Prijavi se

Međugorje i nova evangelizacija

fra Ivan Dugandžić

1. Crkveni i vremenski kontekst Međugorja

Međugorje, odnosno ono što se podrazumijeva kad se danas spomene ime te male župe u Hercegovini, ima već 17 godina dugu burnu i prije svega nepredvidivu povijest. Jer, tko je prije 17 godina mogao predvidjeti da će tvrdnja djece kako su vidjeli Gospu doprijeti do najudaljenijih krajeva svijeta, a župa Međugorje prerasti u jedno od najosebujnijih svetišta i razviti tako živo duhovno gibanje, na koje više nitko ne može biti ravnodušan. Iskustvo skupine djece na Podbrdu u Bijakovićima, praćeno brojnim porukama i njihovim upornim svjedočenjem davno je nadraslo i njih ižupu i mjesnu Crkvu i postalo duhovni fenomen svjetskih razmjera. Djeca su već odavno odrasla, danas su to najvećim dijelom obiteljski ljudi, a mala župa je postala stjecište milijuna hodočasnika iz cijelog svijeta. Brojni su među njima koji svjedoče da su u Međugorju ponovo našli izgubljenu ili probudili već zaspalu vjeru. Toliki su nanovo otkrili vrijednost sakramenta pomirenja, dubinu i ljepotu proživljenog slavljenja euharistije i slušanja riječi Božje. Drugi opet svjedoče o tjelesnim ozdravljenjima za koja medicina nema objašnjenja. Nadahnuti i potaknuti međugorskim događajima,nastadoše što u samoj župi što dalje od nje brojne molitvene skupine pa čak i posve nove redovničke zajednice. U međuvremenu je put u svećenički život našlo mnogo mladih ljudi, koji tvrde da su klicu zvanja primili baš u Međugorju.

Ako sve to uzmemo kao dobre plodove Međugorja, onda se tu već ispunila riječ mudroga Gamaliela da se Božje djelo ne može uništiti (usp. Dj 5,39).»činjenica je da su i vidioci, i njihovi roditelji, i župa sa svojim svećenicima od samog početka bili izloženi pritisku i prijetnjama vlasti koje su željele sve ugušiti, ali oni, ni uz cijenu progona, nisu popustili.Biskup je na početku bio sklon događajima da bi se kasnije neshvatljivo okrenuo protiv njih. Biskupska konferencija je više zbog pritiska javnosti,nego iz stvarne volje da provjeri koji to duh djeluje u Međugorju pokušala balansirati, prihvativši Međugorje kao svetište i istčući istodobno kako je potrebno fenomen dalje proučavati. Takav stav biskupa je logičan samo u pretpostavci da na sadašnjem stadiju događanja i proučavanja još ne mogudonijeti ni pozitivan, a pogotovo ne negativan sud, jer kad bi imali stvarne razloge, barem ovaj posljednji bi morali odmah donijeti. Zabunu su unosile kasnije izjave pojedinih članova Biskupske konferencije koje su se mogle shvatiti u smislu da u Međugorju nema ništa nadnaravno. To je imalo za posljedicu da Međugorje u velikom broju privlači kršćanske laike, ali ne i hijerarhiju, pa se trajno po medijima provlači pitanje priznanja od službene Crkve. Treba reći da njega najčešće postavljaju oni koji ne znaju gotovo ništa nio naravi takvih pojava niti o tome kako se Crkva treba odnositi prema njima. To je trenutačni crkveni kontekst u kojem se odvijaju međugorski događaji.

