BIBLIJSKA PORUKA DANA

POSVETA LATERANSKE BAZILIKE

Srijeda, 9. studenog 2011.

Iv 2,13-22

13Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. 14U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. 15I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, 16a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku." 17Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. 18Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" 19Odgovori im Isus: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." 20Rekoše mu nato Židovi: "Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?" 21No on je govorio o hramu svoga tijela. 22Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

9. STUDENOGA

POSVETA LATERANSKE BAZILIKE

Sveti Ivan na Lateranu je Papina biskupska crkva – dakle prvostolnica rimskog biskupa, dok je sveti Petar u Vatikanu mjesto Pape kao poglavara Katoličke Crkve. Njezina povijest počinje gradnjom u 4. stoljeću, nakon što je Konstantin dao slobodu kršćanima. S natpisom nad glavnim vratima: MATER ET CAPUT OMNIUM ECCLESIARUM URBIS ET ORBIS – (Majka i glava svih crkava Grada i svijeta). Već 313. godine doskora nakon pobjede Konstantina nad Maksencijem Lateran je za vrijeme pape Melkijada prešao u posjed Crkve (odatle i ime) i na mjestu konjaničke vojarne s poljanama započela je gradnja bazilike, koju je posvećena Spasitelju, Otkupitelju – Salvator, ona je prva i najstarija među patrijarhalnim bazilikama (druge su sv. Petar, sv. Pavao i sveta Marija Velika – Maggiore) i prva među sedam hodočasničkih crkava (Santa Croce - sv. Križa, San Sebastiano i San Lorenzo daju ostale tri hodočasničke crkve. Relikvije najpoznatijih kršćanskih svetaca spadaju u njihovo crkveno blago).

Crkva biskupa-papa je bila više puta oštećena – za provale Vandala, potresi, požari - pa obnavljana, restaurirana i nadograđivana sve dok nisu pape u 16. i 17. stoljeću poduzele najopsežnije radove. U srednjem vijeku je posvećena novim zaštitnicima Ivanu Krstitelju i Ivanu Evanđelisti, pa je nazvana i San Giovanni.

Kasnobarokna veličanstvena fasada s 15 figura  visokih 7 metara, predvorje s brončanim vratima na glavnom ulazu s Forum Romanum i svetim vratima sasvim desno prvi su dojmovi kad se nađemo pred njom. Potom se ulazi u 130 metara dugačku petobrodnu lađu koju je izgradio Boromini za svetu godinu 1650. Snažni stupovi nose arkadne lukove. Niše na stupovima okićene su apostolskim figurama 4,5 metra visine koje su izrađene iz jednoga mramornoga bloka. Posebno je vrijedan drveni svod iz 16. st.

Nad glavnim oltarom uzdiže se ciborij u kojima se čuvaju relikvije svetih apostola Petra i Pavla. One se pokazuju na svečanim zgodama, a na oltaru ispod pozlaćenih rešetaka je prema legendi sveti Petar slavio svetu Misu.

Mi smo kao Crkva pozvani da budemo stan Božje riječi u svijetu. »Da riječ Kristova prebiva među vama u svemu bogatstvu. Poučavajte jedan drugoga i potičite sa svom mudrošću (Kol 3, 16). Tu nam se otvara pogled na majčinsku tajnu naše vjere. Kao što se je Marija stavila na raspolaganje pri utjelovljenju Riječi Božje u našem svijetu, tako je i poziv Crkve, da bude poput Marije prijemljiva, da bude boravište Kristove riječi.

Boravište Kristove riječi Crkva može stvarno postati ako je prema Kristovoj riječi ona “svjetlo svijeta” (Mt 5,14). Crkva nije u sebi svjetlo svijeta, nego sam Krist – a Crkva ukoliko se poima kao mjesec, koji prima svoje svjetlo od sunca, koje je Krist, te da ga isijava u svijet. Crkva nije samo pozvana naviještati riječ Božju. Ona je uključena u obvezu da se pojavi i kao mjesto Božjeg života. Crkva ne postoji zbog same sebe, nego zbog Isusa Krista i svoga poslanja. Ona je tu zbog svijeta. Crkva je svjetlo svijeta samo kao mjesto Božjeg života. O tom svijetlu vrijedi Isusova riječ, kako to svjetlo ne smijemo staviti pod posudu nego na svijećnjak. najljepši svijećnjak, na kojem mi možemo postaviti ovo svjetlo, jest molitva i hvala Bogu u liturgiji: “Pjevajte Bogu u svojim srcima, himne, psalme, pjesme, kako vam Duh nadahne” i po Isusu našem Gospodinu, “zahvaljujte Bogu našem Ocu”(Kol 3,16 b –17).

