“Draga djeco! I danas vas pozivam molite, molite, molite sve dok vam molitva ne postane život. Dječice, u ovo vrijeme na poseban način molim pred Bogom da vam daruje dar vjere. Samo u vjeri otkrit ćete radost dara života koji vam je Bog darovao. Vaše srce bit će radosno misleći na vječnost. Ja sam s vama i ljubim vas nježnom ljubavlju. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”
MOLIM PRED BOGOM DA VAM DARUJE DAR VJERE
U proteklih dvadesetčetiri godine i pet mjeseci ukazanja u župi Međugorje ostala je ista i nepromijenjena Gospina ljubav, njezine majčinske poruke kojima nas želi poput konopaca ljubavi preko sebe privući bliže Isusovu srcu kako bi živjeli a ne životarili. I danas govori: molite, molite, molite. I danas poziva na ono što je današnjem čovjeku najteže a to je molitva. Ne postoji neki drugi, udobniji ni lakši put kojim bi došli do Boga osim puta molitve. I ne samo da nas Marija poziva na molitvu nego ona sam pred Bogom moli za nas, moli da nam Bog daruje dar vjere. U vjeri je Marija izrekla riječi predanja života Bogu: „Neka mi bude po tvojoj riječi i „Evo službenice Gospodnje“. U tim kratkim riječima je cijeli Marijin život. U tim riječima izrekla je i darovala svu sebe Bogu.
Vjera je milosni Božji dar koji možemo i trebamo od Boga izmoliti. A Bog nam daruje samo ono što molimo. Marija moli sa svima koji mole. Ona kao majka moli za sve nas, moli od Boga dragocjeni dar vjere. Zna dobro da bez vjere živimo u mraku i neznanju. Bez vjere je život nemoguć. Kad smo bez vjere i povjerenja zahvati nas strah i život nam je ugrožen i nesiguran. Strah ubija život daleko više nego rad. Razlog zbog kojeg briga ubija više ljudi nego rad krije se u činjenici da se ljudi mnogo više brinu nego što rade. Protiv straha uspješna je samo vjera. Vjera je oslanjanje na Boga kojeg ne vidimo, ali kojeg doživljavamo kao temeljan oslonac. Vjera je nevidljiv oslonac. Vjera je siguran teren na kojem možeš stajati, vjera je svjetlo koje upališ u svojoj mračnoj duši. Vjera je otvaranje vrata povjerenju, to je otvaranje prozora ljubavi, to je prihvaćanje smijeha, radosti, svjetla i zdravlja.
Vjera je kao skok padobranom iz aviona. Ako skačeš iz aviona, vidiš samo zemlju i sebe, kako ideš nezaustavljivo prema zemlji o koju ćeš se razbiti. To je skok u prazno, skok u propast, u smrt. Ali, iza tog stravičnog doživljaja slijedi nevjerojatan drugi doživljaj. Naime, povučeš li ručicu padobrana, odjednom je iznad tebe konopac koji te drži vezanog uz krpu svile. Izišao si iz sigurnost aviona, letio si prema propasti tvrde zemlje, a zaustavila te čvrstoća jednog komada platna – padobran. Taj komadić svilenog platna sačuvao te od smrti, on ti je dao snage da napustiš sigurnost aviona. To je vjera. Kad se komu počneš povjeravati, osjećaš kao da skačeš u prazno. Strahovi te zahvate i čini ti se da ti nose jedino propast. Ali dovoljno je upaliti u sebi sigurnost da će sve biti dobro i strah je prerezan.
Mi se ne pouzdajemo u platno, ni u konopac nego u Majku koja je prošla ovim istim putevima kojima mi prolazimo, živjela iste tjeskobe, strahove, strepnje i patnje koje i mi živimo. Zato nam je ona sigurnost i obećanje da nas neće i ne može prevariti.
U vjeri i povjerenju u Boga otkrivaju nam se prostranstva svjetla, istine, sigurnosti koje nam Bog pokazuje. U vjeri i povjerenju spoznajemo da nam je u životu sve darovano i da ništa nije naše: ni život, ni ljudi, ni ova zemlja. Stvoreni smo za vječnost. Marija želi da je već sada, danas počnemo živjeti. Ona želi da se odlučimo za vječnost već sada da sutra ne bi bilo kasno.
Fra Ljubo Kurtović
Međugorje 26.11.2005.
