Neum 1998.

9. - 13. 03. 1998.

NOVE DUHOVNE ZAJEDNICE I POKRETI - UPITI O POZIVU I POSLANJU CRKVE DANAS - Marianne Tigges
JE LI MEÐUGORJE DUHOVNI POKRET U CRKVI? - Dirk Grothues
MEÐUGORJE I NOVA EVANGELIZACIJA - fra Ivan Dugandžić, Zagreb

Predavači na ovogodišnjem seminaru su:

Dr. Marianne Tigges, rođena je 15. veljače 1942. u Haagenu, Vestfalija, Njemačka. 1957. promovira na Filozofskom fakultetu vestfalskog sveučilišta Wilhelm u Münsteru (pedagogija/teologija/filozofija). Do 1979. službuje u istočnoj Africi; od 1979. do 1983. radi kao referentica u Papinskoj misiji MISSIO u Aachenu, a od 1983. do 1987. kao referentica u centrali pastorala Njemačke biskupske konferencije za područje "Duhovni život, duhovna zvanja, crkvene službe". Osoba je za kontakt pri Njemačkoj biskupskoj konferenciji za duhovne zajednice i pokrete od 1987. do 1991. Imenovana je za tajnicu Biskupske komisije za duhovna zvanja i crkvene službe 1991.

Dirk Grotheus - rođen 1928, zaređen za svećenika 1955. u Münsteru, Njemačka. Kapelan u jednoj zajednici radnika, vjeroučitelj na gimnazijama, dušobrižnik u jednoj klinici za psihosomatsku medicinu, savjetnik u službi za bračna i obiteljska pitanja, duhovnik kod duhovnih zajednica. Od 1968. do1995. teološki suradnik dijecezanskih novina " Kirche und Leben", rektor provincijske kuće sestara u Münsteru. Od 1987. duhovni je savjetnik u "Zentrum Maria, Königin des Friedens, Medjugorje". Surađuje na teološkim simpozijima, te u publikacijama koje se odnose na međugorska ukazanja i poruke.

Dr. fra Ivan Dugandžić - svećenik franjevac, član Hercegovačke franjevačke provincije. Rođen je 1943 u Krehin Gracu, općina Čitluk, Hercegovina. Nakon mature u Dubrovniku 1962. stupa u franjevački red. Teološki stuidij pohađa u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka). Za svećenika je zaređen 1969. Pohađa postdiplomski studij i postiže doktorat iz Biblijskih znanosti u Würzburgu (Njemačka). Od 1990. godine živi i radi u Zagrebu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima predaje egzegezu Novoga zavjeta i biblijsku teologiju. Radove objavljuje u stručnim teološkim časopisima. U vjerskim listovima na suvremen način obrađuje razne biblijske teme. U Međugorju je živio i radio u dva navrata: od 1970. do 1972., te od 1985. - 1988.

Molitveno-obrazovni seminar za voditelje molitvenih i hodočasničkih skupina, kao i Centara mira diljem svijeta održan je u Neumu od 9. do 13. ožujka 1998. U radu seminara, na temu "Međugorski duhovni pokret", sudjelovalo je oko 150 sudionika iz 17 zemalja. Svrha ovih seminara, koji se održavaju već petu godinu za redom, jest bolje upoznavanje i razmjena iskustava onih koji rade s hodočansicima u Međugorju i u svojim sredinama.

Na koncu seminara donesena je zajednička Izjava koju su, kao zajednički dokument, usvojili sudionici seminara.

I Z J A V A

U zajedništvu molitve i druženja 150 voditelja molitvenih skupina iz 17 zemalja, slušali smo predavanja o duhovnim pokretima općenito (Marianne Tigges iz Bonna), međugorskom duhovnom pokretu u Crkvi danas (Dirk Grotheus iz Muenstera) i o doprinosu Međugorja novoj evangelizaciji (Ivan Dugandžić iz Zagreba).

U radu po jezičnim skupinama, te u razgovoru s predavačima došli smo do ovih zaključaka:

1. Zahvalni smo Bogu što u našem vremenu daje svojoj Crkvi nove poticaje Duha koji ponekad prerastaju u prave duhovne pokrete. Sretni smo što se i Međugorje može označiti kao duhovni pokret u današnjoj Crkvi.

2. Smatramo svojom dužnošću čuvati izvornost međugorskog duhovnog pokreta i pružati svjedočanstvo autentičnog kršćanskog života temeljenog na Gospinim porukama koje izriču srž Evanđelja, kako bismo dali svoj doprinos obnovi Crkve.

3. Da bi duhovni pokret, proizišao iz Gospinih poruka, dobio još veće značenje, naglašena je potreba steranja puta miru u svijetu i mjesnoj Crkvi kojoj župa Međugorje pripada.

na vrh

Dr. Marianne Tigges

NOVE DUHOVNE ZAJEDNICE I POKRETI-UPITI O POZIVU I POSLANJU CRKVE DANAS

Tematske cjeline

1. Uvod: Novi oblici evanđeoskog života kao dar Duha Svetoga i "znak vremena"
2. Pokušaj sagledavanja stvarnog stanja
3. Duhovni zamasi kao izraz "Ecclesia semper reformanda"
4. Zajedničke odrednice novih duhovnih pokreta
4.1. Duhovnost i iskustvo vjere
4.2. Evangelizacija i kateheza
4.3. Zajedništvo i bratstvo
4.4. Zadaci u svijetu i poslanje
4.5. Novi odnos između klerika i laika
4.6. Novi oblik crkvenosti
5. Mogući problemi i teškoće u novim duhovnim pokretima
6. Promicanje i koordinacija Apostolata laika kroz Papinsko Vijeće za laike
7. Završna riječ: Duhovna obnova kao trajni zadatak svih kršćana

1. Uvod: Novi oblici evanđeoskog života kao dar Duha Svetoga i "znak vremena"

Kada se zapita za posebno uočljive znakove nade u našoj današnjoj Crkvi, često se navode nove duhovne zajednice i pokreti. Zasigurno s pravom, budući da jamačno predstavljaju izvorni kršćanski odgovor na izazov kulturološke situacije vjere (usp. Medard Kehl SJ, "Communio" - jedna izblijedjela vizija? u: Stimmen der Zeit, br. 7/1997, 453.)

Koncilski dokumenti su uvijek stavljali u prvi plan zajedništvo cijelog Božjeg naroda u poslanju i pozivu Crkve u svijeta. I biskupske sinode zadnjeg desetljeća naglasile su zajedništvo u Crkvi kao dar Duha u obilju karizmi i životnih oblika: poziv i poslanje laika (1987), izobrazba svećenika u kontekstu sadašnjeg trenutka (1990) i Bogu posvećen život (1994).

