Prijavi se

Je li Međugorje duhovni pokret u Crkvi?

Dirk Grothues

Kad se spominje pojam MEÐUGORJE misli se na puno više nego samo na mjesto u Hercegovini koje nosi to ime. Misli se na pokret kojeg je ovo ime izazvalo otkada djeca svjedoče da im se, od 24. lipnja 1981. do danas ukazuje Gospa, Majka Božja, Isusova majka. Ovaj pokret se može opisati s obzirom na njegove najbitnije čimbenike. Najprije je to HODOČASNIČKI POKRET. Milijuni ljudi iz cijelog svijeta hodočaste u to mjesto. Kao drugo, Međugorje označava POKRET MIRA koji djeluje iznutra prema vani. Ljudi tamo iskusuju u svojim srcima dar mira i postaju spremni ovaj mir proslijediti tamo gdje žive: u braku i obitelji, u susjedstvu i u svojoj zajednici, na poslu i u politici. Pritom ih pored vlastitog iskustva pomirenja i mira motivira i ime kojim se Gospa predstavila vidjelicama i vidiocima: Ja sam Kraljica mira. Kao treće, Međugorje bi mogli nazvati POKRETOM OBNOVE koji trajno obnavlja duhovni život pojedinaca, skupina i zajednica. Veliki broj ljudi je u Međugorju doživio duboko duhovno iskustvo: vanjska i unutarnja ozdravljenja, obraćenja, obnovu molitve i vjere, poticaje za ljekoviti post, oslobađanje od ovisnosti. Najprimjetnije obilježje takve obnove su molitvene skupine koje su međugorski hodočasnici osnivali nakon povratka u svoje župe. To je mjesto redovitog susreta, obično jedanput tjedno, gdje se moli i klanja, slavi i moli krunica, čita Sveto pismo i izmjenjuju iskustva o evanđelju i kršćanskom životu. Konačno, Međugorje je i oznaka za pokret HUMANITARNE POMOÆI kakvih nema puno u svijetu. To se osobito pokazalo u ratu na Balkanu koji se proširio i na Bosnu i Hercegovinu. Milijuni hodočasnika, koji su u Međugorju primili duhovne darove, zahvaljivali su s materijalnom pomoći: s hranom, odjećom, lijekovima i drugim pomoćnim dobrima, s novcem i kumstvima za siročad i žrtve rata.

U ovim kratkim crtama globalno je izrečeno što se misli kada se govori o Međugorju kao jednom pokretu. Treba još navesti da se ovaj pokret hrani porukama, koje od 1. ožujka 1984. do 8. siječnja 1987. tjedno i od onda svakog 25. u mjesecu preko vidjelice Marije Pavlović Gospa upućuje svijetu. U pravilu sadrže samo nekoliko rečenica i poticaje s kojima se pet prvobitnih osnovnih poruka, a to su: vjera i obraćenje, molitva i post te mir - konkretiziraju.

Dvostruko pitanje, kojemu se u daljnjem tekstu obraćamo, glasi: Je li pokret koji proizlazi iz Međugorja duhovni pokret - i da li stoji u Crkvi? Kako bi se bolje shvatilo ovo pitanje, potrebno je navesti nekoliko napomena.

Glede predstavljene sheme međugorskog pokreta moglo bi se reći: očigledno je da se ovdje radi o duhovnom pokretu. Jer hodočastiti, moliti i postiti, služiti miru i pomagati ljudima u nevolji - sve to govori za sebe. Ipak: time još nije jasno odlučeno da li jedan pokret zaslužuje predikat "duhovno". Jer "duhovno" u točnom smislu riječi znači, da je Duh Sveti odlučujući pokretač jednog pokreta; naime, to se ne smije jednostavno pretpostaviti. Neki ljudi hodočaste u mjesta gdje ima više praznovjerja nego vjere. Moliti se i postiti čovjek može činiti i na farizejski način, bez da je potaknut Božjim Duhom. Mirovne inicijative nalazimo i među ljudima koji su jednostavno zasićeni ratom. A ljubav prema bližnjemu nalazimo i među filantropima, koji nisu nužno i bogovjernici. Slično je i s pitanjem, da li je Međugorje pokret u Crkvi. I ovdje sve na prvi pogled upućuje na to: liturgija se služi prema pravilima obnovljenog crkvenog bogoslužja, sakramenti se daju prema propisima; propovijedi su orijentirane prema Svetom pismu i vjeri u Crkvi. Tijekom godina, Međugorje je pored 20 milijuna katoličkih vjernika posjetilo i nekoliko tisuća svećenika i više od 200 biskupa, koji su se pozitivno izjašnjavali. Neki su došli s izričitim blagoslovom Pape.

Ipak: uvijek iznova se podiže sumnja, da bi Međugorje moglo biti povezano sa sektom. Mostarski biskup optužuje franjevce, koji su povezani s Međugorjem, za manipulaciju i neposlušnost. Crkvenog priznanja u smislu izjave vjerodostojnosti ukazanja i poruka za sada nema. Službene izjave više zvuče suprotno tome. Tako je kardinal Kuharić 14. rujna 1996. u jednom intervjuu izjavio: "Biskupska konferencija se još uvijek drži suda kojeg je prije rata donijela o Međugorju. Na osnovu trogodišnjeg istraživanja došlo se do zaključka, da u Međugorju nema nadnaravnih ukazanja"(Gebetsaktion Maria, Königin des Friedens, Beč, br. 43, str. 13).

