Biskupi u Međugorju i o Međugorju u 2005. godini
Travanj 2005
Razgovor s biskupom mons. Girolamom Grillom (Civitavecchia)
Razgovor s biskupom mons. Girolamom Grillom iz Civitavecchia - “Stablo se prepoznaje po plodovima” navodi biskup Girolamo Grillo Isusovu riječ iz evanđelja, kad ga se zapita spram Gospe što suzi krvave suze u gradu Civitavecchia. Jedan kipić Majke Božje što je kupljen u Međugorju prije više od deset godina počeo je prije deset godina prvi put suziti krvave suze u malomu mjestu Pantano, u blizini grada Civitavecchie, udaljena 60 km od Rima.
Pojava je zamijećena prvi put 2. veljače 1995. Petnaestoga ožujka iste godine biskup grada Civitavecchia bio je i sam osobno svjedok toga znanstveno neprotumačiva događaja. U sljedećemu razgovoru što ga je imao s talijanskim dnevnim novinama Avvenire(inače list talijanske biskupske konferencije, prim.prev.), biskup Grillo vrjednuje sve ono što se dogodilo u njegovoj biskupiji u proteklih deset godina.
Što se dogodilo kroz tih proteklih deset godina?
Biskup Grillo: Uvjerite se i Vi osobno: Od toga vremena hodočašćenja ne samo da nisu jenjala, nego je milosno mjesto očišćeno od svih senzacionalističkih natruha i radoznalosti. Ljudi koji dolaze u Pantano imaju u sebi silnu želju za promjenom, za obraćenjem. U prilog tomu govori da sam morao staviti na trajno raspolaganje vjernicima petoricu ispovjednika. Oni su mi pripovijedali kako su nebrojene ljude pomirili s Bogom, ljude koji su godinama bili daleko od vjere. Nerijetko su imali pred sobom i raskajane ubojice. Više od tisuću obitelji koje su se raspale zbog rastave ili odvojena života ponovno su se našle zajedno, a to je danas sve drugo samo ne redovita stvar. Mnogim ženama ispunjena je žudnja za majčinstvom, postale su majke. I nakon toga dolaze ovdje želeći upravo tu krstiti svoje dijete. I napokon, mnogi su zaželjeli sakrament krštenja, čak i muslimani. Dakle, zašto ne bismo obznanili sve te mnoge pozitivne plodove?
Namjeravate li neku posebnu inicijativu za desetu obljetnicu?
Biskup Grillo: Sastavili smo jedan cijeli dossierkoji će se doskora objaviti na nacionalnoj razini. K tomu, već imamo 44 sveska u kojima su hodočasnici unosili svoje potpise i svoje misli i dojmove. Prema momu mišljenju svi oni zrcale sve strahove našega današnjega vremena, ali isto tako i nadanja onih koji se utječu Mariji.
Ima li nekih posebnih svečanosti i slavlja?
Biskup Grillo: Svake godine u noći između 1. i 2. veljače hodočaste vjernici iz gradskoga središta u Pantano. Tu dionicu od 12 kilometara prevaljuju pješice. Ove godine preko 1500 ljudi je pješačilo. Nisu se bojali ledene hladnoće. Međutim, prisjetimo se: Nema tomu ni dvadeset godina kako su ljudi držali Civitavecchia lacijskim Staljingradom.. Jer, više od 60% pučanstva u jednomu antiklerikalnomu i anarhističkomu gradu bili su komunisti. Ovaj događaj s Gospom dao je posve novi biljeg gradu. Istina je da je Majka Božja plakala, i ja vjerujem, ne samo zbog Civitavvechie.
Što je taj događaj donio na pastoralnomu stajalištu?
Biskup Grillo: Kao biskup veoma sam sretan što je župna zajednica Sv. Augustina u Pantanu postala središtem evangelizacije - ne samo za cijeli grad, nego za cijelu Italiju i cijeli svijet. U posljednjoj statistici za mjesece studeni i prosinac god. 2004. nabrojao sam dvanaest inozemnih hodočasničkih grupa, od Sri Lanke do Latinske Amerike. Trudimo se svim silama njegovati i promicati istinsku marijansku pobožnost, pobožnost koja vodi Kristu. Mislim da je taj nauk dobro prihvaćen. Za sve ostalo treba svoga vremena. Moramo čekati i biti veoma strpljivi. Ništa što je nadnaravno, ne može se u jednomu svijetu koji ne vjeruje u Boga te koji je izgubio pristup istinskim vrijednostima, dokazati, ako iz toga ne izrastaju dobri plodovi.
Kakve je plodove donijelo to u Vašemu životu?
Biskup Grillo: Nakon onoga jutra 15. ožujka 1995. bio sam dvije ili tri godine pod velikim šokom. Blažena djevica Marija okrenula je moj dotadanji život naglavačke i prisilila me na poniranje u sebe i dublji duhovni život. Sa svoje strane, osobno, pojačao sam svoje napore da budem otvoreniji za potrebe vjernika. Stoga sam se uza svoj pastoralni rad dodatno još više posvetio duhovnomu vodstvu.
A što veli Papa Ivan Pavao II. o Gospi?
Biskup Grillo: Za vrijeme posljednjega pohoda Ad limina (koji biskupi moraju obaviti pred Svetim Ocem svake četiri godine, prim.prev.) Sveti me Otac pitao o mogućnosti da se sagradi Marijino svetište. Odgovorio sam mu da sam spreman to učiniti, ali sam ga isto tako molio da mi pomogne sagraditi jednu kuću za sestre bl. Majke Tereze iz Kalkute u Civitavecchia. Ja bih zbilja želio da duhovni i materijalni plodovi jednoga takva svetišta budu stvarno od koristi ponajprije siromasima.
Prijevod: Fra T. Pervan
Svibanj 2005
Mons. Hieronymus Herculanus Bumbun, O.F.M. Cap., Nadbiskup Pontianak –a (Indonezija)
Nadbiskup Hieronymus Herculanus Bumbun, O.F.M. Cap., Nadbiskup Pontianak –a (Indonezija) bio je u Međugorju 13. i 14. svibnja 2005. Došao je na hodočašće sa skupino iz Djakarte.