Sljedeći opis pokušat će odrediti mjesto novih duhovnih zajednica i pokreta; pritom se osobito opisuju važne značajke i zajedničke odrednice, ali se imenuju i mogući problemi i teškoće. Razmišljanja žele predočiti i središnje crkveno-pravno stajalište koje se s pravom može nazvati preambulom svih oblika apostolata laika. U novom kodeksu kanonskog prava iz 1983. godine u kanonu 215 stoji : "Vjernici mogu slobodno osnivati i voditi društva za dobrotvorne ili nabožne svrhe ili za promicanje kršćanskog poziva u svijetu, te održavati sastanke radi zajedničkog postignuća tih ciljeva." Ovo pravo udruživanja i zajedničkog djelovanja odredio je već Drugi vatikanski koncil dekretom o apostolatu laika "Apostolicam actuositatem" (usp. AA 19). I on predstavlja pravnu osnovu za sva udruživanja osoba u Crkvi, počevši od povremenih sastanaka pa sve do najviših oblika zajedničkog života kao što su redovi i sekularni instituti.

2. Pokušaj sagledavanja stvarnog stanja

Proteklih godina znatno se povećalo zanimanje za tzv. "pokrete obnove" ili " duhovne zamahe" unutar kršćanskih crkava. Nove duhovne zajednice i pokreti i službeno nailaze na veću pozornost budući da su brojčano porasle i dobivaju sve više na važnosti (usp. P. J. Cordes, Mitten in unserer Welt, Freiburg 1987, 13 ff). Nove duhovne zajednice i pokreti dobivaju diljem svijeta na razini Crkve potvrdu i ohrabrenje biskupskom sinodom 1987. koja je raspravljala o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu. Postsinodalno Apostolsko pismo "Christifideles Laici" pape Ivana Pavla II, objavljeno 30. prosinca 1988, trenutno je bez sumnje glavna točka na koju se može pozvati u pogledu svih pitanja koja se odnose na poziv i dostojanstvo laika, njihovo zajedništvo i sudjelovanje u poslanju Crkve. (Usp. "Laien heute", Izvještajna služba Papinskog Vijeća za laike, 18 (1996.), str. 2).

Novi duhovni pokreti su skupine u kojima, ponajviše laici, ali i klerici i redovničke osobe, teže intenzivnom religioznom životu u zajednici te vjerničkoj obnovi u Crkvi. Njihovo organiziranje prelazi mjesne okvire i pokazuje regi različito širenje u pojedinim regijama.

Oznaka pokreti upućuje na to da se ove skupine već u njihovim strukturama neznatno razlikuju od postojećih oblika crkvenih zajednice. Razgraničenje od drugih skupina nije uvijek lako. Oni se razlikuju od klasičnih redova i suvremenih redovničkih ustanova po tome što se ne temelje na tako radikalnoj životnoj odluci koja je - kao u redovnim zajednicama - povezana s doživotnim zavjetima i što s te strane imaju manje institucionalne i propisane elemente. Približuju se dobrim dijelom sekularnim institutima koji su službeno osnovani nakon Drugog svjetskog rata u katoličkoj Crkvi, ali nemaju tako čvrsto iscrtani životni oblik kao oni. Riječ "pokreti" prikladna je budući da dobro naznačuje fleksibilni oblik zajednice: oni su jače strukturirani i više obvezuju nego spontane skupine ali ne tako obvezujuće kao asocijacije, udruženja ili udruge. Samo po sebi je razumljivo da je pojavna slika ovih pokreta izuzetno različita i raznolika tako da u sadržajnom pogledu nije lako naći njihov zajednički nazivnik.

Pogled na porijeklo novih duhovnih pokreta govori da su oni pretežno nastali na europskom prostoru: Communione e Liberatione 1954. u Milanu; prvi Cursillo je održan 1949. na otoku Mallorca, Španjolska; bračne skupine Equipes Notre Dame nastale su 1938. u Parizu; Fokolarinski pokret vuče svoje porijeklo iz 1943. u Trientu; Međunarodni pokret kršćanskih žena - Gral vuče svoje porijeklo iz jedne ženske laičke zajednice koja je osnovno 1928. u Nizozemskoj; bračni seminari Marriage Encounter razvili su se već 1953. u Barceloni; Novokatekumenski put ima svoje početke oko 1965. u Madridu; Schönstatt - pokret nastao je na temelju posvete Majci Božjoj, koja je izvršena 1914 u Vallendaru, u Njemačkoj.

Europski kontekst vrijedi i za duhovne zajednice koje se temelje na duhovnosti reda: Franjevačka zajednica se smatra pozvanom slijediti Krista u duhu sv. Franje Asiškog; Zajednica kršćanskog života koja želi obnoviti baštinu Španjolca Ignacija Lojolskog ; Dominikanska zajednica koja živi u duhu osnivača reda Dominika, Španjolca i Terezijanska zajednica karmelićanki koja živi baštinu španjolskih osnivača reda Terezije Avilske i Ivana od Križa za naše vrijeme.

Za nove duhovne pokrete u njemačkom govornom području prihvaćanje duhovnih impulsa iz drugih europskih zemalja uvijek je zahtijevalo visoku mjeru senzibilnosti i tolerancije; ne samo u pogledu jezičnih prepreka. Mnogobrojni kontakti i inicijative na međunarodnoj razini pružaju kršćanima u Njemačkoj mogućnost da svoju vjeru žive više okrenuti drugima, a time "katoličkije".

U Europi koja sve više prerasta u jednu zajednicu, istočnoeuropski prostor predstavlja poseban izazov da otkrije i ide novim putem evangelizacije. Novi duhovni pokreti trebali bi biti neizostavan prilog za ovu zadaću.

3. Duhovni zamasi kao izraz "Ecclesia semper reformanda"

Riječ o Crkvi kojoj je stalno potrebna obnova znatno je pročimala povijest Crkve kroz stoljeća. Uvijek iznova bilo je unutar crkvenih zamaha onih koji su pokušavali radikalno živjeti evanđelje (npr. osnivanje redova od strane Benedikta iz Nursie, Bernharda iz Clairvauxa, Franje Asiškoga i Ignacija Lojolskog).