I- Je li Međugorje duhovni pokret?

Kako bi se našao obrazložan odgovor na to, potrebno je najprije pitati za njegovo porijeklo. Bez svake sumnje, međugorski pokret je započeo 24. lipnja 1981. kada je nekoliko mladih na Podbrdu, brežuljku na podnožju brda Crnica, imalo svoje prvo ukazanje Majke Božje, nakon kojeg su slijedila i druga ukazanja na istome mjestu narednih dana. Kod drugog ukazanja, 25. lipnja, došlo je do prvog govornog kontakta između pojave i skupine šestoro vidjelica i vidioca, a to su: Vicka Ivanković (16), Mirjana Dragićević (16), Marija Pavlović (16), Ivanka Ivanković (15), Ivan Dragićević (16) i Jakov Čolo (10). Vijest o ukazanju se širila kao požar, uzrokovala je masovni dolazak i time pozvala i mjesne crkvene vlasti kao i onda još komunističke službe na mjesto događanja.

Za istraživanje pitanja, da li je ovo porijeklo međugorskog pokreta duhovno, dakle potaknuto Božjim Duhom, potrebno je istražiti, da li za ovu pojavu postoje ikakva prirodna objašnjenja. Ukoliko to nije slučaj, trebat će istražiti da li su pozitivna svojstva koje Crkva u učenju o razlikovanju duhova uzima za mjerilo dokaziva. Od prirodnih objašnjenja za fenomen ukazanja i poruka takve vrste, prije svega dolaze u obzir: psihička bolest, umišljanje sugestijom, halucinacija zbog droga i, konačno, manipulacija. Sve ove mogućnosti su detaljno promatrane i uzete u obzir. Podsjećam na to da su fra. Jozo Zovko, koji se tek 27. lipnja vratio sa predavanja o duhovnim vježbama, i njegov kapelan fra. Zrinko Čuvalo, najprije posumnjali u to da se radi o uzimanju droga. Fra. Jozo je odmah nakon povratka počeo pojedinačno ispitivati mlade. O tome postoje snimke na zvučnim vrpcama. Sumnja na uzimanje droga ispostavila se kao neosnovana. Umjesto toga, fra. Jozo je posumnjao da bi se moglo raditi o komunističkoj manipulaciji mladima, kako bi se njemu štetilo i učinilo ga smiješnim. Još su istog dana službenici SUP-a odveli vidioce u Čitluk, gdje su ih ispitivali i podvrgli liječničkim pregledima. Rezultat je bio da su mladi zdravi i da nema traga djelovanja opojnih sredstava. Podsjećam na istraživanje koje je vršila francuska liječnička ekipa iz Montpelliera tijekom jednog ukazanja. Ni tu nije bilo nikakvih znakova tjelesnih ili psihičkih bolesti. Umjesto toga, svi su liječnici ustanovili sve naznake prave ekstaze pri kojoj su vidioci neosjetljivi na čulne utjecaje i sa svojom pažnjom potpuno "u jednom drugom svijetu". Također podsjećam na detaljno liječničko istraživanje specijalista različitih disciplina koje je zatražila crkvena istražna komisija. Ni tu nije bilo nikakvih naznaka bilo kakve bolesti. O svim tim istraživanjima postoji dokumentacija i publikacije. Također treba isključiti manipulaciju, dakle prijevaru i laž kao porijeklo međugorskog pokreta. Mladi sebi nisu dozvolili šalu. Niti su komunisti manipulirali s mladima kako bi učinili smiješnim fra Jozu, niti su franjevci manipulirali kako bi u svojem konfliktu s mostarskim biskupom takoreći nebo privukli na svoju stranu. Za daljnji tijek ukazanja i poruka, svakako se još jedanput treba posebno osvrnuti na ovaj prigovor, budući da je podignut sa prominentne strane, od biskupa Pavla Žanića, a njegov ga nasljednik, biskup Ratko Perić, do sada nije povukao. Vratit ću se na to u II. dijelu gdje je riječ o crkvenosti Međugorja. Najprije ćemo se zapitati, je li moguće dokazati pozitivna svojstva koja Crkva zahtijeva u svojem učenju o razlikovanju duhova od istinitih proročanskih ukazanja i poruka.