Nadbiskup Hieronymus Herculanus Bumbun rekao je da je došao u Međugorje zbog pobožnosti prema blaženoj Djevici Mariji. Duboko ga se dojmila međugorska poruka šestorma vidiocima. On misli da ja dobro za ljude da slijede te poruke, jer one vode miru, nadi i vjeri. Poruke vidi kao osnovni katolički odgoj za obitelji. Kaže da bi za obitelji bilo dobro da obrate više pažnje ovim porukama. U njegovoj nadbiskupiji Pontianak u Indoneziji, poruke jačaju duh zajedništva. Međugorske poruke mogu se dobro primijeniti na životnu filozofiju u Indoneziji. One su usko vezane uz život ljudi i Crkve. U sadašnjoj globalizaciji svijeta koja utječe na odnose u obitelji, ove poruke mogu pomoći obitelji da se osjeća kao osnovna ćelija Crkve.
Nadbiskup Hieronymus Herculanus Bumbun je rekao da je duboko dirnut otvorenim načinom na koji ovdašnji ljudi ugošćuju hodočasnike. Ono što kažu nije ni u čemu pretjerano, nema promidžbe, sve je jednostavno i stvarno.
O molitvi u crkvi kaže da je lako primijetiti snažan duhovni život. Dojmilo ga se, zahvaljuje Bogu da je imao mogućnost doći ovamo, vidjeti svojim očima i čuti svojim ušima.
Papa Ivan Pavao II pozitivno je pisao o Međugorju
Web-portal www.kath.net objavio je 25. svibnja tekst u kojem kaže da su «Gospina ukazanja u Međugorju za Papu bila vjerodostojna, što se vidi iz njegove privatne prepiske s poznatim poljskim novinarom Marekom Skwarnickim i njegovom suprugom Zofiom».
Marek i Zofia Skwarnicki objavili su četiri pisma koja je Papa osobno napisao, i to 30.03.1991., 28.05.1992., 8.12.1992. i 25.02.1994. To su prvi objavljeni pisani dokumenti Ivana Pavla II. vezani uz Međugorje.
«Zahvaljujem Zofiji za sve što je vezano uz Međugorje», piše Ivan Pavao II. u pismu od 28.05.1992. «Povezan sam sa svakim koji tamo moli i koji od tamo prima poziv na molitvu. Danas bolje shvaćamo taj poziv».
U pismu od 25.02.1994. Ivan Pavao II. piše u svezi s ratom u bivšoj Jugoslaviji: «Sad možemo bolje razumjeti Međugorje. Sada, kad pred očima imamo razmjere te velike opasnosti, možemo bolje razumjeti tu majčinsku upornost.»
Marek Skwarnicki, koji Karola Wojtylu poznaje već od 1958, izdavač je katoličkog tjednika «Tygodnik Powszechny» i mjesečnika «Znak» koji izlazi u Krakovu. Član je Papinskog zavjeta za laike, a bio je nazočan i na brojnim Papinim putovanjima.
Lipanj 2005
Sveti Otac Ivan Pavao II štovao je kipić Međugorske Gospe iz Civitavecchie
Il Messagero od srijede, 1. lipnja 2005. - «Ratzingerovo "otvaranje": Papa Wojtyla štovao je kipić Gospe iz Civitavecchie», piše Orazio Petrosillo
Iz Vatikana – « Gospa iz Civitavecchie učinit će velike stvari » rekao je Benedikt XVI. pozdravljajući Mons. Girolama Grilla na kraju sastanka Talijanske biskupske konferencije. Točno prošlog 1. travnja, dan prije smrti Ivana Pavla II., biskup Civitavecchie dostavio je izvještaj Kongregaciji za nauk vjere na čijem je čelu kardinal Ratzinger. Jedna komisija pod pokroviteljstvom Kongregacije bila je donijela pravorijek da ne može ustanoviti nadnaravni karakter suzenja, što je u TV-emisiji «Porta a porta» bio javno potvrdio kardinal Tarcisio Bertone, tadašnji Ratzingerov suradnik.
U jučerašnjem susretu, Mons. Grillo nas je podsjetio na veliko štovanje koje je Ivan Pavao II. imao prema Gospi iz Civitavecchie i na njegovu želju da se taj pravorijek ne objavljuje, očekujući daljnja proučavanja. Ponavljajući neke već rečene stvari i dodajući neke neobjavljene pojedinosti, Grillo je ispričao da je jedne večeri krajem veljače 1995., Ivanu Pavlu II. bio donio čudotvorni kipić u Vatikan. Papa ga je štovao, pred njim molio, i na kraju na Gospinu glavu stavio krunu koju je sam donio.
Detaljni izvještaj o toj večeri i čašćenju koje je iskazao Papa nalazi se u dnevniku Mons. Grilla koji je, strahujući da mu se nakon smrti neće vjerovati u vezi s onim što je Papa Wojtyla učinio, od Papinog tajnika mons. Stanislawa Dziwisza zatražio neku vrstu svjedočanstva samog Pape. Kopija dotičnih stranica iz biskupovog dnevnika bila je poslana u Vatikan i Papa ih je potvrdio svojim potpisom: « Joannes Paulus PP II », 20. listopada 2000.
Podsjetimo da je kipić koji predstavlja Međugorsku Gospu plakao krvave suze (klinička ispitivanja potvrđuju da se radi u ljudskoj krvi muškarca) trinaest puta u kući obitelji Gregori, od 2. do 6. veljače 1995., u nazočnosti desetaka svjedoka među kojima su bili i javni službenici, te četrnaesti put u biskupovoj kući, slijedećeg 15. ožujka. Jedna teološka komisija izrazila se u prilog nadnaravnog podrijetla tih događaja, jedna druga, pod pokroviteljstvom Kongregacije, poriče im nadnaravni karakter.
Mons. Salvatore Boccaccio, biskup biskupije Frosinone u blizini Rima
U Međugorju je od 4. do 7. lipnja 2005. u privatnom hodočasničkom pohodu boravio biskup biskupije Frosinone u blizini Rima, Mons. Salvatore Boccaccio. Za svoga boravka pohodio je molitvena mjesta te sudjelovao u molitveno-liturgijskom programu u župnoj crkvi. Također se susreo s međugorskim fratrima. Upitan o poticajima za svoje hodočašće u Međugorje kazao je: "U svojoj biskupiji imam mlade ljude koji su se obratili i promijenili život u Međugorju. Njihovo svjedočanstvo bijaše mi znak velike Božje nazočnosti u Međugorju. Čitao sam što je o Gospinim ukazanima pisao Rene Laurentin i to je imalo utjecaja, ali ipak najviše su me potakla osobna svjedočanstva hodočasnika. Čestitam fratrima koji neumorno rade za hodočasnike i što strpljivo i ponizno izdržavaju sve napade i prozivanja", kazao je Mons. Salvatore Boccaccio, vidno ispunjen radošću zbog svoga dolaska u Međugorje.