Nasljedovanje Krista stoljećima je uglavnom bilo povezano sa duhovnošću redova. Neka posebna "duhovnost laika" razvila se ponovno tek u 20. st. Riječ o Božjem narodu kao "izabranom rodu" i "kraljevskom svećenstvo" (1 Petr 2,9) ponovno je otkrivena. Većina duhovnih pokreta osnivana je prije Drugog vatikanskog sabora; Koncil je naime snažno utjecao na same ove pokrete i na njihovu vitalnost. Ovdje se samo ukratko mogu navesti neke teme vodilje kao povezujuće točke: nauka o povjesno putujućem Božjem narodu, o Tijelu Kristovu u jedinstvu i različitosti svih udova, o časti pojedinih karizma i darova u Crkvi, o prvorazrednom značenju zajedničkog svećenstva svih vjernika, o uzajamnom djelovanju laika i klerika. Ovaj se odnos može nepobitno pokazati jednim centralnim tekstom. Tako se u Konstituciji o Crkvi "Lumen gentium" kaže o karizmama: " Osim toga, isti Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji Narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego svoje darove "dijeleći kako hoće" (1 Kor 12,11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnima i spremnima da prime razna djela ili dućnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: "Svakome se daje očitovanje duha na korist (1 Kor 12,7). Te milosne darove, bili oni najsjajniji bilo pak jednostavniji i općenito rašireni, budući da su osobito prilagođeni potrebama Crkve i korisni, treba prihvatiti sa zahvalnošću i utjehom" (LG 12).

Iz ovog koncilskog teksta koji je jamačno jedno od najupečatljivijih svjedočanstava obnove kroz Drugi vatikanski koncil postaje jasno što se misli pod "duhovno" kad se misli na pojam duhovni pokreti: to je duhom vođena i karizmama oblikovana stvarnost kao što postaje živa u području vjere, nade i ljubavi.

Pokazatelji da novi duhovni pokreti stoje u uskoj vezi sa velikim temeljnim snagama postkoncilske obnove i sa mnogim drugim strujanjima današnjeg crkvenog života koji se i međusobno oplođuju, nalaze se često u izjavama i dokumentima Crkve. Izjava Biskupske konferencije Njemačke u pogledu lineamenata za biskupsku sinodu 1987. kao najvažnije temeljne oblike zajednica u apostolatu laika spominje klasične katoličke udruge, duhovne pokrete i bazične zajednice (usp. Izjava 2.5, izdano od Tajništva Njemačke biskupske konferencije kao naputak 45, 2. svibnja 1986., 18 sl.).Postsinodalno Apostolsko pismo "Christfideles Laici" (CL) naglašava za udruživanja laika i bogatstvo raznolikih darova koje Duh oživljuje u Crkvi (usp. nav. dj. 29). Tako su nove duhovne zajednice u središtu života Crkve, sudjeluju u njezinom mnogostranom samoostvarivanju te su Crkva u jednom izvornom smislu. Ovisno o strukturi, iz toga svakako slijede i pravna pitanja, kako se naime posebice odnose prema združenim članovima crkvenog života i prema duhovnoj službi.Novo crkveno pravo je stvorilo široki prostor različitim oblicima ostvarenja , koji još ni iz daleka nisu iscrpljene i (usp. CIC 1983., Can. 113-123, 215, 223, 298-329).

Biskupska sinoda 1994. raspravljala je o "Bogu posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu". Već su u pripremnim dokumentima opisane su"nove zajednice i obnovljeni oblici života prema evanđelju". Postsinodalno Apostolsko pismo "Vita Consecrata" koje je predstavljeno 25. ožujka 1996. povezuje opis novih zajednica s naputkom da nova udruživanja nisu alternative ranijim institucijama, već dar Duha koji se očituje znakovima vremena i koji je izvor zajedništva i vječne obnove života (usp. VC br. 62).

4. Zajedničke odrednice novih duhovnih pokreta

Iz višeslojnosti novih duhovnih zamaha i pokreta daju se izdvojiti - uz stanovitu rezervu - neki zajedničk vidici koji se uvijek ponavljaju.. Te odrednice dobivaju u pojedinačnim zajednicama različitu težinu (usp. F. Valentin (izd.), Novi putevi nasljedovanja, Salzburg 1981., 207 sl, M. Tigges, Novi duhovni pokreti - upit o pozivu i poslanju Crkve danas, u: Ordenskorrespondenz 3/1987, 291 ff).

4.1 Duhovnost i iskustvo vjere

Različite skupine i pokrete povezuje zajedničko zanimanje za duhovnosti. Ne radi se u prvom redu o akciji i programu, učinkovitosti i strategiji, već ponajprije o obnovi ljudskog mišljanja i htjenja Duhom evanđelja. Ova duhovnost nadovezuje se najčešće na velike uzore i učitelje duhovnog života te se nerijetko služi poznatim ali i novim tehnikama i oblicima vježbanja meditacije i molitve. Zajednička bi ovim duhovnim pokretima trebala biti i težnja za iskustvom vjere. Oni se ne žele zadovoljiti vanjskim poznavanjem formula i pojmova., već da - kazano u duhu klasične tradicije - okuse iznutra ono što dolazi od Boga.

Iz iskustva vjere u zajednici proizlazi i zajednički govor o tome, što je opet samo osnovna pretpostavka za svjedočenje vjere u javnosti . Kod skoro svih skupina čitanje Svetog Pisma i biblijski razgovor ima veliku ulogu. Obnova bogoslužja u malim skupinama ali i u većim zajednicama, kao i novo promišljanje sakramenata, spada u ovu duhovnost koja se svjesno smatra djelom Crkve.

Neke skupine osobito teže za dubljim shvaćanjem krštenja; obnova krštenja ima za njih odlučujuću ulogu (Karizmatska obnova, pokret Cursillo, Neokatekumenska zajednica).

Posebna nakana različitih bračnih skupina (Equipes Notre Dame, Marriage Encounter) je novo iskustvo sakramenta braka.

U ovim zajednicama nanovo se otkriva i sakramenat pomirenja. Razvojni put od kratke shematizirane ispovijedi prema ispovijednom razgovoru, duhovnom savjetu i duhovnom vodstvu postalo je za članove nešto što je samo po sebi razumljivo.

Sakramenat krizme i slavljenjem bolesničkog pomazanja dobilo je novo, značenje, posebice u Karizmatskoj obnovi.

Konačno, u ovim intezivnim kršćanskim skupinama nanovo raste osjećaj za potrebu i darovni karakter duhovnih zvanja. Iz različitih pokreta već su se brojni mladi ljudi odlučili za crkvenu službu (usporedi i postsinodalno Apostolsko pismo "Pastores dabo vobis" od 25. ožujka 1992., br. 68).

Duhovno iskustvo traži, osim promišljanja i duhovnog vodstva, osim vremena tišine i bogoslužja, i elemenate daljnje izobrazbe ukoliko ne želi ostati na subjektivno obojenoj nutarnjosti. Stoga se pokreti brinu o tome da se kroz redovite sastanke ili pismenim putem pojedincima daje u ruke odgovarajuća pomoć (radne bilježnice i mjesečni časopisi).

