Nove duhovne zajednice i pokreti

Dr. Marianne Tigges, 1998.

UPITI O POZIVU I POSLANJU CRKVE DANAS

Tematske cjeline

Uvod: Novi oblici evanđeoskog života kao dar Duha Svetoga i "znak vremena"
Pokušaj sagledavanja stvarnog stanja
Duhovni zamasi kao izraz "Ecclesia semper reformanda"
Zajedničke odrednice novih duhovnih pokreta
1. Duhovnost i iskustvo vjere
2. Evangelizacija i kateheza
3. Zajedništvo i bratstvo
4. Zadaci u svijetu i poslanje
5. Novi odnos između klerika i laika
6. Novi oblik crkvenosti
Mogući problemi i teškoće u novim duhovnim pokretima
Promicanje i koordinacija Apostolata laika kroz Papinsko Vijeće za laike
Završna riječ: Duhovna obnova kao trajni zadatak svih kršćana

1. Uvod: Novi oblici evanđeoskog života kao dar Duha Svetoga i "znak vremena"

Kada se zapita za posebno uočljive znakove nade u našoj današnjoj Crkvi, često se navode nove duhovne zajednice i pokreti. Zasigurno s pravom, budući da jamačno predstavljaju izvorni kršćanski odgovor na izazov kulturološke situacije vjere (usp. Medard Kehl SJ, "Communio" - jedna izblijedjela vizija? u: Stimmen der Zeit, br. 7/1997, 453.)

Koncilski dokumenti su uvijek stavljali u prvi plan zajedništvo cijelog Božjeg naroda u poslanju i pozivu Crkve u svijeta. I biskupske sinode zadnjeg desetljeća naglasile su zajedništvo u Crkvi kao dar Duha u obilju karizmi i životnih oblika: poziv i poslanje laika (1987), izobrazba svećenika u kontekstu sadašnjeg trenutka (1990) i Bogu posvećen život (1994).

Sljedeći opis pokušat će odrediti mjesto novih duhovnih zajednica i pokreta; pritom se osobito opisuju važne značajke i zajedničke odrednice, ali se imenuju i mogući problemi i teškoće. Razmišljanja žele predočiti i središnje crkveno-pravno stajalište koje se s pravom može nazvati preambulom svih oblika apostolata laika. U novom kodeksu kanonskog prava iz 1983. godine u kanonu 215 stoji : "Vjernici mogu slobodno osnivati i voditi društva za dobrotvorne ili nabožne svrhe ili za promicanje kršćanskog poziva u svijetu, te održavati sastanke radi zajedničkog postignuća tih ciljeva." Ovo pravo udruživanja i zajedničkog djelovanja odredio je već Drugi vatikanski koncil dekretom o apostolatu laika "Apostolicam actuositatem" (usp. AA 19). I on predstavlja pravnu osnovu za sva udruživanja osoba u Crkvi, počevši od povremenih sastanaka pa sve do najviših oblika zajedničkog života kao što su redovi i sekularni instituti.

2. Pokušaj sagledavanja stvarnog stanja

Proteklih godina znatno se povećalo zanimanje za tzv. "pokrete obnove" ili " duhovne zamahe" unutar kršćanskih crkava. Nove duhovne zajednice i pokreti i službeno nailaze na veću pozornost budući da su brojčano porasle i dobivaju sve više na važnosti (usp. P. J. Cordes, Mitten in unserer Welt, Freiburg 1987, 13 ff). Nove duhovne zajednice i pokreti dobivaju diljem svijeta na razini Crkve potvrdu i ohrabrenje biskupskom sinodom 1987. koja je raspravljala o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu. Postsinodalno Apostolsko pismo "Christifideles Laici" pape Ivana Pavla II, objavljeno 30. prosinca 1988, trenutno je bez sumnje glavna točka na koju se može pozvati u pogledu svih pitanja koja se odnose na poziv i dostojanstvo laika, njihovo zajedništvo i sudjelovanje u poslanju Crkve. (Usp. "Laien heute", Izvještajna služba Papinskog Vijeća za laike, 18 (1996.), str. 2).

Novi duhovni pokreti su skupine u kojima, ponajviše laici, ali i klerici i redovničke osobe, teže intenzivnom religioznom životu u zajednici te vjerničkoj obnovi u Crkvi. Njihovo organiziranje prelazi mjesne okvire i pokazuje različito širenje u pojedinim regijama.

Oznaka pokreti upućuje na to da se ove skupine već u njihovim strukturama neznatno razlikuju od postojećih oblika crkvenih zajednice. Razgraničenje od drugih skupina nije uvijek lako. Oni se razlikuju od klasičnih redova i suvremenih redovničkih ustanova po tome što se ne temelje na tako radikalnoj životnoj odluci koja je - kao u redovnim zajednicama - povezana s doživotnim zavjetima i što s te strane imaju manje institucionalne i propisane elemente. Približuju se dobrim dijelom sekularnim institutima koji su službeno osnovani nakon Drugog svjetskog rata u katoličkoj Crkvi, ali nemaju tako čvrsto iscrtani životni oblik kao oni. Riječ "pokreti" prikladna je budući da dobro naznačuje fleksibilni oblik zajednice: oni su jače strukturirani i više obvezuju nego spontane skupine ali ne tako obvezujuće kao asocijacije, udruženja ili udruge. Samo po sebi je razumljivo da je pojavna slika ovih pokreta izuzetno različita i raznolika tako da u sadržajnom pogledu nije lako naći njihov zajednički nazivnik.