Da bi se shvatilo značenje i dalekosežnost tih događaja, jednako je važan i kontekst vremena u kojem se ona odvijaju. Kad su ukazanja počela,već se nazirao kraj gotovo stoljetne diktature bezbožnog komunizma, što se uskoro i dogodilo. To je predstavljalo jedan od najvećih duhovnih izazova suvremenom čovječanstvu, ne samo zbog sloma iluzije o sretnom besklasnom društvu i jednakosti svih ljudi, nego još više zbog stanja duha stotinamilijuna ljudi koji su generacijama odgajani bez Boga i pravih duhovnih vrijednosti. Na drugoj strani, onaj dio čovječanstva koji je bio izvan domašaja komunizma zahvatio je u drugoj polovici ovoga stoljeća dosad neviđen val hedonizma, koji u poplavi droge i panseksualizmu bez tabua i granica donosi pogubne plodove za cijelo čovječanstvo, prijeteći čak i njegovu daljnjem opstanku. To je kontekst vremena u kojemu se odvijaju međugorska ukazanja, to su znakovi koji opominju. A već je Isus upozoravao svoje suvremenike kako je važno prepoznavati znakove vremena (usp. Mt16,3). To doduše načelno čini i Crkva našeg vremena s najvišeg mjesta, na Drugom Vatikanskom saboru (Gaudium et spes, br. 4), ali čini se da je u Crkvi premalo ljudi koji bi ozbiljno uzimali ta upozorenja. Ali ljudi pronicljiva duha prepoznali su u Međugorju Božji odgovor na potrebe i tjeskobe našega vremena. To vrijedi za brojne teologe, svećenike i biskupe,koji se nisu bojali, prepoznavši tu Božje djelo, to i otvorenoposvjedočiti, neki čak i vrlo temeljitim studijama i knjigama.

Dakle, Međugorje ne smijemo promatrati izolirano kao neki otok na koji ćemo se povući, bježeći od svijeta, u kojem se više ne može izdržati,tražeći nadomjestak za Crkvu koja se više ne snalazi u takvom svijetu kakav je danas na izmaku dvadestog stoljeća. Naprotiv, Međugorje se događa usred suvremenog svijeta koji treba Boga da bi uopće imao budućnost, ono sedogađa u Crkvi da bi je trglo iz njezine zbunjenosti pred golemim suvremenim izazovima i da bi u njoj oživjelo duh njezinih početaka.»čini se da duboki smisao međugorskih događaja nije u tome da nastane još jedan duhovni pokret u Crkvi, uz mnoge druge, nego da se pokrene Crkva kao takvai da u današnjem svijetu prepozna svoje poslanje, da shvati kako je odgovorna za budućnost svijeta koja je iz raznih razloga dovedena upitanje. Naravno tako će reagirati samo onaj tko shvaća da i iz beznačajnog Nazareta može doći nešto dobro (usp. Iv 1,46) i da Bog uvijek djeluje preko malenih i beznačajnih.

2. Duhovni pokreti u Crkvi i Međugorje

Isusova Crkva je od početka bila svjesna da svoju egzistenciju zahvaljuje djelovanju Duha Svetoga, kojega je on obećao i u svoje vrijeme poslao (usp. Lk 24,49; Dj 1,4sl; 2,1s.; Iv 14,16sl. 26; 16,7-14). To ne vrijedi samo za prazajednicu u Jeruzalemu koja je imala Isusovo obećanje,

nego i za svaku drugu. Tako Pavao podsjeća Galaćane da su " započeli s Duhom" (Gal 3,3), a Solunjane poziva da "Duha ne gase" (1 Sol 5,19). Kada kršćane u Rimu pozivlje da se "ne prilagođuju ovomu svijetu" već da se "preobličavaju obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja"(Rim 12,2), Pavao opet pretpostavlja Duha Svetoga kao obnoviteljsku snagu koja je po krštenju već prisutna u kršćanima (usp. Rim 8,9sl.). To doduše nije definitivno, dovršeno spasenje, nego samo prvi plodovi Duha, ali dostatni da kršćanin, zajedno sa svim stvorenjem, izdrži porođajne bolove kroz koje još treba proći (8,23-27).

Na tome je Crkva kroz stoljeća izgradila svijest o sebi kao o i Crkvi koja se uvijek treba obnavljati" ("Ecclesia semper reformanda"). Duh Sveti je u različitim vremenima nalazio uvijek nove načine da taj unutarnji žar i život dođu do izražaja u uvijek novim oblicima. "Riječ o Crkvi koja se mora trajno obnavljati kroz stoljeća je bitno obilježavala povijest Crkve.Uvijek iznova su se javljali unutarnji pokreti koji su nastojali korjenito živjeti evanđelje, kao što su redovničke zajednice koje su utemeljili Benedikt iz Nursije, Bernard iz Clairvauxa, Franjo iz Asiza i Ignacije izLoyole." Mora se priznati da su svi spomenuti redovi, ali i brojni drugi,u svoje vrijeme značili duboku obnovu Crkve. Njihova je karizma sjajila kroz stoljeća i davala jak pečat općem duhovnom životu Crkve i svijeta.Zbog toga je i sam pojam "nasljedovanja Krista" u duhovnom učenju i u teologiji bio ograničen samo na redovnički stalež, što sigurno nije u duhu Novog zavjeta. Jer, Novi zavjet ne pozna dvostruki moral, za jedne samo put zapovijedi, a za druge vrlo visoki zahtjevi nasljedovanja. Samo je jedan, i to zajednički ideal kršćanskog života, a to je nasljedovanje Isusa Krista. On se tiče cijele Crkve, i to svugdje i u svakom vremenu.Druga je stvar što se taj ideal može ostvarivati na različite načine.