4.2. Evangelizacija i kateheza

"Evangelizacija" ili "evangeliziranje" u njemačkom je jeziku još uvijek relativno mlad pojam koji se posljednjih godina sve češće koristi u teološkim člancima, katehetskim uputama i propovijedima (usp. između ostalog Apostolsko pismo pape Pavla VI. o evangelizaciji u današnjem svijetu "Evangelii nuntiandi" od 8. prosinca 1975.; Apostolsko Pismo "Christifideles laici" pape Ivana Pavla II., tamo osobito brojeve 34 i 44; usp. i članak "Evangelizacija" u Lexikon fuer Theologie und Kirche , tom 3 stupac 1033 - 1036, Freiburg 1995.).

Novi duhovni pokreti polažu vrijednost na ostvarivanje zadaće naviještanja evanđelja, osobito na područjima gdje Crkva samo apostolskim svjedočenjem laika može postati "sol zemlje" (usp. i izjave Drugog vatikankog koncila o Apostolatu laika, LG 33).

Iz pomanjkanja prave kateheze nastali su, primjerice, Neokatekumenat i Cursillo koji su svjesno otvoreni za angažirane kršćane kao i za one tzv. "udaljene".To su često neuobičajeni, novi putevi kojima se evanđelje dalje širi. Pokazuje se pak po učincima da su takvi pokušaji prava pomoć da bi se ispunila Kristova zadaća u današnjem vremenu. To se između ostalog vidi po tome što hrabrost za zauzeto ispovijedanje vjere - koje žive pojedini članovi ili skupine - osobito mladim ljudima otvara pristup k kršćanskoj poruci. U okviru karizmatske obnove, sve više se nude "duhovne biblijske pouke" te "životne i vjerničke pouke". Kako bi se evangelizacija mogla ostvariti vjerodostojno, duhovni pokreti - kako već odgovara njihovoj posebnoj karizmi - naglašavaju i promiču unutarnje jedinstvo između praktičnog života i vjere njihovih članova.

4.3. Zajedništvo i bratstvo

Karakteristično za duhovne pokrete također je svijest da su njihovi članovi kao vjernici zajedno na putu. Svetopisamsko mjesto "Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20) za neke je zajednice postala riječ vodilja; tek je po Kristu i u njemu moguća prava zajednica i bratsko ozračje. Iskustvo zajedništva u imenu Isusovu nije svrha samom sebi . Ono je od samog početka otvoreno za druge. Tako se skupina odnosno konkretna duhovna zajednica može shvatiti i kao "Crkva u malom" (usp. LG 11, GS 48, AA 11, Apostolsko Pismo "Familiaris consortio", br. 49 i drugi). Tako govor o Crkvi kao "communio" prelazi u iskustvenu i vidljivu blizinu.

Takav život u duhovnoj zajednici prožet je stoga u raznolikom smislu bratstvom i sestrinstvom. Ono nužno ima naširoko protegnut krug. Poznaje sigurnost i blizinu pregledne skupine, znade ponešto o solidarnosti većih zajednica; osobito u Crkvi to znači opširni katolicitet i internacionalnost. Stoga mnogi duhovni pokreti idu i na "ulice i ograde", rubne zone i predgrađa našega života. Bratstvo i sestrinstvo postaje slućenje. Put Bogu vodi preko brata i sestre.

Uvijek je prvotna zadaća u svoj svakodnevnici ostvariti zadaću "biti kršćanin". Različiti sastanci skupina služe kao pomoć i ohrabrenje. Razmjena osobnih iskustava, ispravci i ohrabrenja, ali prije svega iskustvo da čovjek nije sam u svojem nastojanju te osjećaj da je povezan s drugima i s njihove strane bodren, pojedincu iznova daje novu snagu za njegove posvema različite zadaće. Za današnje materijalističko i potrošačko društvo nagnuće prema siromaštvu, kako ga žive mnogi članovi duhovnih pokreta, trebalo bi biti posebno aktualno svjedočanstvo.

Kao otvorena zajednica, mnogi su duhovni pokreti i ekumenski usmjereni. Tako je npr. "Lebenszentrum Ottmaring" kod Augsburga nastao poduzetnošću Fokolara i kao mjesto ekumenskih susreta.

4.4 Zadaci u svijetu i poslanje

Ovo bratstvo i sestrinstvo nije samo - kao što se već vidjelo - unutarskupno već se proteže i na sve ljude. Poslanje u svijetu okreće se najprije osobama koje potrebuju pomoć, Tek u drugom planu uzimaju se u obzir političke i društvene strukture. To je osobito vidljivo u zadaćama služenja. Jedna od značajki novih duhovnih pokreta jest da se njihovo okretanje svijetu ne može odvojiti od njihove duhovnosti. Kontemplacija i borba, govoreći jezikom Rogera Schutza iz Taizé, spadaju zajedno. Svjetovna služba i služba spasenja se razlikuju, ali ipak potrebuju jedna drugu i posreduju se međusobno. Svakako je vidljiva kritička crta u ovom obliku svjetovne zadaće. Angažman u svijetu povezan je istovremeno i s odstupnicom. Nasuprot otvorenom društvu, njegovim potrebama i interesima postoji i neki krajnji oprez. Iako je svijet mjesto vjerom, nadom i ljubavlju prožete duhovnosti, ipak ostaje predposljednje.Tako zadaća u svjetu novih duhovnih zajednica i pokreta uvijek ostaje i nekakva vrsta protunacrta, jedna alternativa, što je zasigurno povezuje s nekim tendencijama u određenim skupinama današnjih subkultura.To vrijedi npr. za traženje oblika alternativnih stilova života. Ali i na njih utječe duhovna pokretna snaga kao što je vidljivo npr. kod mnogo puta oprobane prakse "pustinjskih dana". Istinsko upuštanje u svijet povezano je sa eshatološko usmjerenom odricanjem. Ovdje ima dodirnih točaka sa klasičnim redovima i sekularnim institutima (usp. i VC 62).

4.5. Novi odnos između klerika i laika

Nove duhovne pokrete nose više-manje laici iako su mnogi svećenici imali ili još imaju pionirske ulogu u njima. Uloga odgovornih više je vršenje karizme vodstva nego upravljanje nekom službom. Često u pokretima nalazimo koordinaciju koju vrši tim voditelja. Bez sumnje, u novim duhovnima zamasima razvija se stanovita obnova apostolata laika. A povrh te činjenice, duhovni pokreti omogućuju novi odnos između laika i klerika. Oni nisu suprotstavljeni jedan drugom kao različiti "staleži". Oni se najprije susreću na području zajednički življene kršćanske vjere. Opće svećenstvo svih vjernika stvara temeljno bratsko i sestrinsko zajedništvo koje naravno dopušta, različite zadatke i uloge, štoviše, zahtijeva i priznaje. Često neplodno suprotstavljanje institucije i karizme, službe i laištva popušta budući da je u življenom "biti kršćanin" stvorena pretpostavka koja obuhvaća sve suprotnosti i napetosti i time ih barem ublažava. Time novi duhovni zamasi omogućuju pretakanje velikih načela ekleziologije Drugog vatikanskog koncila u praktični život svakidašnjice.