Pogled na porijeklo novih duhovnih pokreta govori da su oni pretežno nastali na europskom prostoru: Communione e Liberatione 1954. u Milanu; prvi Cursillo je održan 1949. na otoku Mallorca, Španjolska; bračne skupine Equipes Notre Dame nastale su 1938. u Parizu; Fokolarinski pokret vuče svoje porijeklo iz 1943. u Trientu; Međunarodni pokret kršćanskih žena - Gral vuče svoje porijeklo iz jedne ženske laičke zajednice koja je osnovno 1928. u Nizozemskoj; bračni seminari Marriage Encounter razvili su se već 1953. u Barceloni; Novokatekumenski put ima svoje početke oko 1965. u Madridu; Schönstatt - pokret nastao je na temelju posvete Majci Božjoj, koja je izvršena 1914 u Vallendaru, u Njemačkoj.

Europski kontekst vrijedi i za duhovne zajednice koje se temelje na duhovnosti reda: Franjevačka zajednica se smatra pozvanom slijediti Krista u duhu sv. Franje Asiškog; Zajednica kršćanskog života koja želi obnoviti baštinu Španjolca Ignacija Lojolskog ; Dominikanska zajednica koja živi u duhu osnivača reda Dominika, Španjolca i Terezijanska zajednica karmelićanki koja živi baštinu španjolskih osnivača reda Terezije Avilske i Ivana od Križa za naše vrijeme.

Za nove duhovne pokrete u njemačkom govornom području prihvaćanje duhovnih impulsa iz drugih europskih zemalja uvijek je zahtijevalo visoku mjeru senzibilnosti i tolerancije; ne samo u pogledu jezičnih prepreka. Mnogobrojni kontakti i inicijative na međunarodnoj razini pružaju kršćanima u Njemačkoj mogućnost da svoju vjeru žive više okrenuti drugima, a time "katoličkije".

U Europi koja sve više prerasta u jednu zajednicu, istočnoeuropski prostor predstavlja poseban izazov da otkrije i ide novim putem evangelizacije. Novi duhovni pokreti trebali bi biti neizostavan prilog za ovu zadaću.

3. Duhovni zamasi kao izraz "Ecclesia semper reformanda"

Riječ o Crkvi kojoj je stalno potrebna obnova znatno je prožimala povijest Crkve kroz stoljeća. Uvijek iznova bilo je unutar crkvenih zamaha onih koji su pokušavali radikalno živjeti evanđelje (npr. osnivanje redova od strane Benedikta iz Nursie, Bernharda iz Clairvauxa, Franje Asiškoga i Ignacija Lojolskog).

Nasljedovanje Krista stoljećima je uglavnom bilo povezano sa duhovnošću redova. Neka posebna "duhovnost laika" razvila se ponovno tek u 20. st. Riječ o Božjem narodu kao "izabranom rodu" i "kraljevskom svećenstvo" (1 Petr 2,9) ponovno je otkrivena. Većina duhovnih pokreta osnivana je prije Drugog vatikanskog sabora; Koncil je naime snažno utjecao na same ove pokrete i na njihovu vitalnost. Ovdje se samo ukratko mogu navesti neke teme vodilje kao povezujuće točke: nauka o povijesno putujućem Božjem narodu, o Tijelu Kristovu u jedinstvu i različitosti svih udova, o časti pojedinih karizma i darova u Crkvi, o prvorazrednom značenju zajedničkog svećenstva svih vjernika, o uzajamnom djelovanju laika i klerika. Ovaj se odnos može nepobitno pokazati jednim centralnim tekstom. Tako se u Konstituciji o Crkvi "Lumen gentium" kaže o karizmama: " Osim toga, isti Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji Narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego svoje darove "dijeleći kako hoće" (1 Kor 12,11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnima i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: "Svakome se daje očitovanje duha na korist (1 Kor 12,7). Te milosne darove, bili oni najsjajniji bilo pak jednostavniji i općenito rašireni, budući da su osobito prilagođeni potrebama Crkve i korisni, treba prihvatiti sa zahvalnošću i utjehom" (LG 12).

Iz ovog koncilskog teksta koji je jamačno jedno od najupečatljivijih svjedočanstava obnove kroz Drugi vatikanski koncil postaje jasno što se misli pod "duhovno" kad se misli na pojam duhovni pokreti: to je duhom vođena i karizmama oblikovana stvarnost kao što postaje živa u području vjere, nade i ljubavi.