Isus se zagonetno izražava spram židovskoga Hrama. Hram je zapravo slika njegova tijela, njegove osobe. Zagonetno je što Isus gotovo izaziva, provocira, kako trebaju njegovo tijelo razoriti pa da onda nakon tri dana ponovno uskrsne. Da bismo shvatili donekle Isusovu riječ, trebamo imati na umu kako je prije samoga razaranja god. 70., za Titova opsjedanja grada, vrvjelo proroštvima spram Hrama i njegove sudbine. Sudbina Hrama bila je vezana uz sudbinu Jeruzalema i cijeloga naroda.

Židovski povjesničar i potonji prebjeg u rimski tabor Josip Flavije piše kako je neki ludi Isus vikao i hodao po Hramu pretkazujući njegov skori kraj. Prema 1 Pt 4,17 veli se kako uvijek počinje sud s Hramom, s Kućom Božjom. A isti Josip Flavije piše kako je neposredno prije zauzeća grada i Hrama, njegova spaljivanja, čuo se snažni huk uz riječi: "Iziđimo odavle!" - što je znak da je Bog napustio svoje boravište, zauvijek. O tome piše i rimski povjesničar, poganin Kornelije Tacit, kad opisuje u svome djelu Historiae židovski ustanak i pokoravanje te razaranje Hrama. I on govori o snažnom huku koji se čuo iz Hrama, i zaključuje kako su bogovi napustili svoje boravište. Ne bogovi - on kao poganin nije vjerovao u jednoga Boga - nego je sami Bog napustio svoje mjesto boravka.

Ova Isusova riječ odnosi se na njegovo tijelo, na muku i uskrsnuće. Kad je riječ o razorenju Hrama, Isusovu plakanju nad Hramom, onda se govori o kazni naroda. Za Židove je značilo: Tko je dirnuo u Hram, dirnuo je u živac i srce cijeloga naroda. Napad na Hram vrijedio je kao napad na židovsku svetinju, na Svetinju nad svetinjama, srčiku samoga Izraela. Ali prema Isusovu poimanju, Hrama više nema, ni u Jeruzalemu ni na Garizimu, nego će se ubuduće klanjati u Duhu i istini, i on je mjesto istinskoga klanjanja. I kao da Isus veli svojim suvremenicima: Da, Hram ovaj jest tu, stoji još uspravan, još nema Rimljana. Ali, dirnete li u mene, dirnuli ste u Svetinju, jer ja sam mjesto Božje nazočnosti, Božjega boravka među vama!

Isus veli: Hram sam ja, u osobi. Tko mene želi ubiti, razara sami Božji hram, dragocjenost Božjega naroda. Ubijete li mene, ubit ćete Božju nazočnost. Prvi upit učenika Isusu bijaše: "Učitelju, gdje stanuješ?". To je na samome početku Evanđelja u Ivana. Isus im veli: "Dođite, i vidjet ćete!" Isus stanuje ondje gdje je sam Bog, a gdje je Bog, tu je i Isus. Isus - realna Božja nazočnost među nama.  

Trojedini Bog daruje nam svoju prisutnost, daje nam sudioništvo na svojoj životnoj punini i to upravo onda, kad se sakupljamo na pohvale Bogu. I tu se otkriva smisao kršćanske liturgije: Služba Božja je najprije služba samoga Boga svojoj Crkvi, da bi mogla živjeti i ima životni prostor. A tada, naravno u ispravnom shvaćanju, onda Služba Božja može biti i naša služba Bogu. Ova crkvena služba Bogu, je u prvom redu služba zahvalnosti i pohvale euharistije.

Ona je središte naše vjere i kristalizacija kršćanskog života. Crkveni su oci Euharistiju nazivali: “Božje mlijeko” koje nam je isto tako potrebno na našem zemaljskom hodočašću, kao mlijeko za doručak i koji nam predaje najveći Kristov poklon: “U vašim srcima neka prebiva mir Kristov, zato ste pozvani da budete udovi jednog tijela. Budite zahvalni.” (Kol 3.15) Crkva sagrađena na apostolskom temelju. Crkva u ljudskim rukama nije ljudsko djelo, inače bi je davno već bili uništili.

