„Draga djeco! U ovom vremenu, dok se još osvrćete na prošlu godinu, pozivam vas dječice, da duboko pogledate u vaše srce i odlučite se biti bliže Bogu i molitvi. Dječice, još ste navezani na zemaljske stvari a malo na duhovni život. Nek vam i moj današnji poziv bude poticaj da se odlučite za Boga i svakidašnje obraćenje. Ne možete se obraćati, dječice, ako ne ostavite grijehe i ne odlučite se na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.
DUBOKO POGLEDAJTE U SVOJE SRCE
Majka Marija nas poziva da okrenemo svoje oči od prošlosti, od prošle godine prema vlastitom srcu u kojemu boravi Bog. Prošlost je nešto što je bilo, budućnost ono čega još nema, ono što dakle postoji je danas, sada, ovaj trenutak koji se više nikada neće ponoviti. O našem sada ovisi naša budućnost. Sada se odlučujem za Boga ili ne odlučujem. Sada se mogu odlučiti za molitvu, sada mogu svoje srce otvoriti Bogu ili ga zatvoriti. Marija je često u porukama govorila o srcu. «Molite srcem, postite srcem, klanjajte se srcem mome Sinu, slijedi me srcem…» Posjedujemo tjelesne organe: oči za gledanje, uši za slušanje, srce - organ za molitvu. Možemo izgovarati molitve i bez srca, možemo raditi toliko stvari bez srca. Kuharice mogu spremati hranu bez srca, liječnici mogu liječiti bez srca, prodavačice mogu raditi u prodavaonicama bez srca, službenici u raznim uredima mogu mrzovoljno dočekivati stranke. Sve to slično je hrani bez soli, sve tako postaje bljutavo i beživotno. Majka Marija želi zato probuditi naša uspavana srca.
Mali princ u istoimenoj bajci reče: “Samo se srcem dobro vidi, ono bitno ostaje očima sakriveno.” Ponekad je potrebno i zatvoriti oči kako bismo mogli bolje vidjeti. Srcem se osjeća Bog, ne razumom.
Bogu možemo prići i srcem, a ne samo razumom. Kada Biblija i Gospa govore o srcu onda to nije samo tjelesni organ, to nisu emocije, osjećaji radosti ili žalosti, to je duh kojeg ne vidimo očima, ali osjećamo da on djeluje isto kao što kod stabla ne vidimo korijen, a znamo da on postoji jer stablo od njega živi.
Zašto se tako teško odlijepiti od ovog zemaljskog što nas ne zasićuje nego zavarava? Sveti Pavao će reći: «…Ja znam što je dobro, ali nemam snage ostvariti ga. Jadan ti sam ja čovjek. Tko će me izbaviti od ovoga smrti podložnoga tijela. Neka je hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu» (usp. Rim 7, 14 – 25).
Gospa nam daje sredstvo u ruke, na nama je hoćemo li je poslušati ili nećemo. Mi smo poput utopljenika kome je bačen pojas za spasavanje. Na njemu je hoće li ga uzeti. Gospina ruka je pružena svakome od nas. Uzmimo je danas, ne sutra! Uhvatimo se barem skuta njezine haljine da nas ona iz mraka, nepovjerenja, sumnji i razočaranja izbavi i uvede u novi život s Kristom. Potrebno je stoga odbaciti svaki grijeh: laž, sebičnost, mržnju, oholost, psovku, bludnost, pijanstvo, zloću… Bez tog ne možemo naprijed, kao što ne možemo ploviti morem u lađi koju smo svezali za obalu. Uzalud nam je veslati. Potrebno je lađu odvezati. I nama se potrebno odvezati od svega što nas čini zasužnjenima i zarobljenima kako bi nas Majka Marija mogla povesti Kristu. Mir vam i Dobro.
Fra Ljubo Kurtović
Međugorje 26. 01. 2002.