Pokazatelji da novi duhovni pokreti stoje u uskoj vezi sa velikim temeljnim snagama postkoncilske obnove i sa mnogim drugim strujanjima današnjeg crkvenog života koji se i međusobno oplođuju, nalaze se često u izjavama i dokumentima Crkve. Izjava Biskupske konferencije Njemačke u pogledu lineamenata za biskupsku sinodu 1987. kao najvažnije temeljne oblike zajednica u apostolatu laika spominje klasične katoličke udruge, duhovne pokrete i bazične zajednice (usp. Izjava 2.5, izdano od Tajništva Njemačke biskupske konferencije kao naputak 45, 2. svibnja 1986., 18 sl.). Postsinodalno Apostolsko pismo "Christfideles Laici" (CL) naglašava za udruživanja laika i bogatstvo raznolikih darova koje Duh oživljuje u Crkvi (usp. nav. dj. 29). Tako su nove duhovne zajednice u središtu života Crkve, sudjeluju u njezinom mnogostranom samoostvarivanju te su Crkva u jednom izvornom smislu. Ovisno o strukturi, iz toga svakako slijede i pravna pitanja, kako se naime posebice odnose prema združenim članovima crkvenog života i prema duhovnoj službi. Novo crkveno pravo je stvorilo široki prostor različitim oblicima ostvarenja , koji još ni iz daleka nisu iscrpljene i (usp. CIC 1983., Can. 113-123, 215, 223, 298-329).

Biskupska sinoda 1994. raspravljala je o "Bogu posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu". Već su u pripremnim dokumentima opisane su "nove zajednice i obnovljeni oblici života prema evanđelju". Postsinodalno Apostolsko pismo "Vita Consecrata" koje je predstavljeno 25. ožujka 1996. povezuje opis novih zajednica s naputkom da nova udruživanja nisu alternative ranijim institucijama, već dar Duha koji se očituje znakovima vremena i koji je izvor zajedništva i vječne obnove života (usp. VC br. 62).

4. Zajedničke odrednice novih duhovnih pokreta

Iz višeslojnosti novih duhovnih zamaha i pokreta daju se izdvojiti - uz stanovitu rezervu - neki zajednički vidici koji se uvijek ponavljaju.. Te odrednice dobivaju u pojedinačnim zajednicama različitu težinu (usp. F. Valentin (izd.), Novi putovi nasljedovanja, Salzburg 1981., 207 sl, M. Tigges, Novi duhovni pokreti - upit o pozivu i poslanju Crkve danas, u: Ordenskorrespondenz 3/1987, 291 ff).

4.1 Duhovnost i iskustvo vjere

Različite skupine i pokrete povezuje zajedničko zanimanje za duhovnosti. Ne radi se u prvom redu o akciji i programu, učinkovitosti i strategiji, već ponajprije o obnovi ljudskog mišljenja i htjenja Duhom evanđelja. Ova duhovnost nadovezuje se najčešće na velike uzore i učitelje duhovnog života te se nerijetko služi poznatim ali i novim tehnikama i oblicima vježbanja meditacije i molitve. Zajednička bi ovim duhovnim pokretima trebala biti i težnja za iskustvom vjere. Oni se ne žele zadovoljiti vanjskim poznavanjem formula i pojmova., već da - kazano u duhu klasične tradicije - okuse iznutra ono što dolazi od Boga.

Iz iskustva vjere u zajednici proizlazi i zajednički govor o tome, što je opet samo osnovna pretpostavka za svjedočenje vjere u javnosti . Kod skoro svih skupina čitanje Svetog Pisma i biblijski razgovor ima veliku ulogu. Obnova bogoslužja u malim skupinama ali i u većim zajednicama, kao i novo promišljanje sakramenata, spada u ovu duhovnost koja se svjesno smatra djelom Crkve.

Neke skupine osobito teže za dubljim shvaćanjem krštenja; obnova krštenja ima za njih odlučujuću ulogu (Karizmatska obnova, pokret Cursillo, Neokatekumenska zajednica).

Posebna nakana različitih bračnih skupina (Equipes Notre Dame, Marriage Encounter) je novo iskustvo sakramenta braka.

U ovim zajednicama nanovo se otkriva i sakrament pomirenja. Razvojni put od kratke shematizirane ispovijedi prema ispovjednom razgovoru, duhovnom savjetu i duhovnom vodstvu postalo je za članove nešto što je samo po sebi razumljivo.

Sakrament krizme i slavljenjem bolesničkog pomazanja dobilo je novo, značenje, posebice u Karizmatskoj obnovi.

Konačno, u ovim intenzivnim kršćanskim skupinama nanovo raste osjećaj za potrebu i darovni karakter duhovnih zvanja. Iz različitih pokreta već su se brojni mladi ljudi odlučili za crkvenu službu (usporedi i postsinodalno Apostolsko pismo "Pastores dabo vobis" od 25. ožujka 1992., br. 68).

Duhovno iskustvo traži, osim promišljanja i duhovnog vodstva, osim vremena tišine i bogoslužja, i elemente daljnje izobrazbe ukoliko ne želi ostati na subjektivno obojenoj nutarnjosti. Stoga se pokreti brinu o tome da se kroz redovite sastanke ili pismenim putem pojedincima daje u ruke odgovarajuća pomoć (radne bilježnice i mjesečni časopisi).