Drugi Vatikanski sabor je nastojao to ispraviti. Ističući dostojanstvo, važnost i poslanje kršćanskih laika u današnjem svijetu. U dogmatskoj konstituciji o Crkvi čitamo: "Zato su laici, budući da su posvećeni Kristu i pomazani od Duha Svetoga, divno pozvani i poučeni,da se u njima proizvedu sve obilniji plodovi Duha" (LG, br. 34). Sabor jetime potvrdio ono što se tada već u Crkvi događalo, a ujedno je dao još više poticaja novim gibanjima. Uz već postojeće laičke pokrete kao što su Fokolarini, Cursillo, Opus Dei, Comunione e Liberazione, bračni susreti(Marriage Encounter), nakon Sabora su se pojavili i drugi različiti oblici obnove u Duhu, bilo da se radi o obnovi pojedinaca, različitih staleža kroz obnovu i oživljavanje milosti dotičnog sakramenta ili pak o obnovi župskih zajednica. Svim tim pokretima zajedničko je nastojanje stvoriti oblik duhovnosti prikladan našemu vremenu, i duhovnost kao poticaj za obnovu ljudskog mišljenja i htjenja iz duha evanđelja, vezano uz težnju za iskustvom vjere u zajedništvu, što otvara nove pristupe molitvi, riječi Božjoj i sakramentima."

Time su, možemo reći, date koordinate unutar kojih se može lako smjestiti Međugorje kao poseban duhovni fenomen našega vremena. U Međugorju se od samog početka stvara izrazito laička duhovnost, jer vidioci su laici,a njihove poruke nailaze na odjek u najvećoj mjeri kod kršćanskih laika,potičući ih da se sve više obnavljaju iz duha evanđelja i otvaraju molitvi,riječi Božjoj i sakramentima. Od samog početka u međugorskoj crkvi u središtu stoji euharistija, navještaj riječi Božje, sakramenat pokore i molitva, ali sve se to doživljava na jedan nov i snažan način. U tom smislu Međugorje se ne da svrstati u bilo koji poznati duhovni pokret, ali onojest pokret koji u tolikoj mjeri doprinosi obnovi Crkve diljem svijeta.Zapravo međugorska duhovnost nije nekakav duhovni pokret u Crkvi, već Crkva u pokretu, budući da je ona jednako zanimljiva i privlačna svima od najobičnijeg vjernika laika do visoko naobraženog teologa, brojnih svećenika, biskupa i kardinala.Kada se povežu spomenuti bitni elementi međugorske duhovnosti, onda se čini da se njih najbolje može opisati i definirati onim što se podrazumijeva pod danas tako često rabljenim pojmom "Nova evangelizacija".

3. Nova evangelizacija i Međugorje

Prve kršćanske zajednice imale su snažnu svijest o svom misijskom poslanju. Potkraj najstarijeg evanđelja, onog Markova, stoji riječ Uskrsloga učenicima: "Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!" (Mk 16,15). Nakon što je veoma kratko izvijestio o Isusovu uzašašću na nebo, evanđelist konstatira: "Oni odoše i počeše propovijedati svuda. Gospodin je s njima djelovao i ptovrđivao Riječ čudesima što su je pratila" (16,20). To sigurno nije samo potvrda da su učenici ispunili Isusov nalog, nego još više uvijek novi poticaj čitateljima evanđelja neka to trajno čine. Ni Matej nije propustio svoje evanđelje završiti tim nalogom, iako ga je u duhu teološke koncepcije svoga djela donekle modificirao:"Idite i učinite sve narode učenicima mojim!" Daje to neograničeno poslanje za sva vremena, kojega se međutim učenici netrebaju plašiti, govori dodatno obećanje: "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta" (Mt 28,19sl). Luka u svjetlu svoje povijesnospasenjske vizije tumači to propovijedanje kao ispunjenje Pisma, što se mora dogoditi i to počevši od Jeruzalema. A budući da je, prema njegovoj teologiji, Duh Sveti glavni nositelj svega događanja, učenici moraju ostati u Jeruzalemu dok on ne dođe, a onda će mu biti svjedoci (usp. Lk 24,45-49). Djela apostolska započinju podsjećanjem na to obećanje (Dj 1,4sl.) i pripovijedanjem o njegovu ispunjenju na dan Pedesetnice, kad je Radosna vijest odjeknula ne samo u Jeruzalemu nego i među predstavnicima petnaestak naroda što su se zatekli u Jeruzalemu (Dj 2,1-13).