Bog se sam u Crkvi utjelovio (ugradio) i zato ona ostaje mjesto gdje se možemo susresti s utjelovljenim Bogom. I obratno Crkva je ona zajednica u kojoj od početka žive “utjelovljeni prijatelji” Božji. Jer što su bili apostoli nego najbolji prijatelji “utjelovljene Riječi Božje” i pri tom prijatelji od krvi i mesa? I zato, tko se želi odijeliti od Crkve, treba misliti, da se odjeljuje od jednog velikog dijela čovječanstva, nego i od onoga tko se jednom za uvijek među tim ljudima utjelovio: Isusa Krista, koji je stvorio Crkvu kao svoje tijelo. Ovo razmišljanje počiva na logici Božjeg plana: Nakon utjelovljenja dolaze Duhovi. Riječ je postala tijelom, a on je ostavio svoga Duha u Crkvi da nastavi biti njegovo tijelo.  

BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRIDESET I DRUGI TJEDAN KROZ GODINU

Srijeda, 9. studenog 2011.

Lk 17,11-19

11Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. 12Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko 13i zavape: "Isuse, Učitelju, smiluj nam se!" 14Kad ih Isus ugleda, reče im: "Idite, pokažite se svećenicima!" I dok su išli, očistiše se. 15Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. 16Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. 17Nato Isus primijeti: "Zar se ne očistiše desetorica? 18A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?" 19A njemu reče: "Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Srijeda - 32. tjedan kroz godinu

SLAVA BOGU NA VISINI...

Lk 17,11-19

Isus je na putu u Jeruzalem i mora proći kroz samarijansko područje. Na tome putu u liku desetorice gubavaca susreće se sa svom bijedom čovječanstva. Desetorica gubavih ljudi s kojih koža otpada, čiji se udovi raspadaju, kosti vire, predstavljaju na svoj način sve kojima treba pomoć. Bijednici i siromasi, izopćenici i od ljudi odbačeni. Radnja se odvija u graničnom području između Galileje i Samarije, pa je stoga razumljivo da se Židovima pridružuje i Samaritanac koji je za vjerne Židove čak i gori od poganina, otpadnik od vlastite vjere. Među njima vladalo je krvno neprijateljstvo, nigdje nikakva truna zajedništva. Sad su svi bili povezani bolešću među izopćenike iz vlastitoga naroda. Izopćeni iz zajednice i bogoslužja. Mojsijev je Zakon propisivao da gubavac mora hodati u poderanim haljama, raščupanih kosa, mora kriti svoju bradu i nositi praporce vičući: Nečist, nečist! - A kako je bio nečist, morao je živjeti izvan naselja, daleko od ljudi. Živi mrtvaci, bez komunikacije, osuđeni na doživotnu izolaciju, bez mogućnosti da se ikada više integriraju u društvo.

Izdaleka viču za Isusom. Nisu smjeli pristupiti, inače bi ih drugi mogli kamenovati. Isus ih šalje svećenicima. I dok su išli, zamijetili su da su od gube ozdravili. S kakvim su samo oduševljenjem nastavili svoj hod prema svećenicima da se pokažu zdravima! Samo se jedan zaustavlja na putu. Vidi kako se koža pomladila, vidi da je ozdravio, i vraća se Isusu hvaleći Boga na sav glas. Pada do Isusovih nogu, na svoje lice, i zahvaljuje. Čovjek na tlu, do Isusovih nogu, pretvorio se prah i pepeo. Srce prepuno sreće i radosti, zahvale i molitve. Isus ga gleda i izriče nad njim riječ koja i nama vrijedi: Vjera te tvoja ozdravila, spasila! Idi u miru.

Sve ovo što se zbiva pred Isusom i u Isusovoj nazočnosti jest objava. Čudo ozdravljenja znak je da je s Isusom, u Isusovoj osobi, među nas došlo spasenje, početak novoga vijeka. Novo stvorenje. Početak novoga, zdravoga svijeta. Kad je Ivan iz tamnice poslao glasnike k Isusu, da ga pitaju, je li on pravi ili nije, Isus nabraja mesijanska djela iz proroka Izaije: Slijepi vide, hromi hode, gubavci se čiste, tamnička se vrata otvaraju, sloboda je na pomolu!

Luka rabi dva izričaja: Očistiti se i ozdraviti. To su dvije razine događanja u čovjeku. Jedno je biti čist od gube, bolesti, to trebaju potvrditi svećenici u Hramu, a drugo je biti zdrav i spašen, a to se događa ovome Samaritancu pred Isusom. Svi su se očistili, samo je ovaj jedan dobio iz Isusovih usta potvrdu: Vjera te tvoja spasila.