4.2. Evangelizacija i kateheza

"Evangelizacija" ili "evangeliziranje" u njemačkom je jeziku još uvijek relativno mlad pojam koji se posljednjih godina sve češće koristi u teološkim člancima, katehetskim uputama i propovijedima (usp. između ostalog Apostolsko pismo pape Pavla VI. o evangelizaciji u današnjem svijetu "Evangelii nuntiandi" od 8. prosinca 1975.; Apostolsko Pismo "Christifideles laici" pape Ivana Pavla II., tamo osobito brojeve 34 i 44; usp. i članak "Evangelizacija" u Lexikon fuer Theologie und Kirche , tom 3 stupac 1033 - 1036, Freiburg 1995.).

Novi duhovni pokreti polažu vrijednost na ostvarivanje zadaće naviještanja evanđelja, osobito na područjima gdje Crkva samo apostolskim svjedočenjem laika može postati "sol zemlje" (usp. i izjave Drugog vatikanskog koncila o Apostolatu laika, LG 33).

Iz pomanjkanja prave kateheze nastali su, primjerice, Neokatekumenat i Cursillo koji su svjesno otvoreni za angažirane kršćane kao i za one tzv. "udaljene".To su često neuobičajeni, novi putovi kojima se evanđelje dalje širi. Pokazuje se pak po učincima da su takvi pokušaji prava pomoć da bi se ispunila Kristova zadaća u današnjem vremenu. To se između ostalog vidi po tome što hrabrost za zauzeto ispovijedanje vjere - koje žive pojedini članovi ili skupine - osobito mladim ljudima otvara pristup k kršćanskoj poruci. U okviru karizmatske obnove, sve više se nude "duhovne biblijske pouke" te "životne i vjerničke pouke". Kako bi se evangelizacija mogla ostvariti vjerodostojno, duhovni pokreti - kako već odgovara njihovoj posebnoj karizmi - naglašavaju i promiču unutarnje jedinstvo između praktičnog života i vjere njihovih članova.

4.3. Zajedništvo i bratstvo

Karakteristično za duhovne pokrete također je svijest da su njihovi članovi kao vjernici zajedno na putu. Svetopisamsko mjesto "Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20) za neke je zajednice postala riječ vodilja; tek je po Kristu i u njemu moguća prava zajednica i bratsko ozračje. Iskustvo zajedništva u imenu Isusovu nije svrha samom sebi . Ono je od samog početka otvoreno za druge. Tako se skupina odnosno konkretna duhovna zajednica može shvatiti i kao "Crkva u malom" (usp. LG 11, GS 48, AA 11, Apostolsko Pismo "Familiaris consortio", br. 49 i drugi). Tako govor o Crkvi kao "communio" prelazi u iskustvenu i vidljivu blizinu.

Takav život u duhovnoj zajednici prožet je stoga u raznolikom smislu bratstvom i sestrinstvom. Ono nužno ima naširoko protegnut krug. Poznaje sigurnost i blizinu pregledne skupine, znade ponešto o solidarnosti većih zajednica; osobito u Crkvi to znači opširni katolicitet i internacionalnost. Stoga mnogi duhovni pokreti idu i na "ulice i ograde", rubne zone i predgrađa našega života. Bratstvo i sestrinstvo postaje slućenje. Put Bogu vodi preko brata i sestre.

Uvijek je prvotna zadaća u svoj svakodnevnici ostvariti zadaću "biti kršćanin". Različiti sastanci skupina služe kao pomoć i ohrabrenje. Razmjena osobnih iskustava, ispravci i ohrabrenja, ali prije svega iskustvo da čovjek nije sam u svojem nastojanju te osjećaj da je povezan s drugima i s njihove strane bodren, pojedincu iznova daje novu snagu za njegove posvema različite zadaće. Za današnje materijalističko i potrošačko društvo nagnuće prema siromaštvu, kako ga žive mnogi članovi duhovnih pokreta, trebalo bi biti posebno aktualno svjedočanstvo.

Kao otvorena zajednica, mnogi su duhovni pokreti i ekumenski usmjereni. Tako je npr. "Lebenszentrum Ottmaring" kod Augsburga nastao poduzetnošću Fokolara i kao mjesto ekumenskih susreta.