Svoje veliko djelo, koje možemo nazvati poviješću prve Crkve, Luka završava slavodobitnom tvrdnjom o trijumfu evanđelja u Rimu, unatoč Pavlovoj tamnici: "Pavao ostade pune dvije godine u svom iznajmljenom stanu, ...gdje je sasvim slobodno i bez zapreka propovijedao o kraljevstvuBožjem i izlagao nauku o Gospodinu Isusu Kristu" (Dj 28,30sl). Taj završetak je svjesno ostavljen tako otvorenim da bude trajna perspektiva evanđelja. Ali treba reći i to, da tako brz i uspješan pohod evanđelja kroz ogromno Rimsko carstvo i dolazak u njegovo središte, u Rim, nije nipošto bio bez otpora i velikih teškoća. Judeokršćani su se teško mirili sevangeliziranjem Samarije (usp Dj 8; Iv 4) i Pavlovom upornošću da poganima naviješta evanđelje bez nametanja propisa Zakona (usp. Gal 1-2). U takvim uvjetima kao da nije bilo dostatno djelovanje obećanog Duha Svetoga pa se Bog služio i izvanrednim zahvatima poput Petrova viđenja u Kornelijevoj kući (Dj 10), ali i čisto ljudskim naporima poput Pavlova sukoba s Petrom u Antiohiji, kad se radilo o vrlo važnom pitanju odnosa evanđelja premaMojsijevu zakonu, što je za Crkvu imalo dalekosežno značenje (Gal 2, 11-14)ili pak kroz okupljanje i zaključke apostolskog sabora u Jeruzalemu (Dj15). Kroz dugu povijest Crkve Bog je postupao uvijek na slčan način. Kadgod je Crkva malaksala ili se našla suočena s teško rješivim problemima,Bog je slao posebne ljude ili se služio neobičnim zahvatima, i najčešće prekoGospinih ukazanja, u koje treba ubrojiti i međugorska ukazanja. Namjera pape Ivana XXIII sa sazivanjem II. Vatikanskog sabora bila je da se nađe adekvatan način kako modernom čovjeku navijestiti evanđelje. Koncilski ocisu do u najmanje tančine analizirali stanje modernog svijeta, njegove potrebe i nade, ali i tjeskobe i strahove pred budućnošću, naglasivši kako ogromni napredak na svim područjima nije riješio najvažnija čovjekova pitanja s obzirom na njegovu stvarnu sreću i budućnost pa, naše vrijeme ima jednako dobre i loše izglede. Sabor vidi glavne uzroke za to u podijeljenosti ljudskog srca i u njegovoj neugasivoj potrebi za Bogom koju Crkva želi zadovoljiti (usp. GS, br. 4-10). Ne može se reći da se Crkva diljem svijeta nije nakon Koncila dala velikim marom na provođenje njegovih zaključaka, ali pravih plodova nije bilo. I dok jedni govore kako ne treba gubiti strpljenje, upozoravajući kako su i neki drugi sabori trebali puno vremena, dok su se pokazali njihovi plodovi, ima kritičkih duhova koji ,Čini se, upiru prstom na pravo mjesto. Oni naglašavaju kako Crkva u svojtoj silnoj koncilskoj obnovi nije računala s Duhom Svetim i nije mu,okupljena u molitvi, kao zajednica Isusovih učenika na početku s Marijom,dala priliku da on obnovi Crkvu i dade svijetu nadu. To je najbolje sažeo papa Pavao VI. u jednom od svojih nagovora:"Nakon kristologije i posebno nakon eklesiologije Koncila mora doći novi stadij i novi kult Duha Svetoga kao nezaobilazna dopuna učenju Koncila" (Generalna audijencija od6.7.1973.). A Yves Congar, jedan od najprominentnijih teologa ovoga stoljeća zamjera Saboru što je, razvijajući svoje učenje, zaboravio pneumatologiju, to jest učenje o Duhu Svetom, da bi odmah pojasnio kako jeto moguće samo onda i tamo kada i gdje Duh već djeluje: "Pneumatologija kao teologija i dimenzija eklesiologije može se posvema razviti samo zahvaljujući tome što Crkva već ostvaruje i živi. A upravo na tom području teologija jako ovisi o praksi." Tako je bilo od početka Crkve. Liturgija sa slavljenjem euharistije i naviještanjem riječi Božje bila je locustheologicus, mjesto na kojem se stvarala novozavjetna teologija. Usuđujem se reći da je Međugorje već do sada dalo puno poticaja suvremenoj pastoralnoj teologiji kako bi ova nadvladala besplodni racionalizam i dala više mjesta djelovanju Duha Svetoga.