Prema Isusovoj Riječi u Mt 7,20, pravi i lažni proroci se daju prepoznati po svojim plodovima. Isti kriterij također igra važnu ulogu za ocjenjivanje ukazanja i poruka. Meni je u svezi toga riječ kardinala Kuharića iz 1983. godine u živom sjećanju. Tada sam imao priliku u jednoj privatnoj audijenciji pitati za njegovo mišljenje o Međugorju. Odgovorio je bez oklijevanja: Kada primjenjujem biblijski kriterij plodova, Međugorje je istinito. Slično je jednom rekao splitski nadbiskup dr. Frane Franić: Religiozna obnova koja proizlazi iz Međugorja u tri je godine više uzrokovala nego ono, što smo mi u 40 godina uspjeli postići s našim dušebrižjem. Ovi sudovi su se kroz razvoj sljedećih godina potvrdili i pojačali. Jer, Međugorje nosi plodove u cijeli svijet. Postoje mnoga duhovna zvanja koja su nastala zahvaljujući Međugorju. 14 od njih je Jörg Müller objavio u knjizi "Hvala ti, Marijo". Nastale su nove duhovne zajednice u Međugorju kao "Oaza mira" i "Kraljica mira". Druge su zajednice dobile i dobivaju u Međugorju duhovne poticaje za svoj život i svoje djelovanje. Jedna od njih je terapeutska zajednica sestre Elvire, Cenacolo, gdje se liječe ovisnici od droge i alkohola.Tu je i "Zajednica blaženstva". Mnoge druge, starije kao i mlađe redovničke zajednice su se u župnom uredu u Međugorju raspitale, da li bi tamo mogli kupiti zemljište i osnovati ogranak. To je zaista vrijedno zapažanja i vrlo značajno za naše pitanje, budući da redovničke zajednice imaju posebno osjetljiv duhovni osjećaj. Pored bezbrojnih obraćenja ima stotine svjedočanstava o neobjašnjivim ozdravljenjima. U međugorskoj župi procvale su karizme. Tamo su nastale molitvene skupine koje se godinama redovito sastaju. Broj posjeta bogoslužjima nedjeljom kao i radnim danima daleko je iznad prosjeka drugih katoličkih župa. Hodočasnici uvijek hvale gostoprimstvo domaćeg stanovništva. Mnogi župljani nenametljivo svjedoče o svojoj vjeri. To u posebnoj mjeri vrijedi za život i svjedočanstvo vidjelica i vidioca. Već kod mojeg posjeta 1983., pitao sam se začuđen kako mogu podnijeti stalnu navalu hodočasnika koji često ulaze i u njihove domaće privatne sfere. U međuvremenu, oni su došli u središte svjetskog interesa, pozivani su u daleke zemlje, javno se odazivaju na upite i odgovore - a ipak su ostali jednostavni i prirodni. Nemaju nikakav interes svoju uglednost i službu pretvoriti u materijalnu dobit. Štoviše, smatraju se Gospinim svjedocima čije poruke nastoje živjeti.

Kad je već riječ o porukama! Uz otprilike 150 poruka koje je Gospa davala četvrtkom, daju se već više od jedanaest godina mjesečne poruke, dakle skoro isti broj. Ovih gotovo 300 poruka rašireno je u cijelome svijetu i prevedeno na mnoge jezike. Kod ocjenjivanja poruka za Crkvu je važno jesu li one u skladu sa Svetim pismom i učenjem Crkve. Također je za duhovni karakter poruka kao instanca zadužen i smisao vjere vjernika koji ove poruke žive i time imaju duhovna iskustva. Zanimljivo je do kojeg je rezultata došla jedna diplomska radnja na sveučilištu u Beču. Prema izjavi poznatog pastoralnog teologa Paul Zulehnera, poruke su potpuno na liniji biblijske tradicije. Uvjeren sam da će svjedočanstvo vjernika kao i detaljno teološko istraživanje doći do istoga rezultata, a to je da se kod poruka radi o pravom proročanstvu. Drugim riječima: da su one duhovnog porijekla i da su crkvene. Time mislim, da življenje po ovim porukama ne vodi iz Crkve nego još dublje u nju.

Izišlo bi iz okvira ovoga referata kada bi se za ovo uvjerenje dalo detaljno objašnjenje. Umjesto toga uputio bih na jedno promatranje koje možete sami provjeriti: Gospine poruke ne zauzimaju stav prema događajima koje spadaju u područje državne ili crkvene nadležnosti. Nema poruka koje bi glede Zaljevskog rata i Balkanskog rata dale pravo ili ne pravo jednoj ili drugoj strani. Nema poruke u kojoj se ocjenjuju, osuđuju ili favoriziraju crkveni pokreti i skupine. Gospa ne zauzima stav o pitanju pričesti na ruku ili u usta. Čak se ni u javnim porukama ne može pronaći zauzimanje stava u svezi desetljetnog sukoba između franjevaca u Hercegovini i mostarskih biskupa. Još ću u II. dijelu govoriti o nekim privatnim porukama na ovu temu. Mnogi vjernici koji vjeruju međugorskim marijanskim porukama, začuđeno su se izjasnili o manjku aktualnosti. A neki misle: o tome bi Majka Božja već jednom trebala reći jasnu riječ. Za mene u ovoj njezinoj suzdržljivosti leži jasan kriterij vjerodostojnosti! Prema mojemu uvjerenju, ovdje se ogledava Gospin respekt prema svjetskim i crkvenim autoritetima koje je Bog postavio. Kada bi ona držala jednu stranu između dvije konkurirajuće crkvene skupine, lako bi naišla sumnja da na poruke utječe neka zainteresirana strana. Naime, Majka Božja se predstavila kao Kraljica mira, a njezina nakana je pomirenje. Stoga su dovoljne središnje biblijske teme kao molitva i vjera, obraćenje i post. One služe, posve drugačije od zauzimanja za nečiju stranu i okrivljivanja, kao putevi do mira i kao pomirenje s Bogom i među ljudima. Prije svega, s ovim suzdržavanjem mi se očituje Gospin respekt prema dostojanstvu i slobodi čovjeka, kako dolazi do izražaja u poruci od 25. studenog 1987. koja glasi: "Draga djeco, znate da vas ljubim neizmjerno i da svakog od vas želim za sebe. Ali Bog je dao svima slobodu koju ja s ljubavlju poštujem i klanjam se u svojoj poniznosti vašoj slobodi." Još nisam naišao na ijednog psihologa koji mi je pomogao objasniti kako je takve riječi mogla izustiti mlada žena koja je odrasla u dobro poznatim predodžbama crkvene marijanske pobožnosti: Majka Božja se klanja u poniznosti našoj slobodi iako se ona zatvara njezinim pozivima i poštuje nju u ljubavi! Za mene je očigledno: takvo što samo ona može reći.