4.4 Zadaci u svijetu i poslanje

Ovo bratstvo i sestrinstvo nije samo - kao što se već vidjelo - unutarskupno već se proteže i na sve ljude. Poslanje u svijetu okreće se najprije osobama koje potrebuju pomoć, Tek u drugom planu uzimaju se u obzir političke i društvene strukture. To je osobito vidljivo u zadaćama služenja. Jedna od značajki novih duhovnih pokreta jest da se njihovo okretanje svijetu ne može odvojiti od njihove duhovnosti. Kontemplacija i borba, govoreći jezikom Rogera Schutza iz Taizé, spadaju zajedno. Svjetovna služba i služba spasenja se razlikuju, ali ipak potrebuju jedna drugu i posreduju se međusobno. Svakako je vidljiva kritička crta u ovom obliku svjetovne zadaće. Angažman u svijetu povezan je istovremeno i s odstupnicom. Nasuprot otvorenom društvu, njegovim potrebama i interesima postoji i neki krajnji oprez. Iako je svijet mjesto vjerom, nadom i ljubavlju prožete duhovnosti, ipak ostaje predposljednje. Tako zadaća u svijetu novih duhovnih zajednica i pokreta uvijek ostaje i nekakva vrsta protunacrta, jedna alternativa, što je zasigurno povezuje s nekim tendencijama u određenim skupinama današnjih subkultura. To vrijedi npr. za traženje oblika alternativnih stilova života. Ali i na njih utječe duhovna pokretna snaga kao što je vidljivo npr. kod mnogo puta oprobane prakse "pustinjskih dana". Istinsko upuštanje u svijet povezano je sa eshatološko usmjerenom odricanjem. Ovdje ima dodirnih točaka sa klasičnim redovima i sekularnim institutima (usp. i VC 62).

4.5. Novi odnos između klerika i laika

Nove duhovne pokrete nose više-manje laici iako su mnogi svećenici imali ili još imaju pionirske ulogu u njima. Uloga odgovornih više je vršenje karizme vodstva nego upravljanje nekom službom. Često u pokretima nalazimo koordinaciju koju vrši tim voditelja. Bez sumnje, u novim duhovnima zamasima razvija se stanovita obnova apostolata laika. A povrh te činjenice, duhovni pokreti omogućuju novi odnos između laika i klerika. Oni nisu suprotstavljeni jedan drugom kao različiti "staleži". Oni se najprije susreću na području zajednički življene kršćanske vjere. Opće svećenstvo svih vjernika stvara temeljno bratsko i sestrinsko zajedništvo koje naravno dopušta, različite zadatke i uloge, štoviše, zahtijeva i priznaje. Često neplodno suprotstavljanje institucije i karizme, službe i laištva popušta budući da je u življenom "biti kršćanin" stvorena pretpostavka koja obuhvaća sve suprotnosti i napetosti i time ih barem ublažava. Time novi duhovni zamasi omogućuju pretakanje velikih načela ekleziologije Drugog vatikanskog koncila u praktični život svakidašnjice.

4.6 Novi oblik crkvenosti

Obazremo li se na pet spomenutih strukturnih elemenata koji su, čini se, zajednički različitim novim duhovnim zajednicama i pokretima, moguće je uočiti sa svih strana kako se ocrtava novi oblik crkvenosti koja više nije samo usmjerena na instituciju ili pak poprima ideološke crte: prvotno i temeljno nošena duhovnošću i iskustvom vjere, usmjerena na naviještanje Evanđelje svijetu, široko zajedništvo na mnogim područjima i življeno bratstvo, privrženost potrebama svijeta i novo zajedništvo laika i klerika. Upravo se u ovim perspektivama naznačuju novi oblici istinske "crkvenosti" koju mnogi traže, a koja ostavlja prostor za raznolikost karizma i službi i koja omogućava međusobno obogaćivanje. Tako duhovni pokreti intenzivnog zajedništva ne prisvajaju pravo apsolutnost; njima je zajednička svijest da su iskra u plamenu Duha Svetoga koji je darovan Crkvi našeg vremena. Duhovni pokreti su sa svoje strane uvijek tražili kontakt s odgovornima u Crkvi. Vjernost prema mjesnoj Crkvi za njih je važan čimbenik. Sigurno je znak za katoliciteta i širinu Crkve da nove duhovne zajednice i pokreti laika svjesno postoje u Crkvi i da ih ona priznaje(usporedi prije svega AA 21 i CL 30 gdje su navedeni kriteriji crkvenosti za formiranje laičkih skupina).

5. Moguće opasnosti i poteškoće u novim duhovnim pokretima

Novi duhovni zamasi nisu završene veličine već su stalno podložni ispravcima. Stoga je potrebno barem nešto kazati o opasnostima (dodatno usporedi M. Tigges, nav. dj. 295 ff).

5.1 Duhovna jednostranost

Tko svoju dnevnu egzistenciju i djelovanje strogo i odlučno živi prema životnom redu novih duhovnih pokreta, mora to činiti odlučno, inače mu neće uspjeti korjenita obnova života. Ali svaka specifična usmjerenost može na duže vrijeme čovjeka učiniti slijepim za druga iskustva. Stoga mi se čini neophodnima da novi duhovni zamasi budu svjesni opasnosti prenaglašavanja i jednostranosti. Treba stoga trijezno dopustiti mogućnost krivih putova. Zaštitu nudi otvorenost prema drugim iskustvima, izmjena iskustava diljem svijeta i nadopunjavanjem kontaktom sa drugim duhovnim pokretima. Svijest o nadopunjavanju štiti od elitarnog pretjerivanja koje pak može biti vrlo velika, ali uglavnom skrivena opasnost upravo duhovnih ljudi.