Nova evangelizacija najavljivana i pripremana već petnaestak godina u brojnim papinskim dokumentima u Međugorju se kroz cijelo to vrijeme ostvaruje. Tamo se evanđelje naviješta sa svom ozbiljnošću koju ono traži od navjestitelja i baš zato su ga milijuni slušatelja doživjeli kao Radosnu vijest o Bogu koji ljubi i prašta, u njemu su otkrili zakopano blago i našli dragocijeni biser za koje se isplati sve drugo žrtvovati (usp. Mt13,44-46). Ako se uzmu glavne točke koje se ističu u programu Nove evangelizacije, onda se one jako poklapaju s međugorskim porukama.Usporedit ćemo samo neke najvažnije.

Apostolsko pismo pape Pavla VI. Evangelii Nuntiandi (8. prosinca 1975)ističe kao glavni i odlučujući put nove evangelizacije svjedočanstvo istinskog kršćanskog života, što pretpostavlja novog čovjeka, koji je moguće samo obraćenjem i unutarnjom preobrazbom u duhu evanđelja. Na toj crti je i Apostoslko pismo pape Ivana Pavla II. Catechesi Tradendae (16. listopada1979) kao i izvanredna Biskupska sinoda 1985. godine. To isto izražava izavršni dokument izvanredne sinode za Europu (1991) pod znakovitim naslovom: "Da budemo svjedoci Krista koji nas je oslobodio." Danas nije više dosta samo propovijedati evanđelje, traže se autentični svjedoci, jer crkva je u velikoj mjeri izgubila kredibilitet kod suvremenog čovjeka.Jedan od biskupa, kojemu je na srcu budućnost kršćanstva u vlastitoj zemljii sudbina nove evangelizacije, upozorava:"To što Crkva ima reći, možedoduše biti ispravno, ali to ne čini čovjeka radosnim i slobodnim." Drugim riječima, evanđelje je izgubilo snagu uvjerljivosti zato što navjestitelji nisu u dostatnoj mjeri radosni i slobodni, nisu svjedoci. SpomenutoApostolsko pismo kaže da se to svjedočanstvo kršćanskog života treba odlikovati i predanjem Bogu u zajedništvu, koje ne smije ničim biti razoreno, te istodobno u predanju bližnjemu u bezgrnaičnoj spremnosti zalaganja" (Evangelii Nuntiandi, br. 41). To nije ništa drugo nego podsjećanje na ostvarenje Kristove dvostruke zapovijedi ljubavi u uvjetima suvremenog svijeta, što je u Međugorju očito na djelu. Međugorska duhovnost ima od samog početka naglašenu karitativnu crtu, ona čini ljude osjetljivim na potrebe brata čovjeka, što se pokazalo u tolikim divnim primjerima nesebične darežljivosti u vrijeme nedavnog rata u Hrvatskoj i Bosni iHercegovini.

4.Vratiti Boga u ljudski život

Svi spomenuti ckrkveni dokumenti duboko su svjesni stvarnog stanja usvijetu, a posebice u Europi. Sa slomom marksističke bezbožne ideologije nije nestao praktični materijalizam, koji obilježava način života ogromnog broja naših suvremenika. Nekadašnje žučljive rasprave o tome, postoji li Bog ili ne, zamjenio je ravnodušan način života, u kojem ljudi misle i djeluju ikao da Boga nema". Ipak, čini se da ljudi nisu okrenuli leđa stvarnom Bogu, već onom kojega im Crkva na neuvjerljiv način naviješta.Zato, unatoč moru praktičnog materijalizma, u mnogim ljudima živi tiha čežnja za Bogom, što se očituje i u porastu različitih sekta i ezoterike unajrzličitijim oblicima. Evanđelje, unatoč svemu, uvijek ima šansu, ako je stvaran odgovor na čežnju ljudskog srca, to jest, ako mu se navijesti kao Radosna vijest koja oslobađa, a to mogu samo ljudi evanđelja.