Mons. Geevarghese Mar Divannasios Ottathengil, biskup biskupije Bathery (Indija)
Mons. Geevarghese Mar Divannasios Ottathengil (54), katolički biskup siro-malankarskog obreda, biskup biskupije Bathery (Kerala, Indija), bio je na hodočašću u Međugorju prigodom 24. obljetnice ukazanja. Došao je u Međugorja sa skupinom od 25 hodočasnika iz Švicarske.
O Međugorju je rekao:
„Čuo sam za Međugorje prije nekih 15-20 godina, ali sam sumnjao. Nije me zanimalo doći ovamo, ali jedan prijatelj, svećenik iz Švicarske, pričao mi je o Međugorju i o svojem iskustvu. Nakon boravka u Međugorju, njegovo ponašanje kao svećenika nevjerojatno se promijenilo. Počeo je dobro moliti, a u odnosima prema ljudima posta je vrlo čovječan. Sada je pravi svećenik! Zato sam počeo razmišljati: mora da ima nešto u Međugorju!? Roman Gruether mi je rekao da je Međugorje drugačije od drugih hodočasničkih mjesta, da je sačuvan prirodni okoliš, da ovdje ljudi doista mole. Lani sam odlučio da ću doći i pogledati. Sada sam došao sa skupinom iz Švicarske koju vodi Sylvia Keller.
Moje iskustvo je u skladu s mojim očekivanjima. Ova tri dana su potvrda. Ovdje se osjeća obiteljski duh. Ljudi koji su ovdje u službi, čak i u najmanjim uslugama, to rade as ljubavlju i s radošću. Ovo mjesto čovjeku daje iskustvo univerzalne obitelji. Svatko se ovdje osjeća kod kuće, kao u kući vlastite majke. Susreo sam vidioce; posjetio sam Mariju, Ivana i Vicku. Mislim da su pravi vidioci. Medjugorje će biti priznato, nema sumnje! Danas ili sutra, možda nešto kasnije, 100% sigurno će biti priznato!
Ove su poruke potrebne. Molitva, Sveta Misa, pokora, ispovijed, post, obraćenje. U svako vrijeme, to su osnove duhovnog života. Bez Isusa nema duhovnog života. Samozatajnost, živjeti za Boga i za druge. U moderno vrijeme, često smo u napasti natjecati se s Bogom. No, moramo shvatiti da su ljudska bića ograničena. Katastrofe nam pomažu shvatiti svoje granice. 11. rujna ili Tsunami… shvaćamo kako smo maleni.
Međugorje je istinski Božji poziv za naše vrijeme. Ljudi koji ovdje žive imaju sreću. Imate posebno zvanje. Morate sačuvati to univerzalno bratstvo. Ovo nije samo za vašu župu, za ovaj kraj, za ovu biskupiju… To je za cijeli svijet. Morate promicati taj univerzalni duh.
Kolovoz 2005
Mons. Domenico Pecile, umirovljeni biskup Latine (Italija), vikar bazilike sv. Ivana Lateranskog u Rimu
Sredinom kolovoza 2005. u Međugorju je na privatnom hodočašću boravio Mons. Domenico Pecile, umirovljeni biskup Latine (Italija), sada vikar bazilike sv. Ivana Lateranskog u Rimu.
„O Međugorju sam čuo po prvi puta već na samom početku Gospinih ukazanja. Od samog početka su me ta događanja zainteresirala. Puno sam slušao o Međugorju i razmišljao o tim događanjima s pozitivne točke gledanja, za razliku od nekih drugih. Općenito, kada se radi o ovakvim i sličnim događanjima, moj je osobni stav oduvijek bio poći na mjesto i osobno vidjeti i promotriti događaj. Volim iz prve ruke vidjeti o čemu se radi. Tako sam, nekoliko godina nakon početka ukazanja u Međugorju, došao ovamo zajedno s druge dvije osobe. Sjećam se dobro svoje prve posjete Međugorju. Tom sam se prilikom samo međugorskom župniku predstavio kao biskup. Koncelebrirao sam misu zajedno s drugim svećenicima, kao jedan od njih. Ta prva posjeta Međugorju ostala mi je u srcu. Pogotovu što tada stvari ovdje nisu bile kao sada kada se sve prilično promijenilo. Osjetio sam nešto u sebi što mi je govorilo da je nemoguće da događanja u Međugorju nisu istinita.
Ne sjećam se točno koje godine sam prvi puta bio u Međugorju, ali mislim negdje koncem osamdesetih, početkom devedesetih godina. Znam da sam od tada uvijek želio ponovno doći, i imao sam sreću vratiti se prije dvije godine. U povijesti Crkve Gospa je mnogo puta intervenirala, jer ona ljubi čovječanstvo i jer je sam Bog šalje. Razmišljajući o Gospi koja nam dolazi u raznim trenutcima povijesti Crkve kako bi nas podsjetila na Božju ljubav, osjetio sam duboko u sebi, napose tijekom moje druge posjete Međugorju prije dvije godine, upravo to – Božju ljubav! Kad kažemo da se Gospa ukazuje, to je istina, ali nikada ne smijemo zaboraviti da je Bog taj koji ju šalje jer On ljubi čovječanstvo. Isus Krist je taj koji šalje Gospu. Isus kojega ona naziva svojim Sinom, jer Isus je došao i umro je za nas, došao je navijestiti čovječanstvu ljubav Božju. Bog ljubi čovječanstvo i u ovome trenutku, u našoj ovovremenoj stvarnosti. Razmišljam ovako: Bog je ljubav. On nas i dalje nastavlja ljubiti i šalje nam Blaženu Djevicu Mariju. Mogao bih reći i da mi ponekad dođe da kažem Gospodinu: «Ma Gospodine, dođi nam i Ti malo!» Ali On nam šalje Gospu. Nekako smo i mi sami otvoreniji i spremniji da Nju prihvatimo. Osjećamo se manje dalekima, jer Ona je i naša Sestra, ne samo naša Majka. Eto, to su moja razmišljanja, napose glede velikog događanja Gospina dolaska u Međugorju.
