni Božjega poziva, siromasi i nevoljnici, oni koje je Gospodin uzeo bez ikakvih naših zasluga. Možda bi u ovome surječju bilo dobro pročitati ono što govori u Djelima apostolskim Pavao pred starješinama Crkve iz Efeza u Miletu, gdje opisuje svoj život kao neprestanu službu Gospodinu, danju i noću je Gospodinu služio, ne očekujući ni hvalu ni plaću, nego je u svoj poniznosti uvijek imao samo jedno, Krista Gospodina i Crkvu pred očima. Ili pak onu riječ iz Prve Korinćanima gdje veli kako je on posadio, posijao, Apolon zalio, ali Bog daje da sve uzraste. Svi su oni samo obični radnici i suradnici na Božjoj njivi, na istoj građevini. To mora ispunjavati srećom i zahvalnošću, biti naime, sudionikom u izgradnji Božjega kraljevstva. I zahvalno pogledati spram neba...