Iz dosadašnjeg razmišljanja zaključujem: međugorski pokret je u svojemu porijeklu i u svojemu dosadašnjem tijeku duhovni pokret. On je više od ljudskog djela. On dolazi s neba. Njegov odlučujući pokretač je djelovanje Duha Božjeg, koji dopušta da se Isusova Majka kao Kraljica mira ukazuje i govori svijetu.

II - Je li Međugorje pokret u Crkvi?

Ustvrdili smo da je međugorski pokret u svojemu porijeklu duhovni. Iz toga se daje izvesti zaključak: tada bi u svojemu porijeklu trebao biti i crkveni. Jer Duh Sveti, kroz kojeg naše ljudsko djelovanje postaje duhovno, jest duša, najunutarnjije životno načelo Crkve. Središnje životno izražavanja Crkve je slavljenje sakramenata. To za Međugorje vrijedi na osobit način. Apsolutna središnja točka života župe. Kao i hodočasnika, jeste euharistijsko slavlje. U pogledu na sakramenat ispovijedi, Međugorje se s pravom naziva najvećom ispovijedaonicom svijeta. Župljani ove župe, vidjelice i vidioci, franjevci, svi su oni kršteni i vjerni katolici, pripadaju Crkvi, Crkva su. Stoga je i pokret kojeg su izazvali pokret u Crkvi. Već spomenuti bečki pastoralni teolog Zulehner je prije deset godina posjetio Međugorje sa 40 studenata teologije. Svoje je impresije izrazio na sljedeći način: Međugorje je za mene nešto kao novicijat za Crkvu. Mjesto na kojemu se uvježbavaju temeljna crkvena životna provođenja. - Sada Crkva ima dva aspekta. Ona je hijerarhijski strukturirana službena Crkva i ona je laós, Božji narod, laici. Oni imaju svoje posebne karizme, produhovljeni su Duhom Svetim, "dijeleći svakome napose kako hoće" (1 Kor 12,11). Istu stvar Isusov učenik Pavao na drugome mjestu izražava ovako: "nazidani na temelju apostola i proroka" (Ef 2,20). U Crkvu, dakle, obvezatno spadaju hijerarhijska služba (to jest: đakoni, svećenici, biskupi i papa kao biskup Rima) i također proroci (dakle: duhom ispunjene žene i muškarci, a i djeca). U Djelima apostolskim se kaže: "Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja" (2,17). Trebalo bi biti pravilo da dužnosnici i karizmatičari, svećenici i proroci, službena Crkva i narodna Crkva jednodušno djeluju zajednički. Nažalost, to nije uvijek slučaj. Često među njima vladaju zategnuti odnosi i sukobi. A pritom i jedna i druga strana može biti u krivu. U povijesti Crkve za to ima dovoljno primjera. Crkvena služba se može, gdje ne govori nepogrešivo s najvećim autoritetom - pogriješiti i ne prepoznati prave proroke i proročanstva. Tako je službena Crkva npr. dala na lomaču Ivanu Orleansku kao krivovjernicu, dok nije došla do uvjerenja da je ona svetica i da je djelovala po Božjem nalogu. Povijest mnogih redova i duhovnih zajednica u Crkvi pokazuje, da su njihove duhovno potaknute osnivačice i osnivači često nailazili na službeno-crkveni otpor i odbijanje dok ih konačno nisu prihvatili. U zajedničkom djelovanju službe i karizme, dužnosnika i proroka, obje su strane od Boga dobile svoju posebnu obdarenost i zadaću. Proroci koji znaju da ih je Božji Duh neposredno pozvao i potaknuo, moraju stajati iza svojega poslanja i, ako je to potrebno, više slušati Boga nego crkvene službenike, ako im oni žele zatvoriti usta - zaista usporedivo s apostolima pred visokim Vijećem (vidi Dj 4,18 - 20). Koliko je poteškoća i neprijateljstava morala trpjeti na primjer Bernadette Soubirous od strane crkvenih predstavnika, prije nego što se njezino poslanje nakon dugogodišnjih sumnjičenja prihvatilo. Koliko su neshvaćanja i nepovjerenja morala pretrpjeti fatimska djeca prije nego što se Crkva odlučila prihvatiti njihova ukazanja i poruke kao vjerodostojne.

S druge strane, služba u Crkvi ima zadatak provjeriti proroke i proročanstva, da li dolaze od Boga; jer postoje i lažni proroci i lažna proročanstva.