4.6 Novi oblik crkvenosti

Obazremo li se na pet spomenutih strukturnih elemenata koji su, čini se, zajednički različitim novim duhovnim zajednicama i pokretima, moguće je uočiti sa svih strana kako se ocrtava novi oblik crkvenosti koj više nije samo usmjerena na instituciju ili pak poprima ideološke crte: prvotno i temeljno nošena duhovnošću i iskustvom vjere, usmjerena na naviještanje Evanđelje svijetu, široko zajedništvo na mnogim područjima i življeno bratstvo,privrženost potrebama svijeta i novo zajedništvo laika i klerika. Upravo se u ovim perspektivama naznačuju novi oblici istinske "crkvenosti" koju mnogi traže,a koja ostavlja prostor za raznolikost karizma i službi i koja omogućava međusobno obogaćivanje. Tako duhovni pokreti intenzivnog zajedništva ne prisvajaju pravo apsolutnost; njima je zajednička svijest da su iskra u plamenu Duha Svetoga koji je darovan Crkvi našeg vremena. Duhovni pokreti su sa svoje strane uvijek tražili kontakt s odgovrnima u Crkvi. Vjernost prema mjesnoj Crkvi za njih je važan čimbenik. Sigurno je znak za katoliciteta i širinu Crkve da nove duhovne zajednice i pokreti laika svjesno postoje u Crkvi i da ih ona priznaje(usporedi prije svega AA 21 i CL 30 gdje su navedeni kriteriji crkvenosti za formiranje laičkih skupina).

5. Moguće opasnosti i poteškoće u novim duhovnim pokretima

Novi duhovni zamasi nisu završene veličine već su stalno podložni ispravcima. Stoga je potrebno barem nešto kazati o opasnostima (dodatno usporedi M. Tigges, nav. dj. 295 ff).

5.1 Duhovna jednostranost

Tko svoju dnevnu egzistenciju i djelovanje strogo i odlučno živi prema životnom redu novih duhovnih pokreta, mora to činiti odlučno, inače mu neće uspjeti korjenita obnova života. Ali svaka specifična usmjerenost može na duže vrijeme čovjeka učiniti slijepim za druga iskustva. Stoga mi se čini neophodnima da novi duhovni zamasi budu svijesni opasnosti prenaglašavanja i jednostranosti.Treba stoga trijezno dopustiti mogućnost krivih puteva. Zaštitu nudi otvorenost prema drugim iskustvima, izmjena iskustava diljem svijeta i nadopunjavanjem kontaktom sa drugim duhovnim pokretima. Svijest o nadopunjavanju štiti od elitarnog pretjerivanja koje pak može biti vrlo velika, ali uglavnom skrivena opasnost upravo duhovnih ljudi.

5.2 Pravo na izdvajanje pojedinih stavova.

Već je rečeno da novi duhovni pokreti ostvaruju Crkvu. U tom smislu mogu biti "Crkva u malom". Ali upravo zato se ne smiju samodostatno odvojiti i povući se iz velikih zadće Crkve. Ne smiju se smatrati Crkvom. U suprotnom, postaju jedna vrsta sekte koja je u opasnosti da prema vani omalovažava sve ostalo a za sebe prisvaja isključivo pravo, što može dovesti do uobraženosti i netolerancije. Takve zajednice brzo gube odnos prema Crkvi u konkretnom smislu: prema mjesnoj župi, prema biskupiji i prema Crkvi u svijetu. Takvo konkretno ostajanje u općoj Crkvi važan je kriterij.

5.3 Bijeg u intimnost malih skupina

Opasnost postoji i u tome da novi duhovni pokreti postaju mjesto utočišta u kojemu se pretežito okupljaju ljudi koji, doduše s pravom, traže sigurnost, ali i u isto vrijeme bježe u takvu intimnost malih skupina. Oni zaziru od mnogobrojnih suočavanja s pitanjima i izazovima svakidašnjice modernog svijeta. Zasigurno je opravdano da pojedini ljudi u takvim zajednicama nađu privremeno ili zastalno zaštitu pred preopterećenošću ili stresom takvog procesa suočavanja, ali to zajednicu ne smije značajno obilježavati kao takvu. Duhovne zajednice ne smiju postati utočišta ljudi koji nisu dorasli takvom suočavanju. Takvi zaslužuju spasonosnu zaštitu i ohrabrujuću blizinu, ali oni trebaju također potporu i ohrabrenje.U suprotnom, duhovni pokreti i intenzivne zajednice postaju problematična pribježišta za one koji se zatvaraju u svoj svijet i u konačnici ne ostvare kršćansko svjedočenje životom.

5.4 Miješanje ljudskih obnoviteljskih želja sa poticajima Duha

Tko se s takvom senzibilnošću i intenzitetom upušta u "duh vremena" kao mnogi novi duhovni pokreti, morat će posebno duboko ponirati kako bi mogao postići potrebno razlikovanje duhova. Snažno otvaranje prema vani i zahtjev da se ostvari Isusova poruka u svakodnevnici može, i u duhovnim pokretima voditi u akcionizm.Veća bi naime trebala biti opasnost miješanja vlastite reformske želje s poticajima Duha. Ovdje postaje jasna potreba da se nauka i praksa "razlikovanja duhova" učini središnjom točkom crkvenog navještanja i crkvenog života. To upravo zbog laiku naloženog poslanja u jednom za vjeru sve složenijem i višeznačnijem svijetu (usp. Izjava Njemačke biskupske konferencije o osnovnim značajkama za biskupsku sinodu 1987., 3.3; usp. također uvodni referat biskupa Karla Lehmanna na jesenskom generalnom zasjedanju 1997. u Fuldi "Stražari, koliko dugo će još trajati noć?" o zadaći Crkve naočigled poremećenog reda u društvu i državi, poglavlje 1).

Za pozitivno suočavanje s ovim i drugim opasnostima i poteškoćama novi duhovni pokreti i zajednice ostaju upućeni na ozračje naklonosti i ohrabrenja unutar zajedništva Crkve, osobito od strane službenih crkvenih osoba.