Kada čujem da se govori o nekom događaju ili ukazanju negdje, ne kažem odmah: «Ne! To nije istina!» Radije ne kažem ništa i nastojim otići osobno na lice mjesta i vidjeti što se događa zbog odgovornosti koju imam kao biskup Katoličke crkve. Želim vidjeti osobno je li događaj istinit, je li događaj prihvatljiv. Od kada sam prvi puta došao u Međugorje, moje je uvjerenje bilo da su ova događanja istinita.
Međugorje je jedna stvarnost. Gledam na Međugorje kao na mjesto koje je dobilo ovaj veliki dar. Gospa ovamo dolazi kao što je već dolazila na mnoga druga mjesta, i možda će u budućnosti dolaziti i na još neka druga mjesta. Nije to tako čudno ni strano da se Gospa ukazuje. Ona se uvijek ukazuje i dolazi kako bi nam pomogla da se vratimo Bogu. I ovaj put, ovdje u Međugorju, Gospa dolazi na jedan vrlo snažan način, na veliki način, na način drugačiji od svojih drugih dosadašnjih dolazaka.
Međugorje me dirnulo. Kao prvo, ne možemo ovdje ne vidjeti Gospodina Boga. Ne možemo! Ako me je Bog pozvao na svećeničku i na biskupsku službu, osjećam u srcu obvezu i odgovornost ne samo zbog mene samoga, već i zbog mojih vjernika. Doći ovamo moliti se Gospi, osjećati njezino prisustvo, nije samo zbog toga što osjećam neku potrebu za tim, već je to i utjeha na putu, snaga za ići dalje, hoditi s još jednim razlogom više i uvjerenjem u istinitost Božje ljubavi spram sviju nas.
Tijekom vremena upoznao sam sve vidioce. Nekog prije, nekog kasnije. Moj dojam je da su oni osobe koje su primile i imaju veliki dar, ali ga ne ističu. Jednostavni su, obične osobe kao bilo koja druga osoba. Moraš razgovarati s njima da bi vidio da su obdareni posebnom milošću, zbog dara koji su primili. Ukoliko ne razgovaraš s njima, to ne bi ni primijetio. I upravo to je za mene ono što je tako lijepo, to mi se jako sviđa. Prvi puta kada sam došao u Međugorje, upoznao sam najmlađeg od njih - Jakova. Razgovarao sam s njim na trenutak u vrtu kraj kuće. Vidio sam tog mladog jednostavnog čovjeka kojem sam postavio nekoliko pitanja, i on mi je odgovorio. Netko bi možda rekao kako on nije osoba visokog obrazovanja, ali ja kažem upravo suprotno: on je bio vrlo precizan u svojim odgovorima, ispovijedajući svoju vjeru i sačuvavši u svome srcu dar koji je dobio, ali ne ističući ga posebno. I taj isti dojam stekao bih svaki puta kada bih susreo bilo koga od njih. Oni govore s velikom jasnoćom. Imaju velike darove u srcu. Nama je nemoguće uopće zamisliti što je sve u njihovim srcima, u njihovim životima, a opet sve je tako jednostavno. Upravo to je po mom mišljenju najsnažnija stvar jer mi se čini da Bog želi da oni ispune zadatak koji On od njih traži ne pokazujući to izvanjski. Oni su naša braća, ljudi kao bilo koji od nas, i ne pokazuju nam da čuvaju nešto posebno što je Bog samo njima dao. Oni se jednostavno osjećaju nositeljima jedne poruke koje su i sami potrebiti. Eto, tako ih ja vidim, na taj način.
Na drugim hodočasničkim mjestima gdje se Gospa ukazivala, dogodila su se neka čudesa, i to jest lijepo. Ali ovdje već toliko vremena Gospa daje poruke, nastavlja govoriti. Rekao bih da ovdje Gospa nastavlja govoriti čovječanstvu. I ne čini to kao s propovjedaonice, već kao Majka. Tko želi čuti i poslušati - sluša; tko ne želi - ne sluša. Ja vidim da ovdje Gospa i dalje govori. Ja mislim da je to tako stoga što je ovo vrijeme u kojemu živimo snažno i važno kao nijedno do sada. Ja sam Talijan. Može se reći da u Italiji ima puno vjere. Nekada je u Italiji znalo biti ljudi, političara, koji su u isto vrijeme bili i Božji ljudi. A danas, to je nevjerojatno! Ime Božje više se ne spominje na javnim mjestima. To se ne dozvoljava. Nevjerojatno! Pa kuda ide ovaj svijet?! Ovaj svijet ide naprijed vođen političarima koji imaju veliku odgovornost, ali u čijem srcu nema prisutnosti Boga. I mislim da Gospa u ova naša vremena kao Majka promatra, gleda i vidi tu i takovu stvarnost i dolazi nam pomoći da promislimo iznova svoj način života i stvarnost u kojoj živimo. I možda već poneko počinje osjećati tu Gospinu prisutnost.
Na drugim hodočasničkim mjestima uđe se u Svetište i sve se tu riješi. I tamo možda ima klupa uokolo crkve. Ali ovdje, prema onome što sam ja vidio i čuo, ovdje se radi o cijeloj župi, o cijelome mjestu, cijeloj zajednici. Možda ima i onih koji ne sudjeluju toliko u svemu, ali u Međugorju možemo govoriti o jednoj stvarnosti. Ne možemo govoriti kao o jednom mjestu gdje se Gospa ukazala. Ovo je jedna stvarnost u kojoj je Gospa počela govoriti i nastavlja govoriti čovječanstvu. Tako ja vidim Međugorje.
Jednostavnim iščitavanjem poruka može se doći do zaključka radi li se o stvarnosti koja nam može pomoći, i odgovaraju li poruke katoličkom učenju Katoličke Crkve. I to je ovdje savršeno! Poruke su jednostavne, tako da ih svatko može razumjeti, i u potpunosti odgovaraju istini Evanđelja i naučavanju Crkve.
Rekao bih da hodočasnici koji dolaze ovamo nisu samo na putovanju, u posjeti, već da u Međugorje dolaze na susret s Gospom koja im govori, koja im se obraća preko poruka. Gospa govori njihovim srcima ako su otvoreni da slušaju u molitvi. Ako molite ovdje, ako dolazite ovamo u tišini i nastojite shvatiti svoj život, ako molite i produbljujete svoj kršćanski život, onda se zacijelo ovdje događa nešto veliko i dobro za čovječanstvo.