Što se pak međugorskog pokreta tiče, trenutno imamo posla sa točno ovakvim konfliktom u Crkvi. Vidjelice i vidioci znaju da su pozvani u Božju službu i svjedoče o svojim duhovnim iskustvima, svojim susretima s Gospom. Službeni međugorski dušebrižnici su ih provjerili i došli do uvjerenja: imamo posla sa pravim, Duhom Božjim potaknutim ukazanjima i porukama. Dakle, na samom mjestu međugorska apostolska služba (= svećenici i dušebrižnici Crkve) i proročanska karizma (= vidjelice i vidioci) jednodušno idu zajedno. Protivljenje se događa na višoj službenoj razini. Između mjesne župe Međugorja i u međuvremenu povrh toga međugorskog pokreta diljem svijeta s jedne strane i mostarskog biskupa i većine njegovih službenih kolega u biskupskoj konferenciji s druge strane. Posebno jasno se ovaj konflikt očituje u već spomenutom intervjuu kardinala Franje Kuharića gdje zaključuje: "Biskupska konferencija se još uvijek drži suda kojeg je prije rata donijela o Međugorju. Na osnovi trogodišnjeg istraživanja došlo se do zaključka da u Međugorju nema nadnaravnih ukazanja."

Pogledajmo pobliže ovu zapažanja vrijednu izjavu. Godine 1996. Biskupska konferencija se drži suda kojeg je donijela u Zadarskoj izjavi od 11. travnja 1991. Taj sud je tada donesen na osnovu istraživanja koje je 1986. g. za to imenovana komisija provodila tri godine, dakle od prilike u razdoblju od 1987. do 1990. Time se indirektno priznaje da se nije vodilo računa o prvih šest godina kao ni na onih šest godina od 1991. u kojima se zbog rata nisu mogla provesti istraživanja. Ali u tih dvanaest godina fenomen Međugorja je vitalno postojao! U ratnim godinama je došlo do skoro nevjerojatnog odaziva djelotvorne pomoći iz cjeloga svijeta na nevolju u Bosni i Hercegovini i to dokazivo od hodočasnika i skupina potaknutih Međugorjem. Unatoč ratu koji je došao i do samih granica Međugorja, mjesto ukazanja je ostalo netaknuto i oaza mira. Zar je o svemu tome moguće ne voditi računa? U mržnjom i neprijateljstvom visoko emocionaliziranoj atmosferi rata došle su iz Međugorja, iz usta vidjelice Vicke, riječi kao: Moramo voljeti i Srbe, naše neprijatelje! Zar je sve to posve prirodno objašnjivo? Netko, tko je malo upućen u brojna nastojanja, da se ispita međugorski fenomen, čudi se - blago rečeno - lakoumnom sudu Biskupske konferencije da u Međugorju nema nadnaravnih ukazanja. Što je sa činjenicom da su nakon svih liječničkih mišljenja vidjelice i vidioci psihički zdravi i normalni? Što je sa činjenicom da su mladi ljudi prema stručno-znanstvenom istraživanju profesora Joyeuxa tijekom njihovih vizija bili u pravoj ekstazi koje se ne može simulirati ili umjetno stvoriti? Što je sa stotinu ozdravljenja koja se prema liječničkom mišljenju ne mogu pozivati na medicinsku znanost? Da se ne govori o brojnim obraćenjima i duhovnim iskustvima koja su od nevjernih i Crkvi dalekih ljudi učinile vjerne kršćane?

Naime, ne želi se Biskupskoj konferenciji predbacivati neodgovornost. Ali kako se može shvatiti nedostatna temeljitost njihovih istraživanja? Ja osobno za to imam samo ovo objašnjenje: očigledno je mostarski biskup umio većini svojih kolega svoje osobno tumačenje međugorskog fenomena prenijeti tako, da su se oni priključili njegovoj procjeni ili barem suzdržali od vlastitog suda. To im je palo utoliko lakše, što je on međugorski fenomen pomiješao sa "hercegovačkim slučajem" u kojem su biskupi protiv franjevaca. Ali ako je međugorski fenomen već jasan, kao što je biskup Žanić u svome stavu o međugorskim događanjima od 30. listopada 1984. i kasnije još jedanput - unatoč rimskog naputka da se suzdrži! - u izjavi od 9. veljače 1990. izjavio, što se tu još ima istražiti? Tada se i ne treba obazirati na milijune hodočasnika koji hrle u Međugorje. Tada se njihova iskustva, obraćenja i ozdravljenja mogu zaključiti s primjedbom da svega toga ima i drugdje. Tada se može ispustiti iz vida smisao vjere vjernika kojeg je papa Pio II. vrjednovao tako visoko da je definiciju dogme o Marijinom tjelesnom uznesenju u nebesko Kraljevstvo proslijedio tek nakon što je sve biskupe svjetske Crkve upitao, što vjernici njihovih biskupija misle o tome. Kada je međugorski fenomen dostatno objašnjen, daljnja istraživanja se mogu uštedjeti. Tada jedan biskup, kao što se zaista i zbilo, na dotični upit novinara može reći: ne zanima me što dvanaest milijuna hodočasnika misli. Za mene je bitno ono što dvadeset hrvatskih biskupa kaže.