Već spomenuti biskup se žali da je navještaj brojnih svećenika bez učinka zato što u našim srcima ne stanuje živi Bog, pa onda i naša riječ ne odaje nikakvu strast za Bogom. Ispričavajući se za oštrinu svojih riječi,on se pita: "Nije li to zato što mnogi žive od Crkve, ali ne doista u njoj,

u njezinoj stvarnoj tajni?" I zaista, danas nisu više u pitanju samo pojedinačne istine ili određena područja konkretnog crkvenog života, već je u pitanju sam Bog i to kod onih koji treba da drugima pokažu put do njega.Zato spomenuta Izvanredna sinoda za Europu bez ikakva okolišanja kaže:"Doista cijela Europa se danas nalazi pred izazovom nove odluke za Boga."

Ako se pod tim vidom promatraju međugorske poruke, onda nije teško otkriti veliku podudarnost. Unatoč tome što su na početku u prvom planu stajale konkretne poruke mira, obraćenja, molitve, posta..., s vremenom je sve više središtem tih poruka postajao Bog kao takav i čovjekov odnos prema njemu, i to u najrazličitijim varijacijama: tu su opetovani pozivi čovjeku da se odluči za Boga koji mu se nudi; da njemu dade prvo mjesto u životu,jer mu ono pripada; ali isto tako da njemu sve preda, posebice teret života; Čovjek je pozvan da Bogu zahvaljuje za njegove darove i da ga proslavi u svom životu; brojne poruke upozoravaju da je samo u molitvi moguće upoznati Boga i to u molitvi koja dolazi is srca. Ima više poruka koje na takav način govore o objavi Boga čovjeku, da to treba shvatiti u smislu da je zapravo Božja objava ljudima glavni cilj ovih događanja:"Draga djeco! Danas vas pozivam na put svetosti. Molite kako biste mogli shvatiti ljepotu i veličinu ovoga puta, na kojemu vam se Bog na posebannačin objavljuje" (25.1. 1989.) Ili drugi put:"...Zato, draga moja djeco,otvorite mi svoje srce, kako bi vas mogla sve više voditi toj divnoj ljubavi Boga stvoritelja, koji vam se iz dana u dan objavljuje. Ja sam svama i želim vam objaviti i pokazati Boga koji vas ljubi" (25.8.1992).Dakle, mogli bismo reći da je Međugorje puno više od mjesta molitve i obraćenja, ono je ponajprije mjesto na kojem Bog želi dati znak da ljudska čežnja za njim nije isprazna i da je put k njemu i danas moguć, jer ondolazi u susret čovjeku.

5. Uloga mjesne Crkve

Razmišljajući o tome kako bi konkretno morala izgledati Nova evangelizacija bi bila uspješna, poznati njemački teolog i biskup Karl Lehmann kaže: "Ubuduće su nam potrebni mjesta, grupe, pokreti i zajednice,u kojima će se okupljati ljudi s odlučnom voljom za životom, zajedno učiti i međusobno se pomagati. To jačanje vjere, nade i ljubavi postaje sve potrebnije danas kad se kršćanstvo nalazi u situaciji dijaspore. Samo tako vjera može ponovo postati prepoznatljivom i dobiti jasan profil." Međugorje je već gotovo dva desetljeća takvo mjesto, na kojem se okupljaju ljudi iz svega svijeta da zajedno mole i produbljuju svoju vjeru,stvarajući zajedništvo u brojnim molitvenim skupinama, pokretima i novim oblicima zajedničkog života. Sve bi to dakako bilo daleko snažnije i uvjerljivije da je stanje u mjesnoj Crkvi u Hercegovini drukčije, da ona nije u sebi podijeljena. Njezino stanje djeluje na mnoge ljude u najmanju ruku zbunjujuće pa su zbog toga spremni i Međugorje dovesti u pitanje.