Silno sam se radovao ovih dana, dajući slavu Gospodinu! Posebno mi je bilo drago ispovijedati vjernike. Slušao bih njihove ispovjedi, priče, poneki su me posebno dirnuli. Dolazili bi k meni sa željom da se ispovjede. Gledao bih ih u lice. «Da, želim se ispovjediti», govorili su. Pomogao bih im, ponekad i nasmijavši ih, šaleći se, dok ne bi proplakali. Jer na koncu, u ispovjedi se nalaziš pred Gospodinom. Ispovijedati u Međugorju, to je jedno izvanredno iskustvo. Ovdje se događa nešto posebno, ovdje je drugačije. Postoji svijest da se griješilo. Penitenti u ispovjedi ne ispovijedaju samo svoje grijehe. Vidio sam da imaju svijest o tome da je grijeh istinsko zlo svijeta, a doći do tog spoznanja nije tako jednostavno. To je među najljepšim plodovima Međugorja.
U euharistijskom slavlju sam vidio jednu nevjerojatnu stvar: cijelog života slavim misu na raznim mjestima, isprva kao svećenik, poslije i kao biskup. Ovdje, jučer u nedjelju, iako je talijanska misa služena u konferencijskoj dvorani a ne u crkvi, hodočasnici su bili pozorni, usredotočeni; ništa ih ne može omesti u sabranosti, u njima je nešto što oni duboko proživljavaju. Prisutnost otajstva ovdje se gotovo osjeća u zraku. Vjernici dolaze i u naše crkve na misu, propovijeda se, ali vidiš ih kako razgovaraju. A ovdje ne! Ovdje su pozorni! Kako je ovdje u Međugorju, tako bi trebalo biti u svim našim crkvama u svijetu.
Susretao sam hodočasnike i na ulici. Neki od njih su me i prepoznali, poznajemo se od ranije. Neki bi mi pristupali da me pozdrave, prepoznajući da sam biskup. Ja bih im govorio da sam i ja hodočasnik potrebit Gospodinova milosrđa. Ovdje u Međugorju doživljavam nešto što se ne nalazi u Rimu, gdje su tolika svetišta i crkve, ali se svi žure, hitaju nekuda. Ovdje ne! Ovdje postoji samo jedno: želja susresti Gospu u svome srcu!
Za nas svećenike, za mene kao biskupa, vidjeti tolike mlade ovdje, jednostavne, nasmijane, radosne, to je nešto izvanredno. Gospodin u potpunosti ispunjava njihova srca. Nosim tu sliku u srcu, sliku trenutka milosti. Sada dok govorim, prisjećam se svega onoga što sam vidio i doživio ovih dana u Međugorju. Ta slika mladih, slika i osoba koje imaju poteškoća u svojim životima, tegoba u srcu; tu su jer traže pomoć i rješenje. Mladići i djevojke, ti mladi ljudi, najbolji su penitenti. Ispovijedajući mlade može se postići mnogo. Od njih se može puno tražiti, i oni to prihvaćaju. I upravo je to prekrasno! Nosim prekrasna sjećanja iz Međugorja.
(Bio je na ukazanju kod vidioca Ivana): Kako se može o tome govoriti?! To nije jednostavno! Ne znam. Govorio sam u sebi, govorio sam u sebi obraćajući se Gospi: «Ti si tu i to mi je dovoljno!»
Rujan 2005
Mons. José Luís Azcona Hermoso, O.A.R., biskup biskupije Marajó (Para), (Brazil)
Mons. José Luís Azcona Hermoso, O.A.R., redovnik Augustinac, rodom Španjolac iz Pamplone, biskup biskupije Marajó na misijskom području Brazila, boravio je na privatnom hodočašću u Međugorju za blagdan Male Gospe 2005.
«Poznajem osobe sa sjevera Brazila, profesore i industrijalce, koji su bili ateisti i koji su se obratili u Međugorju prije petnaestak godina. Sada svaki dan idu na Misu i vrlo su aktivni u Crkvi. Velika je razlika između hodočasnika koji dolaze ovamo i onih koji idu na druga mjesta. Iskustvo Međugorja je iskustvo obraćenja. O drugim mjestima pričaju na drugi način. Ovdje se mijenja život ljudi. Vidim autentičnost međugorskih obraćenja. Razlog mojeg dolaska, moja nada i milost koju želim primiti ovdje, je moje osobno obraćenje, produbljenje mojeg osobnog obraćenja.»
Kakav je njegov stav prema Međugorju, prema Gospinim porukama? «Mislim da je prva poruka obraćenje. Od obraćenja dolazi sve: preobrazba društva, mir s Bogom, mir s bližnjim, s prirodom, s okolišem. Vječni život. Isus dolazi. Pripremimo se! Kao svećenik, biskup, nasljednik apostola, želim reći: dragi katolici, uzmite sa snagom i radošću Isusov križ, jer u njemu je spas i radost. To Gospa želi od svih nas. Koncil nam kaže da prava pobožnost prema Gospi vodi Isusu, Isusu raspetom, i tako prema ljubavi prema Ocu.»
Mons. Bruno Tommasi, nadbiskup u miru nadbiskupije Lucca (Italija
Mons. Bruno Tommasi, nadbiskup u miru nadbiskupije Lucca (Italija), boravio je na svom drugom privatnom hodočašću u Međugorju u rujnu 2005. Mons. Tommasi obišao je svetište i međugorska mjesta molitve, te satima ispovijedao talijanske hodočasnike.
«Prije mnogo godina upoznao sam jednog svećenika i nekolicinu laika koji su bili u Međugorju i koji su bili iznutra preobraženi, obraćeni. To me se dojmilo. Ako je jedno mjesto sposobno preobraziti, obratiti ljude, to znači da je to mjesto milosti. Prošle godine sam imao prigodu doći ovamo zajedno s dva svećenika koji su me dopratili i ove godine. Tada sam imao prigodu u upoznati Mariju, a ove godine sam susreo Vicku. Iako zasada ne postoji službeno stajalište autoriteta o autentičnosti ovih ukazanja, zahvaljujući susretu s tim osobama ja sam uvjeren da ne lažu, da su iskrene i da imaju istinsko iskustvo milosti.