Kada ovdje obrađujemo pitanje, je li Međugorje pokret u Crkvi, ne možemo izbjeći da se još detaljnije ne bavimo i raspravimo mišljenje biskupa Pavla Žanića, pogotovo što je ovo mišljenje očigledno preuzeo njegov nasljednik Ratko Perić, a dijele ga i drugi hrvatski biskupi ili ga barem trpe. Mostarski biskup je uvjeren da Međugorje nije crkveni pokret, već pokret protiv Crkve. Stoga navodi da svojim objavama želi zaštititi Crkvu. U zaključku svoje izjave od 30. listopada 1984. piše: da je u njemu "moralno uvjerenje sazrijelo da se kod međugorskih događanja radi o kolektivnoj halucinaciji." Da je onda ovaj događaj skupina franjevaca vješto iskoristila. Da je njihov cilj, u pitanju dijeljenja župa ("hercegovački slučaj") pridobiti za sebe istinu i pravdu, a biskupu ne dati za pravo.

Glavnog krivca vidi u fra Tomislavu Vlašiću. U njegovom zadnjem stavu od 10. veljače 1990. kaže: "Vicka Ivanković je 'glavna vidjelica' prvih godina, a preko nje je tvorac Međugorja fra Tomislav Vlašić započeo najveći dio laži o Međugorju." I Marija Pavlović je za njega "samo igračka u rukama Vlašića", i na kraju biskup tvrdi: "Tako je fra. Vlašić manipulirao svim vidiocima". Pri tome je biskup Žanić u prvo vrijeme i sam vjerovao u ukazanja. Javno je izjavio: "Djeca ne lažu". U svojoj izjavi od 1984. g. priznaje da je mislio za sebe: "Ako se skandalozni slučaj 'Hercegovine' ... nije mogao riješiti ljudskim putem, onda je Bog možda htio poslati Gospu kako bi neposlušne natjerao na to da se vrate poslušnosti i ljubavi Crkve." Ali što je prouzrokovalo preokret? Ovdje slučaj dvaju franjevaca Ivice Vego i Ivana Prusine igra veliku ulogu. Oba kapelana je biskup Žanić suspendirao zbog neposlušnosti te su oni na njegovo inzistiranje isključeni iz reda. O toj je stvari navodno Gospa na upit rekla da je biskup brzopleto reagirao, a da njih dvojica nisu krivi. Od tada je, čini se, biskup postao radikalni protivnik Međugorja. U izjavi od 1984. g. piše: "da su napadi Gospe protiv biskupa i obrana bivših mostarskih franjevaca najjači dokaz protiv istinitosti ukazanja". Njegov misaoni proces je, ukratko rečeno: Majka Božja, koja kritizira biskupa ne može biti prava Majka Božja! Uz to još dvije napomene: Povijest Crkve nam daje dovoljno primjera kako su proroci kritizirali visoke i najviše dužnosnike Crkve. Što su na primjer svete proročke žene Birgitta Švedska i Katarina Sienska priopćile po Božjem nalogu papi Grguru XI. kako bi ga potakle na povratak iz Avignona u Rim na kritici i opomeni daleko nadmašuje sve ono što je rečeno biskupu Žaniću. Pri tome treba imati u vidu da su franjevci i vidioci postupali vrlo diskretno kao s osobnim priopćenjima i nikada ih nisu objavili. To je biskup Žanić već puno puta sam učinio, valjda zato što je mislio da je to najjači dokaz protiv istinitosti ukazanja. Neka svatko sam za sebe prosudi koliko je ovaj argument odlučujući. Druga napomena: U slučaju dvojice franjevaca, Vege i Prusine, Rim je donio sud vrijedan zapažanja: njima je učinjena nepravda. Da su oni isključeni bez obraćanja pozornosti prema obveznim postupcima. Zar to ne zvuči kao ono što je Gospa navodno rekla: da je biskup prenaglo djelovao?

Mostarski biskup smatra da sa svojim osuđivanjem međugorskog pokreta mora zaštiti Crkvu. U njegovim je očima on protucrkveni pokret. Piše: "Najveća opasnost se nalazi u činjenici da će ovo emocionalno uzbuđenje oko Međugorja prije ili kasnije puknuti kao balon ili mjehurić od sapunice." I tada bi nastupilo veliko oslobođenje od iluzije i crkveni autoriteti bi izgubili povjerenje. - No, dosada međugorski balon nije puknuo. Postaje sve veći, a međugorski pokret donosi plodove u cijelom svijetu, ne na štetu nego na blagoslov Crkve.

Ono što se na početku ovog istraživanja obilježavalo upitnikom: da li je Međugorje duhovni pokret u Crkvi?, sada možemo s osnovanim razlozima obilježiti uskličnikom: MEÐUGORJE JE DUHOVNI POKRET U CRKVI!

III - Što je nužno učiniti!