Znakovito je što se ovdje zbiva. Odbačenik prepoznaje u Isusu Mesiju, vraća se, pada do nogu i zahvaljuje glasno Bogu. Ostala devetorica ostaju u starom svijetu, Mojsijevu Zakonu. Oni se zapućuju k svećenicima da se pokažu. Ne prepoznaju u Isusu onoga koga bi trebali prepoznati. Idu prema starome i za starim, ostaju na Mojsijevu putu, dok ovaj stranac dolazi k Isusu. On je jednostavno iznenađen čudom što mu se dogodilo, darom koji je dobio iz Isusovih ruku, ozdravljenjem koje je iskusio. Postao dionik mesijanskoga vremena, makar je od toga bio kao Samaritanac isključen. Postaje dionik i dara toga vremena, makar neočekivano. I zato žuri natrag Isusu komu može zahvaliti za sve. Duh ga je Sveti podignuo i doveo Gospodinu. Dok put one devetorice svršava u Starom zavjetu, daleko od Isusa koji ih je ozdravio, dotle se ovaj jedan obraća živomu Bogu u Isusu. Pred Isusom daje glasno hvalu Bogu. A Isus ga sokoli: Ustani i hodi! Vjera te tvoja ozdravila! Bog ne odbija bolesnike, Bog se ne isključuje iz igre, ne odbija nikoga. On prihvaća bolesnike, on poziva sve bez razlike, zdrave i bolesne. On sve ljubi, on vas želi kao svoje partnere.

Što je s ostalom devetoricom? U njih je doduše izliječena koža, ali je na tome i ostalo, površinski, na koži, nije prodrlo u srce. Srce je daleko. Ozdravljenje nije ušlo u srce i pod kožu, ostalo je na površini. Koža zdrava, srce staro, nepromijenjeno. Uzeli su dar, ali su zaboravili ruku koja im ga je pružila. I dar nije mogao rasti jer nije hranjen osobnim odnosom prema darovatelju. Istinski spas, pravo spasenje ostade im uskraćeno jer su se uskratili darovatelju dara. Tko zahvaljuje, srce mu je otvoreno darovatelju, i on je spreman prihvatiti još i više. Nisu mogli shvatiti da Bog ne daje nešto, nego samoga sebe u svome daru. Stoga nisu pronašli primjerene riječi sami se Gospodinu zahvaliti.

Spasenje koje se uprisutnilo i došlo među nas u Isusu Kristu doživljava stranac, nevjernik, nečisti, koji postaje novi čovjek. Radosna vijest ruši granice. ‘A gdje su ostali’? - pita Isus. Bog se prema svakome ispruža, svakomu želi biti milostiv. On traži sve. Gdje smo mi? Prisjetimo se da je za prvoga nastupa u Nazaretu Isus spomenuo ozdravljenje gubavca Naamana Sirca, dok je istodobno bilo mnoštvo gubavaca u Izraelu. Isto se događa i ovdje. Ondje je Sirac uzeo sa sobom dvije mazge izraelske zemlje u kojoj je doživio ozdravljenje, kako bi mogao kod svoje kuće, u svijetu svojih bogova i božanstava, iskazivati hvalu i zahvalu Bogu Izraelovu. To ga treba stalno podsjećati na ono što je ovdje iskusio, u Izraelu. Misliti, sjećati se, zahvaljivati za Boga koga je otkrio u Izraelu, za  zdravlje koje je iskusio ondje, od Boga Izraelova.

     U grčkome imamo za pojmove ‘zdravlja’ i ‘spasenja’ jednu istu riječ. Tjelesno zdravlje, duševno spasenje. Isus otvara srce i svoje biće prema svim ljudima, vjernicima i nevjernicima, Židovima i poganima. Ne više ići u Hram, nego osobno samomu Isusu. Isus nam ostavlja euharistiju kao poputninu, kao zdravlje koje vodi k spasenju. A zajednica u kojoj nema ozdravljenja jest Duhom siromašna zajednica. Bitno je da nas svaka pa i najmanja milost koju iskusimo vodi u zajedništvo s Bogom. Zahvala - sjećanje - euharistija. U jednome afričkom jeziku riječ 'zahvaliti' prevodi se s 'gledati unatrag'. Smisao je jasan. Samo onaj tko gleda unatrag, tko se obazire, tko premišlja što mu se dogodilo, kadar je zahvaljivati. Što je s ostalih devet? Pitamo li se za svojih misnih slavlja, gdje su ostali koji su također kao i mi iskusili milost i oprost, iscjeljenje?