Ukazanja traju već 24 godine. Vjerujem da je ovo izvanredan događaj. Sjećam se da je Gospi bilo postavljeno jedno pitanje s tim u vezi. Ona je odgovorila: «Pa zar ste se već umorili?» Ova ukazanja drugačija su od onih u Lurdu, Fatimi ili drugdje. Vidjet ćemo na kraju…
Ljudima koji mi postavljaju pitanja glede Međugorja kažem da je to mjesto molitve, mjesto na kojem se ljudi obraćaju. Sve ostalo neka pričeka da odgovorni autoritet Crkve izreče svoj sud. Mislim da je zasada Međugorje postalo svetištem. Ne vidim nikakvo ponašanje niti promišljanje koje bi bilo u suprotnosti s vjerom. Ovo je put vjere, molitve, pokore. Izbor Presvete Djevice da se ukaže ovdje, u kontekstu i vremenu komunizma, poseban je događaj. Doista je oportuno da se ukazala ovdje a ne negdje gdje je vladala sloboda.
Mislim da se o Međugorju može govoriti kao o poticaju za obnovu Crkve. To je obnova koja dolazi odozdo, kroz promjene u ljudima.
Činjenica da se toliki ovdje ispovijedaju vrlo je pozitivna. U zapadnim zemljama mnogi dolaze na pričest ali malobrojni dolaze na ispovijed. Moglo bi se reći da se izgubio osjećaj za grijeh, pa time i potreba da se ide na ispovijed.
Treba s vjerom primati Gospine poruke.»
Mons. Hermann Raich, S.V.D., biskup Wabaga (Papua Nova Gvineja)
U Međugorju je od 12. do 15. rujna 2005. na svojem trećem privatnom hodočašću boravio Mons. Hermann Raich, S.V.D., biskup Wabaga (Papua Nova Gvineja).
Mons. Issam John Darwish, BSO, DD., eparh Melkitske katoličke crkve Australije i Novog Zelanda
Mons. Issam John Darwish, BSO, DD., eparh Melkitske katoličke crkve Australije i Novog Zelanda, boravio je na privatnom hodočašću u Međugorju od 12. do 19. rujna 2005. U Međugorju je proslavio 33. obljetnicu svećeništva.
Neposredno prije dolaska u Međugorje, Mons. Darwish je posjetio Svetiog Oca Benedikta XVI. u Castelgandolfu. Papi je rekao da odlazi na hodočašće u Međugorje, na što mu je Benedikt XVI. odvratio: «Vrlo dobro, Bog vas blagoslovio i pratio.»
Evo njegovih dojmova o Međugorju:
«Prošle nedjelje bio sam u Castelgandolfu sa svojom skupinom hodočasnika i molili smo Anđeo Gospodnji s Papom. Poslije Angelusa išao sam posjetiti Svetog Oca, što je ranije bilo dogovoreno. Za taj susret imali smo unaprijed određen program. Na kraju razgovora Svetog Oca sam zamolio da blagoslovi skupinu koja sutradan – u ponedjeljak – ide u Međugorje. Ako ste ikad susreli Papu znate da ima divan osmijeh. Nasmiješio se s velikom dobrotom i rekao: 'Neka vas Bog čuva i blagoslovi.'
Među našim župljanima postoji velika pobožnost prema Mariji. Došli su k meni i zamolili me da ih ove godine pratim u Međugorje. Imam mnogo posla, no odmah sam rekao da prihvaćam. Kasnije sam pomislio da sam možda trebao reći ne, ali sad sam zadovoljan što sam došao. Svakog dana sa skupinom meditiramo Marijin život od početka pa sve do križa. Za mene su ovo marijanske duhovne vježbe. Želio sam vjernicima dati ono što naša bizantinska Crkva govori o Mariji. Sve su molitve bile usmjerene prema boljem upoznavanju Marijine uloge u našem životu. Za mene i za cijelu skupinu dolazak ovamo je blagoslov. Mariju gledamo kao osobu koja nas vodi prema Isusu. Ona igra važnu ulogu u našem životu. Vodi nas Isusu i produbljuje našu vjeru.
Broj hodočasnika koji dolazi u Međugorje je Božji znak. Molitveno ozračje koje šire ovdašnji svećenici je vrlo duboko. Vjerujem da je Međugorje mjesto iščekivanja i postavlja pitanje našoj vjeri: kako produbiti vjeru? Molitva pred križem, klanjanje, euharistija – sve to hodočasnicima daje duboku duhovnost. Ovo je molitveno mjesto.
Mislim da je uloga svećenika koji prati hodočasnike vrlo važna. Da bi bilo plodova, hodočasnike mora pratiti svećenik. Njegova uloga je pomoći im ići dalje od traženja znakova. Rekao sam svojim hodočasnicima da već imamo znakove: to je Presveti oltarski sakrament i drugi sakramenti. Treba živjeti sve sakramente: sakrament pokore, euharistije, treba otkriti njihovu duhovnu ulogu. Gospa govori svakome od nas. Nije potrebno vidjeti Gospu. Možemo je vidjeti unutarnjim očima, očima vjere.
Mislim da ovdašnji svećenici hodočasnicima daju vrlo dobro usmjerenje, ali bi svećenici koji prate hodočasnike trebali više pažnje obratiti naučavanju Crkve. Ovdašnji svećenici mogli bi svećenicima koji dolaze s hodočasnicima dati upute o tome kako se dublje živi unutarnje obraćenje. I neka Gospodin djeluje u dušama vjernika. Ima ljudi koji trebaju osjećaje, drugima to ne treba. To je kršćanski život.
Međugorske poruke su poruke Evanđelja. Ne vidim ništa drugo. Euharistija, pokora, molitva, to je Evanđelje. Ukazanja? Ne znam. Nemam jasnu ideju, ali mislim da Bog može učiniti sve što hoće.
Napisat ću brošuru o svojim dojmovima u Međugorju. Ohrabrit ću vjernike da dođu na ovo hodočašće, da prožive nekoliko dana molitve i unutarnjeg obraćenja. Ohrabrit ću ih. Ohrabrit ću i svećenike da dođu s njima.
Imam jednu želju: da se Međugorje otvori prema okolini, prema pravoslavnima i muslimanima, da postane središte dijaloga s njima.»
Mons. José Domingo Ulloa Mendieta, O.S.A., pomoćni biskup panamske nadbiskupije
U rujnu 2005. u Međugorju je na privatnom hodočašću, zajedno sa sedamnaest hodočasnika, boravio mons. José Domingo Ulloa Mendieta, O.S.A., pomoćni biskup panamske nadbiskupije.