Klasično načelo katoličkog socijalnog učenja je načelo supsidijariteta. Ono kaže da se zadaci i konflikti najprije trebaju rješavati na nižoj razini. Dočim se ispostavi da je niža razina time preopterećena, sljedeća viša razina treba doći u pomoć. To se dogodilo u slučaju Međugorja. Kada se pokazalo da mostarska biskupska istraživačka komisija nije dorasla svojem zadatku, iz Rima je došao naputak Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji da preuzme slučaj. U međuvremenu se izrazito jasno pokazalo da je i ova Biskupska konferencija time preopterećena. Treba samo razmotriti poučnu primjedbu kardinala Kuharića u već citiranom intervjuu od 1996. g. gdje sa kaže: "Biskupska konferencija se još uvijek drži suda kojeg je donijela prije rata o Međugorju." To zvuči kao da bi se možda željelo revidirati ovaj sud. Ali kako? Kako, kada istraživačka komisija uopće ne radi ozbiljno? Da li to ne može, ili da li to ne želi? U ovom hitnom slučaju koji se tiče cijele Crkve mora se prema načelu supsidijariteta uključiti zadnja i najviša instanca. Sada su na redu rimska Kongregacija za nauk vjere i papa. Treba osnovati neutralnu, neovisnu komisiju od teologa i stručnjaka koja sve stavlja na stol i istražuje. Jedna komisija, koja djeluje prema načelu: audiatur et altera pars! treba saslušati obje strane i treba uzeti ozbiljno obje strane. Predstavnike i zagovornike međugorskog pokreta kao i njihove protivnike.

Koliko je nužno uključenje zadnje i najviše instance Crkve, može razjasniti zanimljivi događaj koji se zbio već 1983. g. Slovenski isusovac R. Grafenauer je htio za sebe stvoriti vlastito mišljenje o Međugorju. Posjetio je biskupa Žanića u Mostaru, tamo boravio tri dana, razgovarao s njime i preslušao dvadeset kazeta koje je biskup između ostalog snimio tijekom svojega razgovora s djecom vidiocima. Nakon toga je za njega slučaj Međugorja bio rješen. Činilo mu se da ovaj materijal dokazuje da Međugorje ne može biti istinito. Ali kada je na inzistiranje biskupa nakon toga otputovao u Međugorje, upoznao se i razgovarao sa vidjelicama i vidiocima, sa župljanima, fra. Tomislavom Vlašićem i svećenicima, potpuno je promjenio svoje mišljenje i došao do uvjerenja da su ukazanja istinita. Na ovom primjeru se jako lijepo vidi da obje strane imaju jake argumente. Ja osobito rado priznajem da se nikada ne bih zauzimao za Međugorje da ne poznajem ništa drugo nego papir biskupa Žanića. Tamo se navode Gospine izjave koje su jako upitne. Tamo ima proturječnosti i apsurdnosti u izjavama vidjelica i vidioca koje nisu lako rješive. Tu na primjer ostaje otvoreno pitanje je li Vicka Ivanković vodila dnevnik ili ne. Unatoč ovim i drugim problemima istog sam mišljenja s teolozima kao René Laurentin i Hans Urs von Balthasar da ovi problemi nemaju toliku težinu u usporedbi sa znakovima istinitosti. Fra Ljudevit Rupčić je u svojoj knjizi "Istina o Međugorju" pisao o stvarima koje su od velike pomoći i jasnoće. Razumije se kao odgovor na izjavu biskupa od 1990. g. Što se tiče nekih Gospinih riječi u njihovom prenošenju od strane vidjelica i vidioca, također treba čitati i riječ odgovornih međugorskih dušebrižnika koja svjedoči o visokoj teološkoj kompetenciji i koja je izdana 1986. g. Obraća pozornost na moguće izvore pogrešaka i upozorava na to da se ne unose interesom vođena pitanja u proces ukazanja. Za procjenjivanje ukazanja i poruka konačno treba misliti i o onome što je Karl Rahner pisao u svojoj knjizi "Visionen und Prophezeiungen" (Tyrolia Verlag, Innsbruck, 1952.). Pri tome prije svega mislim na njegovo razlikovanje mističnih vizija koje se odnose na pojedince, od proročanskih vizija koje su značajne za Crkvu i svijet i za koje dovodi u pitanje pojam "privatna objava". Također je vrijedno zapažanja to što u slikama i riječima piše o sudjelovanju psihe kod pretvaranja dobivenih vizija i audicija.

Slučaj Grafenauer pokazuje da nema velikog izgleda na uspjeh kada protivnici i zagovornici Međugorja sjednu za isti stol kako bi riješili slučaj. Svatko ima svoje argumente i odavno je donio svoju opciju. Svatko je uvjeren u to da istinu ima na svojoj strani. Još jedan razlog više za supsidijarno uključenje najviše crkvene instance u slučaju Međugorja.

Za ocjenjivanje ukazanja i poruka u jeziku rimskih teologa postoje tri klasične formulacije: 1. constat de non supernaturalitate, 2. constat de supernaturalitate, i 3. non constat de supernaturalitate. Treba priznati da je za nestručnjake teško pravilno tumačiti ovu treću formulu. Tisak je zaista predstavljao sud "non constat de supernaturalitate" kao: nema ništa nadnaravnoga u Međugorju! Zadarski sud uistinu međugorski slučaj ostavlja otvorenim: nije utvrđeno da li međugorska događanja imaju nadnaravni karakter. Može se oprostiti novinarima da se u svojoj užurbanoj svakodnevnici i zabune, osobito kada im službe za informiranje mostarskoga biskupa krivo tumače. Ali čudi me da se čak i jedan kardinal može tako zabuniti što je dokumentirano u intervjuu od 14. rujna 1996. g. u bečkom časopisu MEDJUGORJE. Da li to možda svjedoči o već unaprijed zauzetom negativnom stavu?