6. Promicanje i koordinacija apostolata laika kroz Papinsko Vijeće za laike

Papinsko Vijeće za laike dio je Rimske kurije. Apostolskom Konstitucijom "Regimini ecclesiae universae" od 15. kolovoza 1967. Papa Pavao VI. je proveo reformu Kurije koju je tražio Koncil a što su nadopunili naredni procesi reformi. Unatoč nazivu "Vijeće" Pontificium Consilium Pro Laicis sličnije je zbog ciljeva i postavljenih zadataka jednoj Kongregaciji.

Članak 131 Apostolske Konstitucije "Pastor bonus" o Rimskoj kuriji glasi: "Vijeće je nadležno za ona pitanja koja se tiču od strane Apostolske stolice povjerenog im promicanja i koordinacije apostolata laika, i općenito za ona pitanja koja se odnose na kršćanski život laika kao takvih" (AAS 80, 1988., 894). Ovaj bi opis trebao nadilaziti realne mogućnosti ovog dikasterija, on za Vijeće laika sigurno znači trajni izazov i poticaj za nove inicijative.

U okviru ovog referata može se samo sažeto ući u neke središnje zadaće i inicijative Vijeća laika; pritom se osobito uzima u obzir vremenski period od 1990. pa nadalje (usp. također "Laien heute", Informativna služba Papinskog Vijeća za laike, 18, 1996.).

Papinsko Vijeće za laike ima primarnu zadaću poduprijeti Papu u vršenja njegove pastirske službe (usp. Pastor bonus članak 1). U ovoj zadaći Vijeće laika rukovodilo se posebice proteklih godina postsinodalnim Apostolskim pismom "Christifideles laici" i katehezamma i nagovorima koje je Ivan Pavao II. održao u Rimu ili na svojim apostolskim putovanjima.

Slijedeće težište su odnosi Vijeća laika prema različitim pokrajinskim crkvama i prema biskupskim konferencijama. Za brojne biskupe postinodalno Apostolsko Pismo CL bilo je pomoć i uputa u rješavanju novih pitanja i situacija za pratnju laika. Proteklih godina Vijeće laika je zabilježilo značajni porast biskupskih delegacija koje su potražile dikasterij prilikom njihovih ad-limina-posjeta. I broj osobnih posjeta biskupa kod Papinskog Vijeća laika je porastao. Najčešće teme razgovora prigodom tih susreta bile su:izobraza laika; odnos crkvenih pokreta prema biskupima i njihovo uključivanje u život mjesne crkve; službe i uloge koje nisu povezane sa službom posvećenja , a koje se mogu prenositi na laike; angažman laika u svijetu; sudjelovanje žene i pastoral mladeži. Povezanost s Biskupskim konferencijama ostvaruje se ponajprije putem njihovih komisija za Apostolat laika.

Sljedeće težište rada nalazi se u pratnji nacionalnih vijeća laika. Papinsko Vijeće za laike je sakupljalo i ocijenilo vrlo različita iskustva te izradilo 1995. dokument o kriterijima razlikovanja i o ustrojstvu nacionalnih laičkih vijeća. Objavljeno je u 38. broju časopisa "Laien heute" s naslovom: "Nationalräte von Laien. Kriterien und Modelle". Dikasterij je na taj način htio ohrabriti formiranja takvih vijeća na nacionalnoj ili regionalnoj razini kao mjesta istinskog zajedništva, sudjelovanja i suradnje različitih organizacija laičkog staleža.

U novom vremenu laičkog udruživanja rad Papinskog Vijeća za laike sve se više koncentrirao na provjeru novih oblika zajedništva i na odgovornost za njihovo crkveno-pravno priznanje i organiziranje (usp. Pastor bonus, članak 135, AAS 80, 1988., 895). Ovakvim priznanjima uvijek prethode pozitivna stručna mišljenja ordinarija u čijim biskupijama se pojedini pokreti nastanjuju, te savjetovanja s biskupima i stručnjacima za crkveno pravo. Mnogobrojni zahtijevi novih zajednica za kanonsko priznanje ili utemeljivanje, potakli su Vijeće laika da ustanovi"obrazac" za molbe i ispitivanje; osobitu pozornost pritom je Vijeće laika posvetilo istraživanju statuta i izradi dekreta za priznanje udruge kao pravne osobe. U crkveno-pravnom području radilo se prije svega o kriterijima razlikovanja udruženja javnog i privatnog prava, o članstvu kršćana drugih konfesija u katoličkim laičkim udrugama ili o crkveno-pravnoj strukturi udruženja laika čiji članovi radikalno žive prema evanđeoskim savjetima.

U okviru rastuće raznolikosti udruga, od Papinskog Vijeća traži sve češće se savjet pri osnivanju laičkih organizacija koje su povezane s duhovnošću, životom i djelovanjem redovničkih zajednica. Pored obnove nekih tzv. trećih redova, nastali su brojni pokreti, bratstva i zajednice laika koji su se na različite načine priključili redovničkim obiteljima i pridružili karizmi njihovih osnivača. Vijeće laika tijekom susreta i skupova uvijek je naglašavalo prvotnu važnost svjedočenja redovničke zajednice i potrebni laički identitet s njom povezane udruge. Redovničke zajednice i udruge laika ne bi smjeli miješati svoja životna usmjerenja, već njegovati djelotvorno i srdačno zajedništvo te surađivati u njihovom poslanju. Za pojašnjenje i promicanje međusobnih odnosa, Papinsko Vijeće za laike organiziralo je, u suradnji s Kongregacijom za institute posvećenog života i društava apostolskog života već u pripremnoj fazi biskupske sinode o Bogu posvećenom životu, sastanak generalnih predstojnica i predstojnika i voditelja laičkih udruženja. Spisi su objavljeni pod naslovom: "Rebzweige des eien Weinstocks "(Mladice jednog čokota) u Dokumenti, broj 28 (1994.).

Papinsko Vijeće za laike je povezano sa više od 120 međunarodnih udruženja laika. Promicanje međusobnih priznanja, suradnje i zajedništva među različiti udruženjima ostaje velik izazov u koordinaciji Apostolata laika u sveopćoj Crkvi . U tom pogledu i suradnja katoličkih saveza, pokreta i skupina mladeži igra važnu ulogu. Proteklih godina velik dio rada Vijeć za laike usredotočio se na pripremu, organizaciju i ostvarenje međunarodnih skupova mladeži i s njima povezanih Dana mladih svijeta: Tschenstochau (kolovoz 1991.), Denver (kolovoz 1993.) i Manila (siječanj 1995.). Ovim treba pridodati i značajni europski susret mladeži u Loretu (rujan 1995.) i odrćavanje Dana svjetske mladeži u Parizu (kolovoz 1997.). Ove priredbe su znatno pridonijele ponovnom oživljavanju pastorala mladih na mjesnoj i općoj razini. Činjenica da se članovi pokreta i udruženja sastaju s mnoštvom mladeži iz različitih dijelova Crkve, stvorila je povrh toga povećanu misionarsku povezanost. Istovremeno se treba kritički zapitati koliko se takve velike priredbe mogu prenijeti u crkveno-župnu svakodnevnicu. (usp. K. Nientiedt, Nova generacija. U XII. Svjetski dan mladih u Parizu, u: Herderkorrespondenz 10/1997, 500-505).