5.2 Pravo na izdvajanje pojedinih stavova.

Već je rečeno da novi duhovni pokreti ostvaruju Crkvu. U tom smislu mogu biti "Crkva u malom". Ali upravo zato se ne smiju samodostatno odvojiti i povući se iz velikih zadaće Crkve. Ne smiju se smatrati Crkvom. U suprotnom, postaju jedna vrsta sekte koja je u opasnosti da prema vani omalovažava sve ostalo a za sebe prisvaja isključivo pravo, što može dovesti do uobraženosti i netolerancije. Takve zajednice brzo gube odnos prema Crkvi u konkretnom smislu: prema mjesnoj župi, prema biskupiji i prema Crkvi u svijetu. Takvo konkretno ostajanje u općoj Crkvi važan je kriterij.

5.3 Bijeg u intimnost malih skupina

Opasnost postoji i u tome da novi duhovni pokreti postaju mjesto utočišta u kojemu se pretežito okupljaju ljudi koji, doduše s pravom, traže sigurnost, ali i u isto vrijeme bježe u takvu intimnost malih skupina. Oni zaziru od mnogobrojnih suočavanja s pitanjima i izazovima svakidašnjice modernog svijeta. Zasigurno je opravdano da pojedini ljudi u takvim zajednicama nađu privremeno ili zastalno zaštitu pred preopterećenošću ili stresom takvog procesa suočavanja, ali to zajednicu ne smije značajno obilježavati kao takvu. Duhovne zajednice ne smiju postati utočišta ljudi koji nisu dorasli takvom suočavanju. Takvi zaslužuju spasonosnu zaštitu i ohrabrujuću blizinu, ali oni trebaju također potporu i ohrabrenje. U suprotnom, duhovni pokreti i intenzivne zajednice postaju problematična pribježišta za one koji se zatvaraju u svoj svijet i u konačnici ne ostvare kršćansko svjedočenje životom.

5.4 Miješanje ljudskih obnoviteljskih želja sa poticajima Duha

Tko se s takvom senzibilnošću i intenzitetom upušta u "duh vremena" kao mnogi novi duhovni pokreti, morat će posebno duboko ponirati kako bi mogao postići potrebno razlikovanje duhova. Snažno otvaranje prema vani i zahtjev da se ostvari Isusova poruka u svakodnevnici može, i u duhovnim pokretima voditi u akcionizam. Veća bi naime trebala biti opasnost miješanja vlastite reformske želje s poticajima Duha. Ovdje postaje jasna potreba da se nauka i praksa "razlikovanja duhova" učini središnjom točkom crkvenog naviještanja i crkvenog života. To upravo zbog laiku naloženog poslanja u jednom za vjeru sve složenijem i višeznačnijem svijetu (usp. Izjava Njemačke biskupske konferencije o osnovnim značajkama za biskupsku sinodu 1987., 3.3; usp. također uvodni referat biskupa Karla Lehmanna na jesenskom generalnom zasjedanju 1997. u Fuldi "Stražari, koliko dugo će još trajati noć?" o zadaći Crkve naočigled poremećenog reda u društvu i državi, poglavlje 1).

Za pozitivno suočavanje s ovim i drugim opasnostima i poteškoćama novi duhovni pokreti i zajednice ostaju upućeni na ozračje naklonosti i ohrabrenja unutar zajedništva Crkve, osobito od strane službenih crkvenih osoba.

6. Promicanje i koordinacija apostolata laika kroz Papinsko Vijeće za laike

Papinsko Vijeće za laike dio je Rimske kurije. Apostolskom Konstitucijom "Regimini ecclesiae universae" od 15. kolovoza 1967. Papa Pavao VI. je proveo reformu Kurije koju je tražio Koncil a što su nadopunili naredni procesi reformi. Unatoč nazivu "Vijeće" Pontificium Consilium Pro Laicis sličnije je zbog ciljeva i postavljenih zadataka jednoj Kongregaciji.

Članak 131 Apostolske Konstitucije "Pastor bonus" o Rimskoj kuriji glasi: "Vijeće je nadležno za ona pitanja koja se tiču od strane Apostolske stolice povjerenog im promicanja i koordinacije apostolata laika, i općenito za ona pitanja koja se odnose na kršćanski život laika kao takvih" (AAS 80, 1988., 894). Ovaj bi opis trebao nadilaziti realne mogućnosti ovog dikasterija, on za Vijeće laika sigurno znači trajni izazov i poticaj za nove inicijative.

U okviru ovog referata može se samo sažeto ući u neke središnje zadaće i inicijative Vijeća laika; pritom se osobito uzima u obzir vremenski period od 1990. pa nadalje (usp. također "Laien heute", Informativna služba Papinskog Vijeća za laike, 18, 1996.).

Papinsko Vijeće za laike ima primarnu zadaću poduprijeti Papu u vršenja njegove pastirske službe (usp. Pastor bonus članak 1). U ovoj zadaći Vijeće laika rukovodilo se posebice proteklih godina postsinodalnim Apostolskim pismom "Christifideles laici" i katehezama i nagovorima koje je Ivan Pavao II. održao u Rimu ili na svojim apostolskim putovanjima.

