SUSRET S BOGOM PREDUVJET ISTINSKOG OBRAĆENJA

Gospa nas u poruci od 25. ožujka 2008. godine poziva na osobno obraćenje. To je poziv svakom čovjeku ponaosob, jer nitko nije isključen iz ovog majčinskog poziva. Obratiti se znači, odreći se dosadašnjeg načina života i započeti novi život u Isusu Kristu. Obraćenje zahvaća cijelog čovjeka kao što je na primjer zahvatilo rasipnog sina iz Lukinog Evanđelja, sv. Pavla, sv. Franju i tolike druge znane i neznane svece. Obraćenje zahvaća naše srce i našu volju. Srce zato jer je ono središte čovjeka. Ako je obraćeno srce možemo reći da je obraćen cijeli čovjek. Osim obraćenja srca potrebno je i obraćenje volje jer je obraćenje vapaj. Volja  nam pomaže na putu kojim smo krenuli. Pomaže nam da ne klonemo već kod prvih križeva. Istinsko obraćenje traži odricanje ne samo od grijeha već i svih malih, sitnih bogova koji nam ne daju da se potpuno opredijelimo za Boga. Isus je do kraja jasan kad kaže: »Tko god hoće ići za mnom neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme svoj križ i neka me slijedi!» (Lk 9,23). U obraćenju dopuštamo Bogu da nas vodi kako bismo upoznali plan koji ima s nama. Obraćenja nema bez molitve, jer je molitva na neki način prvi i posljednji uvjet obraćenja, duhovnog napretka i svetosti. Na to nas upućuje i Gospa kad u poruci od 25. lipnja 1992. kaže - da nas iz dana u dan zove na obraćenje. Ako ne molite, ne možete reći da se obraćate - kaže Gospa. Molitva nam pomaže da se neprestano obraćamo, da uvijek mislimo na Boga i ostanemo mu vjerni. Molitva je razgovor  Boga i čovjeka. Bog poznaje naše srce bolje nego mi sami i njega ne zanimaju toliko naše riječi koliko stav našeg srca. U molitvi je važno i predanje. Treba se potpuno predati u Božje ruke kako bi Bog mogao od nas ponovno načiniti svoje ljubljene sinove i kćeri. Treba mu predati svoje želje, planove, ciljeve, slabosti. Treba mu se predati do kraja da nas on vodi gdje on želi a to je njegovo kraljevstvo. Gospa nas kao prava majka sve ovo vrijeme koje provodi s nama upućuje na svoga sina Isusa i nikada ne ističe sebe samu.

U večerašnjoj poruci uz molitvu, poziva nas i na klanjanje Isusu u presvetom Oltarskom sakramentu, jer mi se Klanjanjem povezujemo sa cijelom Crkvom. Sv. Alfonso Marija d'Liguori kaže kako je nakon sakramenata, među svim pobožnostima prva i Bogu najdraža, a nama najkorisnija, pobožnost klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Isusova blizina u nama budi živu vjeru, a vjera je nezasluženi Božji dar koji Bog daruje svakom čovjeku. Zato bi svatko trebao otvoriti svoje srce da prihvati taj dar. Vjerom se mi otvaramo Bogu i tek tada prepoznajemo tko je on. Vjeru bismo mogli usporediti sa svjetlom. Ona poput svjetla odgoni tamu, tjeskobu i očaj, ulijeva sigurnost i daje snagu. Vjera na neki način osvjetljuje put onih koji je posjeduju i vodi ih kao što je tamni oblak danju a svijetli noću vodio Izraelce kroz pustinju. Oni koji od vjere očekuju  jasne i opipljive dokaze moraju se razočarati. Kad je sveti Toma u svojoj dubokoj nevjeri rekao da neće vjerovati u uskrslog Krista prije nego stavi svoje prste u mjesto njegovih rana, odgovorio mu je Isus: «Blaženi  koji ne vidješe a povjerovaše» (Iv 20,29). Kad bi nam sve bilo jasno, vjerovati ne bi bila nikakva zasluga. Ne vjeruje se ono što se sa sigurnošću zna nego ono što ostaje barem donekle skriveno. Vjera je povjerenje ali i ljubav prema osobi kojoj vjerujemo. Mnogi ljudi iako svjesni da je ovaj svijet prolazan u svojoj slabosti odlučuju se za te prolazne vrednote, a Gospa nas opominje da je jedino Bog neprolazan. Kraljica Mira nas potiče s ljubavlju i iz njene svake poruke se mogu iščitati ljubav i poniznost na čemu joj zahvaljujemo i njenom posredništvu se preporučujemo.

Fra Danko Perutina

Međugorje 26.3.2008.