Papinsko Vijeće za laike upravo priprema svjetski susret crkvenih pokreta koji će se održati od 26. - 29. svibnja 1998. u Rimu. Ovaj susret želi biti mjesto okupljanja, prijateljstva i molitve; želi poslužiti intezivnom teološkom produbljenju stvarnosti pokreta i treba biti crkveni događaj koji će potaknuti suradnju pokreta na djelo nove evangelizacije (usp. "Laien heute", informativna služba Papinskog Vijeća za laike 20, 1997. str. 5 i 6).

7. Završna riječ: Duhovna obnova kao trajni zadatak svih kršćana

Različiti duhovni zamasi i pokreti obnove danas su uglavnom ljekovita smetnja tradicionalnom redu. U praksi je jedva moguće da institucionalne instance potpuno premisle i integriraju duhovne poticaje. Stoga je opravdano i neophodno da se ovi različiti aspekti intenzivnog kršćanskog života mogu razvijati u Crkvi ali ne i bezuvjetno u već postojećim strukturama.

Duh Sveti koji omogućava jedinstvenu pripadnost Crkve sa svojim Gospodinom, istovremeno darujea jedinstvo i različitost. Jamči puno više slobode djelovanju Duha, životnih oblika i spoznaje nego što bi mi to sami dopustili . Na koncu ovo obilje služi novom obliku jedinstva. Ono se ne sastoji u uklanjanju različitosti već štoviše u njegovom slobodnom srastanju u sveukupno kao što je to izrazio Pavao u prvoj poslanici Korinćanima. Za to zajedničko djelovanje odlučujuće je da se posvijesti duhovna obnova kao trajna zadaća svih kršćana, te da se to uvjerljivo ostvaruje (usp. CL 18 ff, osobito br. 24 izlaganje o karizmama).

Današnje izlaganje samo je djelomice i ograničeno prikazali nove oblike zajednica duhovnog života i njihovo značenje za služenje Crkve danas. Nadam se da je ovaj prikaz malo pojasnio da novi duhovni zamasi unatoč mnogim razlikama u povijesti nastanka, vanjskom izgledu,polju djelovanja i postavljanja ciljeva, uglavnom imaju duboku podudarnost: Odgovorno sudjelovanje u poslanju Crkve, naviještanje Kristova evanđelja kao izvora nade za ljude i za obnovu društva (usp. CL, 29).

Apostolskim pismom "Tertio Millenio Adveniente" Ivan Pavao II. je pozvao sve kršćane da se pripremaju za jubilarnu godinu 2000. 1998., druga godina pripremne faze, na poseban je način posvećena Duhu Svetomu. Za Ivana Pavla Duh je i za naše vrijeme temeljna snaga nove evangelizacije. Velikoj zadaći priprave za godinu Jubileja pripada novo otkriće nazočnosti i djelovanju Duha (usp. TM, 45).

Za ovaj zadatak, koji se odnosi na cijeli Božji narod, željela bih nama za kraj dati kao smjernicu riječ Karla Rahnera koju rado nazivam njegovim "duhovnom oporukom". U prilogu "Die Kirche als Ort der Geistsendung"(Crkva kao mjesto poslanja Duha) Rahner kaže:

"Samo onaj tko crkveno i samostalno,
ponizno i odvažno,
poslušno i svjestan svoje odgovornosti,
moli i radi,
povezuje prošlost i budućnosti Crkve,
samo taj stvara prostor,
da u njemu djeluje olujni Božji Duh
vječno star i vječno mlad,
koji obnavlja lice njegove vlastite duše,
njime se služi,
kako bi i svijet promijenio."

(Schriften zur Theologie, tom VII, 187, Einsiedeln/Zürich/Köln, 2. izd. 1971.; prvi put objavljeno u Geist und Leben, 29 (1956), 97)

na vrh

Dirk Grothues

JE LI MÐUGORJE DUHOVNI POKRET U CRKVI?

Kad se spominje pojam MEÐUGORJE misli se na puno više nego samo na mjesto u Hercegovini koje nosi to ime. Misli se na pokret kojeg je ovo ime izazvalo otkada djeca svjedoče da im se, od 24. lipnja 1981. do danas ukazuje Gospa, Majka Božja, Isusova majka. Ovaj pokret se može opisati s obzirom na njegove najbitnije čimbenike. Najprije je to HODOČASNIČKI POKRET. Milijuni ljudi iz cijelog svijeta hodočaste u to mjesto. Kao drugo, Međugorje označava POKRET MIRA koji djeluje iznutra prema vani. Ljudi tamo iskusuju u svojim srcima dar mira i postaju spremni ovaj mir proslijediti tamo gdje žive: u braku i obitelji, u susjedstvu i u svojoj zajednici, na poslu i u politici. Pritom ih pored vlastitog iskustva pomirenja i mira motivira i ime kojim se Gospa predstavila vidjelicama i vidiocima: Ja sam Kraljica mira. Kao treće, Međugorje bi mogli nazvati POKRETOM OBNOVE koji trajno obnavlja duhovni život pojedinaca, skupina i zajednica. Veliki broj ljudi je u Međugorju doživio duboko duhovno iskustvo: vanjska i unutarnja ozdravljenja, obraćenja, obnovu molitve i vjere, poticaje za ljekoviti post, oslobađanje od ovisnosti. Najprimjetnije obilježje takve obnove su molitvene skupine koje su međugorski hodočasnici osnivali nakon povratka u svoje župe. To je mjesto redovitog susreta, obično jedanput tjedno, gdje se moli i klanja, slavi i moli krunica, čita Sveto pismo i izmjenjuju iskustva o evanđelju i kršćanskom životu. Konačno, Međugorje je i oznaka za pokret HUMANITARNE POMOÆI kakvih nema puno u svijetu. To se osobito pokazalo u ratu na Balkanu koji se proširio i na Bosnu i Hercegovinu. Milijuni hodočasnika, koji su u Međugorju primili duhovne darove, zahvaljivali su s materijalnom pomoći: s hranom, odjećom, lijekovima i drugim pomoćnim dobrima, s novcem i kumstvima za siročad i žrtve rata.