Slijedeće težište su odnosi Vijeća laika prema različitim pokrajinskim crkvama i prema biskupskim konferencijama. Za brojne biskupe postsinodalno Apostolsko Pismo CL bilo je pomoć i uputa u rješavanju novih pitanja i situacija za pratnju laika. Proteklih godina Vijeće laika je zabilježilo značajni porast biskupskih delegacija koje su potražile dikasterij prilikom njihovih ad-limina-posjeta. I broj osobnih posjeta biskupa kod Papinskog Vijeća laika je porastao. Najčešće teme razgovora prigodom tih susreta bile su: izobrazba laika; odnos crkvenih pokreta prema biskupima i njihovo uključivanje u život mjesne crkve; službe i uloge koje nisu povezane sa službom posvećenja , a koje se mogu prenositi na laike; angažman laika u svijetu; sudjelovanje žene i pastoral mladeži. Povezanost s Biskupskim konferencijama ostvaruje se ponajprije putem njihovih komisija za Apostolat laika.

Sljedeće težište rada nalazi se u pratnji nacionalnih vijeća laika. Papinsko Vijeće za laike je sakupljalo i ocijenilo vrlo različita iskustva te izradilo 1995. dokument o kriterijima razlikovanja i o ustrojstvu nacionalnih laičkih vijeća. Objavljeno je u 38. broju časopisa "Laien heute" s naslovom: "Nationalräte von Laien. Kriterien und Modelle". Dikasterij je na taj način htio ohrabriti formiranja takvih vijeća na nacionalnoj ili regionalnoj razini kao mjesta istinskog zajedništva, sudjelovanja i suradnje različitih organizacija laičkog staleža.

U novom vremenu laičkog udruživanja rad Papinskog Vijeća za laike sve se više koncentrirao na provjeru novih oblika zajedništva i na odgovornost za njihovo crkveno-pravno priznanje i organiziranje (usp. Pastor bonus, članak 135, AAS 80, 1988., 895). Ovakvim priznanjima uvijek prethode pozitivna stručna mišljenja ordinarija u čijim biskupijama se pojedini pokreti nastanjuju, te savjetovanja s biskupima i stručnjacima za crkveno pravo. Mnogobrojni zahtjevi novih zajednica za kanonsko priznanje ili utemeljivanje, potakli su Vijeće laika da ustanovi "obrazac" za molbe i ispitivanje; osobitu pozornost pritom je Vijeće laika posvetilo istraživanju statuta i izradi dekreta za priznanje udruge kao pravne osobe. U crkveno-pravnom području radilo se prije svega o kriterijima razlikovanja udruženja javnog i privatnog prava, o članstvu kršćana drugih konfesija u katoličkim laičkim udrugama ili o crkveno-pravnoj strukturi udruženja laika čiji članovi radikalno žive prema evanđeoskim savjetima.

U okviru rastuće raznolikosti udruga, od Papinskog Vijeća traži sve češće se savjet pri osnivanju laičkih organizacija koje su povezane s duhovnošću, životom i djelovanjem redovničkih zajednica. Pored obnove nekih tzv. trećih redova, nastali su brojni pokreti, bratstva i zajednice laika koji su se na različite načine priključili redovničkim obiteljima i pridružili karizmi njihovih osnivača. Vijeće laika tijekom susreta i skupova uvijek je naglašavalo prvotnu važnost svjedočenja redovničke zajednice i potrebni laički identitet s njom povezane udruge. Redovničke zajednice i udruge laika ne bi smjeli miješati svoja životna usmjerenja, već njegovati djelotvorno i srdačno zajedništvo te surađivati u njihovom poslanju. Za pojašnjenje i promicanje međusobnih odnosa, Papinsko Vijeće za laike organiziralo je, u suradnji s Kongregacijom za institute posvećenog života i društava apostolskog života već u pripremnoj fazi biskupske sinode o Bogu posvećenom životu, sastanak generalnih predstojnica i predstojnika i voditelja laičkih udruženja. Spisi su objavljeni pod naslovom: "Rebzweige des eien Weinstocks "(Mladice jednog čokota) u Dokumenti, broj 28 (1994.).

Papinsko Vijeće za laike je povezano sa više od 120 međunarodnih udruženja laika. Promicanje međusobnih priznanja, suradnje i zajedništva među različiti udruženjima ostaje velik izazov u koordinaciji Apostolata laika u sveopćoj Crkvi . U tom pogledu i suradnja katoličkih saveza, pokreta i skupina mladeži igra važnu ulogu. Proteklih godina velik dio rada Vijeće za laike usredotočio se na pripremu, organizaciju i ostvarenje međunarodnih skupova mladeži i s njima povezanih Dana mladih svijeta: Tschenstochau (kolovoz 1991.), Denver (kolovoz 1993.) i Manila (siječanj 1995.). Ovim treba pridodati i značajni europski susret mladeži u Loretu (rujan 1995.) i održavanje Dana svjetske mladeži u Parizu (kolovoz 1997.). Ove priredbe su znatno pridonijele ponovnom oživljavanju pastorala mladih na mjesnoj i općoj razini. Činjenica da se članovi pokreta i udruženja sastaju s mnoštvom mladeži iz različitih dijelova Crkve, stvorila je povrh toga povećanu misionarsku povezanost. Istovremeno se treba kritički zapitati koliko se takve velike priredbe mogu prenijeti u crkveno-župnu svakodnevnicu. (usp. K. Nientiedt, Nova generacija. U XII. Svjetski dan mladih u Parizu, u: Herderkorrespondenz 10/1997, 500-505).