„Svećenik Fancisco Verar s kojim sam studirao na bogosloviji već mi je odavno govorio o Međugorju. Sada je došlo vrijeme da dođem i osobno. Ovo što sam doživio daleko je iznad svih mojih očekivanja. Susret s tolikim hodočasnicima je izvanredno iskustvo. Osjećam njihovu želju za obraćenjem i promjenom. Meni je vrlo važno primijetiti i socijalno djelovanje potaknuto u Međugorju. Ono govori o tome što i Marija čini: uvijek biti spreman pomoći drugima. Moji hodočasnici došli su pripremljeni. Dojmilo ih se Međugorje i ostat će pod dojmom te mase ljudi koja ovamo dolazi moliti.
U mojoj zemlji vrlo je razvijena pobožnost potaknuta Međugorjem. Radi se posebno na tome da se uključi i djecu. Župna crkva Marije Kraljice Mira koju je osnovao o. Francisco Verar sagrađena je prema modelu međugorske crkve sv. Jakova. Postoje mnoge molitvene skupine zasnovane na Gospinim porukama.
Jednostavnost ovih poruka privlači. Međugorske poruke su evanđeoski poziv na obraćenje i mir, u njima nema ništa apokaliptičnog. Bez molitve, bez posta i Euharistije – a to su osnove kršćanstva - ne možemo odgovoriti na poziv na svetost koji nam Marija upućuje. Ljudi koji dolaze u Međugorje žele prihvatiti evanđeoski poziv koji nam dolazi od Gospodina, napose putem Euharistije i sakramenta ispovijedi. Koliko sam čuo od mnogih, oni otkrivaju potrebu promjene, i to unutar Crkve i putem sakramenata. Čovjek ne može otići iz Međugorja bez te žarke želje da promijeni svoj život i da započne iznova. Mnoge skupine dolaze u pratnji svojih svećenika, oni im pomažu i to je za njih početak novog života.
Ljudi imaju potrebu nešto iskusiti, ljudska znatiželja je prirodna, ali ozračje koje se stvara u skupini iz dana u dan, tijekom hodočašća, pomaže da se ta želja umanji, i budi se želja da čovjek samog sebe upozna i postigne unutarnju promjenu. Najveće čudo je duhovno iscjeljenje koje ljudi doživljavaju.
Posebnost Međugorja je dar mira koji se ovdje prima. To je ono što čovječanstvo danas traži, a taj dar se prima u Međugorju preko naše Majke Marije. Ne radi se samo o osobnom miru, nego o otkrivanju da smo svi braća, te da sukobi i nasilje nisu rješenje. Taj mir treba podijeliti s drugima.
Svi međugorski vidioci su obiteljski ljudi, što me vrlo raduje, jer to znači da poziv na svetost vrijedi za sve ljude. Obitelj je put svetosti, svetost nije samo za svećenike i za redovnike. Bog poziva sve ljude. Kršćani su pozvani svjedočiti, živjeti u svijetu ali ne pripadati svijetu. Mi smo pozvani svjedočiti radost.
Ne možemo šutjeti o onome što smo vidjeli ni prešutjeti ono što Gospa traži. U Međugorju hodočasnici nalaze mir, susreću Isusa i mijenjaju svoj život. Prema svima koji su poput izgubljenih ovaca, mi moramo biti poput Isusa, da se ljudi mogu Njemu vratiti i primiti od Njega sve ono dobro koje On daje. Budimo poput Marije, gledajmo što ljudima treba, koje su njihove patnje, i pomozimo im. Budimo svjedoci velikog dara življenja vjere u okrilju naše svete Majke Crkve.
Mons. Stanislas Lukumwena Lumbala, O.F.M., biskup biskupije Kole u Demokratskoj Republici Kongo
Na svom drugom privatnom hodočašću u Međugorju, u rujnu 2005, boravio je mons. Stanislas Lukumwena Lumbala, O.F.M., biskup biskupije Kole u Demokratskoj Republici Kongo. U Međugorje je došao sam, na nekoliko dana osobne molitve i duhovne obnove. Proveo je duge sate ispovijedajući hodočasnike na talijanskom i na francuskom jeziku.
«U Međugorje sam došao potražiti unutarnji mir. Biskup u Africi je graditelj, onaj koji popravlja ceste, gradi mostove, škole. Biskup sve radi i ima trenutaka kada uistinu treba duhovni odmor. Zato sam došao ovamo, povući se na nekoliko dana, moliti zajedno s hodočasnicima.
Ono što mi se ovdje čini vrlo dobrim, to je da mogu ispovijedati. Jučer sam četiri sata sjedio u ispovjedaonici. U svojoj biskupiji nemam često prigodu ispovijedati. Divno je vidjeti koliko ljudi ovdje dolazi na ispovijed, to me vrlo privlači.
U zadnje vrijeme Crkva posebno insistira na sakramentu euharistije i pomirenja. Ovdje nalazimo upravo ta dva bitna sakramenta. U početku se mnogo govorilo o ukazanjima, sad se sve više govori o duhovnosti. Ovdje se razvija velika duhovnost. Poruka je bila dana, poruka mira i obraćenja, i te poruke sada treba koristiti, živjeti. Ljudi vole ono što je senzacionalno. Kad se govorilo o porukama i vidiocima, ljudi su trčali, a sad se sve manje govori o tome a sve se više ide u dubinu. Čovjek treba čvrsti duhovni oslonac. Čovjekov unutarnji život treba se oslanjati na solidne evanđeoske vrijednosti. Zato kažem da produbljenje poruke, dakle molitva, euharistija, ispovijed, postaju osnova za produbljenje duhovnog života osobe.
O Međugorju govorim sasvim privatno. Ja sam biskup jedne druge biskupije i ne želim govoriti o stvarima koje me se ne tiču. Dolazim zbog osobne pobožnosti. Ne treba se stalno brinuti za priznanje. Priznanje će sigurno doći. Biskupi dolaze, dolaze moliti. Ima nešto što nas privlači, što nas se dojmilo. Malo po malo Međugorje će biti priznato. Neka svatko živi svoju pobožnost.
U biskupiji Kole pripremamo pokretanje jedne radiopostaje, što će biti nova mogućnost boljeg upoznavanja Međugorja.»