Neka mi bude dopušteno iznijeti o tome svoje mišljenje, koje je izraslo iz iskustva ovih sedamnaest godina Međugorja, teološke refleksije i molitve. »često mi se kroz ovo vrijeme namećala ona Isusova riječ o maču:"Nisam došao da donesem mir nego mač" (Mt 10,34). Put do stvarnog mira vodi preko odluke za Isusa. Ta odluka ne trpi nikakvih kompromisa. On je važnijii od najbližih ukućana, a pogotovo od bilo kakvih interesa. Na putu do pravog mira sa sobom, s drugim i s Bogom Čovjek mora proći kroz brojne kušnje koje Isus metaforički označava kao mač. Ne pogađa li ta Isusova riječ i Međugorje i njegovo mjesto u mjesnoj Crkvi?

Činjenica je da se Međugorje događa u jednoj Crkvi, u kojoj se davno prije dogodio tzv. Hercegovački slučaj, koji je na veliku kušnju stavio jedinstvo i ljubav u toj Crkvi. Zbog tog slučaja ne trpi jedinstvo i ljubav samo u odnosu Biskupa i njegovih svećenika na jednoj, i franjevaca nadrugoj strani, već i unutar same Franjevačke zajednice. Dakle, prije početka ukazanja Crkva u Hercegovini je bila nejedinstvena na više razina.Međugorje je samo nova prilika da se to još bolnije očituje. Neki franjevci nisu nikad navratili u Međugorje, ne zato što bi na temelju ozbiljna promatranja i studiranja stekli uvjerenje da tu nema ništa nadnaravno, nego samo iz razloga što su se tamo zatekla druga njihova subraća, s kojima se oni nisu slagali u drugim stvarima, a pogotovo oko Hercegovačkog slučaja. Kad se biskup Žanić okrenuo protiv Međugorja, ti franjevci su mu se nametnuli kao istomišljenici, ali samo u tome, u osuđivanju i odbacivanju Međugorja. Hercegovački slučaj, međutim, nisu pomaknuli s mrtve točke, nego naprotiv on u ovom času u Čapljini doživljava vrhunac svog apsurda.

Je li to možda istodobno znak da je Crkvi u Hercegovini bilo dosta mača i da je došlo vrijeme da zavlada mir? Franjevci koji su, protiv volje svojih poglavara, u Čapljini i oni koji ih podržavaju obično se pozivlju na razloge pravednosti: uz pomoć prava Biskup čini nepravdu! Tako glasi glavni argumenat. Ali on očito ne prolazi, a jedinstvo i ljubav u Crkvi su na sve većoj kušnji, u pitanju je i sama bit Crkve kao takve. Što Činiti? Čovjeku, koji do kraja ozbiljno uzima evanđelje, i onda kad se čini da su iscrpljene sve mogućnosti, ostaje još uvijek jedna mogućnost, istina najteža, ali ona na kojoj počiva samo kršćanstvo, a to je žrtva do samopredanja. Žrtva je uvijek teška, pogotovo ako se u njoj ne vidi nikakva dostojanstva. Takva je bila i Isusova žrtva, ali je urodila najvećom pobjedom, uskrsnućem. Velik broj franjevaca, koji su sve ove godine vjernički živjeli s Međugorjem, zrela je za tu žrtvu pa ju je i Uprava provincije prihvatila. Ipak, zbog složenosti prilika, kako je već rečeno,potrebno je puno mudrosti od svih odgovornih činitelja u Crkvi kako bi sve bilo na porast jedinstva i ljubavi u Crkvi u Hercegovini, što će onda biti i snažno svjedočanstvo za Međugorje u svijetu, a onda i velik doprinos tako potrebnoj Novoj evangelzaciji svijeta.

fra Ivan Dugandžić

Dr. fra Ivan Dugandžić - svećenik franjevac, član Hercegovačke franjevačke provincije. Rođen je 1943 u Krehin Gracu, općina Čitluk, Hercegovina. Nakon mature u Dubrovniku 1962. stupa u franjevački red. Teološki stuidij pohađa u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka). Za svećenika je zaređen 1969. Pohađa postdiplomski studij i postiže doktorat iz Biblijskih znanosti u Würzburgu (Njemačka). Od 1990. godine živi i radi u Zagrebu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima predaje egzegezu Novoga zavjeta i biblijsku teologiju. Radove objavljuje u stručnim teološkim časopisima. U vjerskim listovima na suvremen način obrađuje razne biblijske teme. U Međugorju je živio i radio u dva navrata: od 1970. do 1972., te od 1985. - 1988.