Papinsko Vijeće za laike upravo priprema svjetski susret crkvenih pokreta koji će se održati od 26. - 29. svibnja 1998. u Rimu. Ovaj susret želi biti mjesto okupljanja, prijateljstva i molitve; želi poslužiti intenzivnom teološkom produbljenju stvarnosti pokreta i treba biti crkveni događaj koji će potaknuti suradnju pokreta na djelo nove evangelizacije (usp. "Laien heute", informativna služba Papinskog Vijeća za laike 20, 1997. str. 5 i 6).

7. Završna riječ: Duhovna obnova kao trajni zadatak svih kršćana

Različiti duhovni zamasi i pokreti obnove danas su uglavnom ljekovita smetnja tradicionalnom redu. U praksi je jedva moguće da institucionalne instance potpuno premisle i integriraju duhovne poticaje. Stoga je opravdano i neophodno da se ovi različiti aspekti intenzivnog kršćanskog života mogu razvijati u Crkvi ali ne i bezuvjetno u već postojećim strukturama.

Duh Sveti koji omogućava jedinstvenu pripadnost Crkve sa svojim Gospodinom, istovremeno daruje jedinstvo i različitost. Jamči puno više slobode djelovanju Duha, životnih oblika i spoznaje nego što bi mi to sami dopustili . Na koncu ovo obilje služi novom obliku jedinstva. Ono se ne sastoji u uklanjanju različitosti već štoviše u njegovom slobodnom srastanju u sveukupno kao što je to izrazio Pavao u prvoj poslanici Korinćanima. Za to zajedničko djelovanje odlučujuće je da se posvijesti duhovna obnova kao trajna zadaća svih kršćana, te da se to uvjerljivo ostvaruje (usp. CL 18 ff, osobito br. 24 izlaganje o karizmama).

Današnje izlaganje samo je djelomice i ograničeno prikazali nove oblike zajednica duhovnog života i njihovo značenje za služenje Crkve danas. Nadam se da je ovaj prikaz malo pojasnio da novi duhovni zamasi unatoč mnogim razlikama u povijesti nastanka, vanjskom izgledu, polju djelovanja i postavljanja ciljeva, uglavnom imaju duboku podudarnost: Odgovorno sudjelovanje u poslanju Crkve, naviještanje Kristova evanđelja kao izvora nade za ljude i za obnovu društva (usp. CL, 29).

Apostolskim pismom "Tertio Millenio Adveniente" Ivan Pavao II. je pozvao sve kršćane da se pripremaju za jubilarnu godinu 2000. 1998., druga godina pripremne faze, na poseban je način posvećena Duhu Svetomu. Za Ivana Pavla Duh je i za naše vrijeme temeljna snaga nove evangelizacije. Velikoj zadaći priprave za godinu Jubileja pripada novo otkriće nazočnosti i djelovanju Duha (usp. TM, 45).

Za ovaj zadatak, koji se odnosi na cijeli Božji narod, željela bih nama za kraj dati kao smjernicu riječ Karla Rahnera koju rado nazivam njegovim "duhovnom oporukom". U prilogu "Die Kirche als Ort der Geistsendung"(Crkva kao mjesto poslanja Duha) Rahner kaže:

"Samo onaj tko crkveno i samostalno,
ponizno i odvažno,
poslušno i svjestan svoje odgovornosti,
moli i radi,
povezuje prošlost i budućnosti Crkve,
samo taj stvara prostor,
da u njemu djeluje olujni Božji Duh
vječno star i vječno mlad,
koji obnavlja lice njegove vlastite duše,
njime se služi,
kako bi i svijet promijenio."

(Schriften zur Theologie, tom VII, 187, Einsiedeln/Zürich/Köln, 2. izd. 1971.; prvi put objavljeno u Geist und Leben, 29 (1956), 97)

Dr. Marianne Tigges, 1998.

Dr. Marianne Tigges, rođena je 15. veljače 1942. u Haagenu, Vestfalija, Njemačka. 1957. promovira na Filozofskom fakultetu vestfalskog sveučilišta Wilhelm u Münsteru (pedagogija/teologija/filozofija). Do 1979. službuje u istočnoj Africi; od 1979. do 1983. radi kao referentica u Papinskoj misiji MISSIO u Aachenu, a od 1983. do 1987. kao referentica u centrali pastorala Njemačke biskupske konferencije za područje "Duhovni život, duhovna zvanja, crkvene službe". Osoba je za kontakt pri Njemačkoj biskupskoj konferenciji za duhovne zajednice i pokrete od 1987. do 1991. Imenovana je za tajnicu Biskupske komisije za duhovna zvanja i crkvene službe 1991.