„Draga djeco! U ovom milosnom vremenu pozivam vas da postanete Isusovi prijatelji. Molite za mir u vašim srcima i radite na osobnom obraćenju. Dječice, samo tako ćete moći postati svjedoci mira i Isusove ljubavi u svijetu. Otvorite se molitvi da vam molitva bude potreba. Obraćajte se, dječice, i radite da što više duša upozna Isusa i njegovu ljubav. Ja sam vam blizu i sve vas blagoslivljem. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.
MOLITVA JE POTREBA
Vrijeme korizme u kojem se nalazimo je milosno vrijeme, upozorava nas Blažena Djevica Marija u svojoj poruci. Vrijeme milosti je započelo dolaskom Isusa Krista. Gospa nam u mnogo prethodnih poruka želi skrenuti pozornost na tu stvarnost u nama i oko nas. Njezina nazočnost ovdje jest milost i dar za onog koji je prihvati kao majku svoga života i majku svoga mira. Svaka njezina riječ i poruka jest poziv majčinskog srca upućeno ljudskom srcu.
I ovom porukom Majka Marija želi da postanemo Isusovi prijatelji, ne biti više stranac s njim nego prijateljevati i upoznavati ga iz dana u dan. I jedni s drugima možemo postajati istinski prijatelji tek kad prijateljujemo s Isusom. Možemo se zvati vjernici i kršćani, možemo pohađati nedjeljnu svetu misu, ispovijedati se redovito, možemo koliko toliko izvana živjeti svoju vjeru a ne poznavati Isusa i ne prijateljevati s Njim. Ne možemo nikada reći da dovoljno poznajemo Isusa. Njega možemo samo tražiti i naći jer je on prvi pošao u potragu za nama. Kako reče sveti Ivan apostol: «U ovome je ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svojega kao žrtvu pomirnicu za grijehe naše» (1 Iv 4, 10).
Prelijepo iskustvo Božje ljubavi i blizine, koje je majka Monika izmolila za svoga sina, donosi nam sveti Augustin u Ispovijestima:
«Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio. I eto bio si unutra a ja vani. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s Tobom. Zvao si i vikao, i razbio moju gluhoću. Munjom si zabljesnuo, obasjao i raspršio moju sljepoću. Miris si prosuo, i udahnuh ga, i sad za Tobom čeznem. Okusih, i gladujem i žeđam. Taknuo si me i usplamtjeh za mirom Tvojim. Kad prirastem k Tebi svim svojim bićem nigdje više neće biti za mene ni boli ni muke, i živ će biti život moj, sav pun Tebe. Evo rana svojih ne krijem. Ti si liječnik, ja bolesnik. Ti si milosrdan, a ja jadan. I sva je moja nada samo u velikom milosrđu Tvome, Gospodine Bože moj.» Ovakva nam iskustva Božje blizine trebaju a takvim iskustvima, blizini i prijateljstvu nas Gospa želi voditi.
Za obraćenje je potrebno raditi. Ali obraćenje je tako veliko da ono ne leži samo u čovjekovoj snazi. Obraćenje nadilazi čovjeka. Zlo je jače od čovjeka i želi ga paralizirati. Zato trebamo Boga. Samo nas Isus Krist može izvući iz grijeha, lijenosti, sebičnosti, laži i zla. Ali i od nas se očekuje da učinimo odlučni korak. Sami sebe ne možemo promijeniti ni obratiti ali možemo Bogu reći «da». Učiniti zaokret u svome životu, uzeti Isusove riječi kao božanske a ne ljudske. To su riječi koje su sposobne ozdraviti, spasiti i obratiti čovjeka. Samo tako ćemo moći reći sa svetim Pavlom: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A ukoliko živim sada u ovom svijetu, živim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za me predao» (Gal 2, 20).
Hvala ti Majko Marijo što nam daruješ sredstvo koje nas može dovesti do Isusa. Neka po tvom zagovoru naša srca sve više otkrivaju molitvu kao potrebu. Neka bude sve više onih koji će iz ljubavi prema Bogu i samima sebi otkriti molitvu ne kao nešto što se mora nego nešto što se smije činiti.
Fra Ljubo Kurtović
Međugorje 26. 2. 2002.