Da se vratimo na temu o kojoj je riječ: Biskup Žanić polazi od toga da su franjevci "hercegovački slučaj" umiješali u međugorski fenomen. Fra Tomislav Vlašić naprotiv izjavljuje da se uvijek trudio neopterećivati međugorska ukazanja "hercegovačkim slučajem". Pitam se: zar ne bi moglo biti da Kraljica mira sa svojim pozivom na obraćenje i pomirenje također ima u vidu "hercegovački slučaj"? Nakon što je Marija Pavlović 26. lipnja 1981. g. vidjela Gospu kako je pred križem pod suzama rekla: Mir, mir, morate tražiti mir!, mnogi su se pitali: što time misli? Pa mi imamo mir! Da, nije bilo rata. Ali nije bio mir u Crkvi u Hercegovini. Tada je postojao i još uvijek postoji "hercegovački slučaj". A on Crkvu jako opterećuje i više smeta njezinim nastojanjima za mir u svijetu nego što se to na prvi pogled daje naslutiti. Gospa nije direktno ukazala na ovu točku. Tada je rekla Mariji Pavlović: "Opet mora zavladati mir u svijetu". Ali pritom Crkvi pripada velika uloga! Jer ona je prema iskazu drugog Vatikanuma "ujedno i sakrament, to znači znak i oruđe za najbolje ujedinjenje s Bogom kao i za jedinstvo cijeloga čovječanstva." Ali Crkva ne može biti ovo oruđe za pomirenje i mir u Božjim rukama kada je u sebi razjedinjena i sama u sebi nema jedinstva i mira. Stoga prema riječima pape Ivana Pavla II. u Apostolskom pismu TERTIO MILLENIO ADVENIENTE na mijeni tisućljećja ponovno ujedinjenje svih kršćana ima najveći prioritet. Samo službeno kršćanstvo može svijet tako evangelizirati da on može vjerovati u Krista (Iv 17,21: da svi budu jedno...da svijet uzvjeruje...). Isto tako hitno papa želi zajedničko djelovanje velikih svjetskih religija koje su se tako često borile i tako svijetu krivo svjedočili o miru. Ali postavlja se pitanje kako će Crkva sve to prouzrokovati kada je sama u sebi nesložna? S te perspektive postaje shvatljivo da je Gospa u jednoj kasnijoj privatnoj objavi, o kojoj izvješćuje Vicka, rekla da je razdor u Hercegovini velika sramota. Zasigurno postoje još drugi konflikti u Crkvi koje također treba prebroditi budući da zamračuju vjerodostojnost svojih mirovnih i pomiriteljskih nakana. Ali ovaj je "hercegovački slučaj" na granici pravoslavlja i islama posebno upečatljiv. Kada bi Kraljici mira, dakle, također i ne kao posljednje stalo do rješavanja konflikta, tada bi se njezina inicijativa točno nalazila na istoj liniji kao papina: od jedne u sebi sjedinjene Crkve preko ponovnog ujedinjenja kršćana do nove evangelizacije, od sporazuma svih velikih religija do mira između naroda, do mira u svijetu. Još jedanput Gospa: Opet mora zavladati mir na svijetu. Ako međugorski pokret mira tako sinkrono ide sa usmjerenjem pontifikata Ivana Pavla II., onda je to jedan daljnji dokaz za to da je ovaj pokret duhovni i da je u Crkvi. I još jedan razlog da se Crkva time bavi na najvišoj razini.

Što je potrebno učiniti? Do sada smo prije svega govorili o tome što bi Rim trebao učiniti. Riječ o tome što bi mi i svi drugi koji se angažiramo oko međugoskog pokreta mogli učiniti. Jedno je da svatko, što god bolje može, pokuša živjeti poruke koje nam Kraljica mira tako strpljivo i neumorno stavlja na srce. Drugo je da u svim međugorskim središtima molitvenim skupinama obratimo pažnju na to da se izvorna poruka ne izokrene ili zamrači. Međugorje nije bilo koji pobožni molitveni pokret. Njegov program nije jednostavno onaj bilo koje narodne misije, kakve nam se s vremene na vrijeme nude u našim župama. Moliti je dobro, postiti je dobro, ići na svetu misu je dobro, redovito se ispovijedati je dobro, čitati Sveto pismo je dobro. Ali ako ne shvaćamo da se uz svu osobnu pobožnost opsežno radi o miru i pomirenju, tada još nismo pravilno shvatili srž međugorske poruke. Sigurno se uvijek radi također i o "Spasi svoju dušu". Ali za Međugorje je središnja biblijska poruka: radi se o jedinstvu njegovog naroda, o miru na zemlji, o spasenju svijeta.

Dirk Grothues

Dirk Grotheus - rođen 1928, zaređen za svećenika 1955. u Münsteru, Njemačka. Kapelan u jednoj zajednici radnika, vjeroučitelj na gimnazijama, dušobrižnik u jednoj klinici za psihosomatsku medicinu, savjetnik u službi za bračna i obiteljska pitanja, duhovnik kod duhovnih zajednica. Od 1968. do1995. teološki suradnik dijecezanskih novina " Kirche und Leben", rektor provincijske kuće sestara u Münsteru. Od 1987. duhovni je savjetnik u "Zentrum Maria, Königin des Friedens, Medjugorje". Surađuje na teološkim simpozijima, te u publikacijama koje se odnose na međugorska ukazanja i poruke.