Listopad 2005
Mons. Michael Pearse Lacey, umirovljeni pomoćni biskup Toronta (Kanada)
Od 9. do 17. listopada 2005., u Međugorju je na svojem četvrtom privatnom hodočašću boravio mons. Pearce Lacey, umirovljeni pomoćni biskup Toronta. Došao je sa skupinom hodočasnika iz Kanade. Slijedio je uobičajeni hodočasnički program i redovito ispovijedao.
Studeni 2005
Četiri biskupa u Međugorju
U petak, 4. studenog, svetište Kraljice mira u Međugorju pohodila su četiri biskupa, tri iz Malavija: mons. Thomas Msusa, aktualni dijecezanski biskup u biskupiji Zomba, njegov prethodnik biskup u miru mons. Allan Chamgwera i mons. Remi Joseph Gustave Saint-Marie, dijecezanski biskup u biskupiji Dedza, te biskup iz Kanade mons. Joseph Faber MacDonald, dijecezanski biskup u biskupiji Saint John, New Brunswick.
Sva četiri biskupa imaju pozitivno mišljenje o Međugorju i sretni su što se nalaze u ovom svjetski poznatom Gospinu svetištu. U međugorskoj župnoj kući susreli su se sa župnikom dr. fra Ivanom Sesarom i ostalim franjevcima u Međugorju. Inozemni biskupi, posebice su istaknuli, značaj Međugorja kao najveće ispovjedaonice svijeta.
Mons. Thomas Msusa, biskup biskupije Zomba (Malavi)
„Davno sam čuo za Međugorje i čitao o njemu kad sam bio sjemeništarac. Moj rektor namjeravao me poslati u Međugorje, ali nije bilo mogućnosti. Tek nedavno sam upoznao jednu gospođu koja vodi Centar Mir Međugorje u Malaviju. Ona me pitala želim li poći u Međugorje i prihvatio sam. Želja mi je bila da ovdje molim, jer u Malaviju imam puno posla pa mi ostaje manje vremena za molitvu. Dolazak u Međugorje bio je pun ushićenja, jer sam vidio hodočasnike sa svih strana svijeta koji su ujedinjeni u molitvi. Oduševljen sam pobožnošću jer vidim da su ljudi ozbiljno shvatili ispovijed, pričest, toliko sam zadivljen da nemam riječi kojom bih opisao ono što osjećam. Sve to nametnulo mi je pitanje zašto je Međugorje tako daleko od Malavija, jer nama je potrebno jedno takvo jako mjesto, a moj narod nema sredstava doći u Međugorje. Razmišljajući na tu nakanu dobio sam odgovor. A on je: ja sam taj koji treba širiti vijest o Međugorju. Druga stvar koju sam doživio su iskustva ljudi koji ovdje dolaze. Čitao sam o tim iskustvima u knjigama, ali sad sam to osobno doživio. To sam osjetio i u svojoj skupini u kojoj su još tri biskupa. Postali smo ujedinjeni, što mi govori da je to dar Božji. Bog nam kroz to govori: vi ste ti koji trebate biti apostoli.
(o izgradnji Međugorskog svetišta u Malaviju) Sve je započeo Centar Mira u Malaviju sa svojim vodstvom, govoreći o ovom duhovnom mjestu. Želja je bila da ljudi u Malaviju imaju nešto slično kao Međugorje. Zatim je uslijedio poziv iz Velike Britanije. Javio se jedan bogati poslovni čovjek koji je imao namjeru isti projekt realizirati u svojoj zemlji. Tražio je sličan krajolik kao u Međugorju, ali nije ga uspio naći. Stoga je pitao postoji li slično mjesto u Malaviju, jer ima želju dati donaciju za započinjanje radova. Bilo nam je jasno da Gospa želi da imamo takvo mjesto u svojoj zemlji. Nakon toga išli smo tražiti dopuštenje od našeg nadbiskupa i on je pristao jer je pozitivno gledao na Međugorje.
Postaje križa i križ uz naše brdo, isto kao što je brdo Križevac, već su gotove. Gotovi su temelji crkve koja će biti ista kao međugorska. Donator je s nama na ovom hodočašću i on želi i dalje pomoći u gradnji.
S izgradnjom tog centra samo bi se još više produbila naša duhovnost. Osvjedočio sam se koliko je ona ovdje jaka. Vjerujem da to iskustvo možemo prenijeti u Malavi. Ono što ljudima stvara poteškoću je kako riječ Božju staviti u život. Izgradnjom Centra pomoglo bi se ljudima da prodube svoju vjeru i vrate se k Bogu. S obzirom na to da su katolici u mojoj zemlji rasuti i izloženi napadima, centar bi pomogao da se oni više ujedine.
Crkva će biti zadnja koja će reći svoj službeni stav o Međugorju, no ono što je bitno je iskustvo koje vjernici imaju u međuvremenu. Ipak, vidim pozitivan stav Crkve, zbog toga što ona ne zabranjuje ljudima dolazak. Naprotiv, dopušta ljudima doći u Međugorje. Neslužbeno se može reći da je Crkva već prihvatila Međugorje, ali službeni ćemo stav morati malo pričekati. Uvijek imam pred sobom riječi anđela kad je Mariji kazao da se ne boji. Ljudi trebaju imati nadu i vjeru. Trebamo prije svega moliti za obraćenje, potaknuti Gospinim riječima, jer ovo što se događa u Međugorju pomaže i Crkvi da napreduje. Ne vjerujem da će Crkva ikada odbiti da se ljudi obraćaju, stoga vjerujem da će Crkva jednoga dana priznati Međugorje.
Kad sam došao u Međugorje i čuo jednog od vidjelaca kako govori o Gospinim porukama spominjući post, molitvu, obraćenje, euharistiju, ispovijed, našao sam se u čudu, jer je to isto ono što je Gospa govorila u Lourdu i Fatimi. To su poruke koje dobivamo iz Svetoga pisma. Uistinu trebamo nekoga tko će nas upozoriti na ono što trebamo živjeti, a Gospa nas podsjeća na poruke koje nam je davno rekao njezin Sin. Ja ne vidim ništa novo u porukama, ali ono što primjećujem je da Gospa iznova i ponovno ponavlja poruke. To je znak da moramo s ozbiljnošću pristupiti svojoj vjeri.
Želio bih zahvaliti župljanima Međugorja na dobrodošlici i ljubaznosti, jer sam i kroz to iskusio da je Gospa ovdje prisutna. Molite za svećenike kako bi mogli rasti u vjeri, te da po Majci Mariji pronađu put do Isusa.“