U ovim kratkim crtama globalno je izrečeno što se misli kada se govori o Međugorju kao jednom pokretu. Treba još navesti da se ovaj pokret hrani porukama, koje od 1. ožujka 1984. do 8. siječnja 1987. tjedno i od onda svakog 25. u mjesecu preko vidjelice Marije Pavlović Gospa upućuje svijetu. U pravilu sadrže samo nekoliko rečenica i poticaje s kojima se pet prvobitnih osnovnih poruka, a to su: vjera i obraćenje, molitva i post te mir - konkretiziraju.

Dvostruko pitanje, kojemu se u daljnjem tekstu obraćamo, glasi: Je li pokret koji proizlazi iz Međugorja duhovni pokret - i da li stoji u Crkvi? Kako bi se bolje shvatilo ovo pitanje, potrebno je navesti nekoliko napomena.

Glede predstavljene sheme međugorskog pokreta moglo bi se reći: očigledno je da se ovdje radi o duhovnom pokretu. Jer hodočastiti, moliti i postiti, služiti miru i pomagati ljudima u nevolji - sve to govori za sebe. Ipak: time još nije jasno odlučeno da li jedan pokret zaslužuje predikat "duhovno". Jer "duhovno" u točnom smislu riječi znači, da je Duh Sveti odlučujući pokretač jednog pokreta; naime, to se ne smije jednostavno pretpostaviti. Neki ljudi hodočaste u mjesta gdje ima više praznovjerja nego vjere. Moliti se i postiti čovjek može činiti i na farizejski način, bez da je potaknut Božjim Duhom. Mirovne inicijative nalazimo i među ljudima koji su jednostavno zasićeni ratom. A ljubav prema bližnjemu nalazimo i među filantropima, koji nisu nužno i bogovjernici. Slično je i s pitanjem, da li je Međugorje pokret u Crkvi. I ovdje sve na prvi pogled upućuje na to: liturgija se služi prema pravilima obnovljenog crkvenog bogoslužja, sakramenti se daju prema propisima; propovijedi su orijentirane prema Svetom pismu i vjeri u Crkvi. Tijekom godina, Međugorje je pored 20 milijuna katoličkih vjernika posjetilo i nekoliko tisuća svećenika i više od 200 biskupa, koji su se pozitivno izjašnjavali. Neki su došli s izričitim blagoslovom Pape.

Ipak: uvijek iznova se podiže sumnja, da bi Međugorje moglo biti povezano sa sektom. Mostarski biskup optužuje franjevce, koji su povezani s Međugorjem, za manipulaciju i neposlušnost. Crkvenog priznanja u smislu izjave vjerodostojnosti ukazanja i poruka za sada nema. Službene izjave više zvuče suprotno tome. Tako je kardinal Kuharić 14. rujna 1996. u jednom intervjuu izjavio: "Biskupska konferencija se još uvijek drži suda kojeg je prije rata donijela o Međugorju. Na osnovu trogodišnjeg istraživanja došlo se do zaključka, da u Međugorju nema nadnaravnih ukazanja"(Gebetsaktion Maria, Königin des Friedens, Beč, br. 43, str. 13).

I- Je li Međugorje duhovni pokret?

Kako bi se našao obrazložan odgovor na to, potrebno je najprije pitati za njegovo porijeklo. Bez svake sumnje, međugorski pokret je započeo 24. lipnja 1981. kada je nekoliko mladih na Podbrdu, brežuljku na podnožju brda Crnica, imalo svoje prvo ukazanje Majke Božje, nakon kojeg su slijedila i druga ukazanja na istome mjestu narednih dana. Kod drugog ukazanja, 25. lipnja, došlo je do prvog govornog kontakta između pojave i skupine šestoro vidjelica i vidioca, a to su: Vicka Ivanković (16), Mirjana Dragićević (16), Marija Pavlović (16), Ivanka Ivanković (15), Ivan Dragićević (16) i Jakov Čolo (10). Vijest o ukazanju se širila kao požar, uzrokovala je masovni dolazak i time pozvala i mjesne crkvene vlasti kao i onda još komunističke službe na mjesto događanja.

Za istraživanje pitanja, da li je ovo porijeklo međugorskog pokreta duhovno, dakle potaknuto Božjim Duhom, potrebno je istražiti, da li za ovu pojavu postoje ikakva prirodna objašnjenja. Ukoliko to nije slučaj, trebat će istražiti da li su pozitivna svojstva koje Crkva u učenju o razlikovanju duhova uzima za mjerilo dokaziva. Od prirodnih objašnjenja za fenomen ukazanja i poruka takve vrste, prije svega dolaze u obzir: psihička bolest, umišljanje sugestijom, halucinacija zbog droga i, konačno, manipulacija. Sve ove mogućnosti su detaljno promatrane i uzete u obzir. Podsjećam na to da su fra. Jozo Zovko, koji se tek 27. lipnja vratio sa predavanja o duhovnim vježbama, i njegov kapelan fra. Zrinko Čuvalo, najprije posumnjali u to da se radi o uzimanju droga. Fra. Jozo je odmah nakon povratka počeo pojedinačno ispitivati mlade. O tome postoje snimke na zvučnim vrpcama. Sumnja na uzimanje droga ispostavila se kao neosnovana. Umjesto toga, fra. Jozo je posumnjao da bi se moglo raditi o komunističkoj manipulaciji mladima, kako bi se njemu štetilo i učinilo ga smiješnim. Još su istog dana službenici SUP-a odveli vidioce u Čitluk, gdje su ih ispitivali i podvrgli liječničkim pregledima. Rezultat je bio da su mladi zdravi i da nema traga djelovanja opojnih sredstava. Podsjećam na istraživanje koje je vršila francuska liječnička ekipa iz Montpelliera tijekom jednog ukazanja. Ni tu nije bilo nikakvih znakova tjelesnih ili psihičkih bolesti. Umjesto toga, svi su liječnici ustanovili sve naznake prave ekstaze pri kojoj su vidioci neosjetljivi na čulne utjecaje i sa svojom pažnjom potpuno "u jednom drugom svijetu". Također podsjećam na detaljno liječničko istraživanje specijalista različitih disciplina koje je zatražila crkvena istražna komisija. Ni tu nije bilo nikakvih naznaka bilo kakve bolesti. O svim tim istraživanjima postoji dokumentacija i publikacije. Također treba isključiti manipulaciju, dakle prijevaru i laž kao porijeklo međugorskog pokreta. Mladi sebi nisu dozvolili šalu. Niti su komunisti manipulirali s mladima kako bi učinili smiješnim fra Jozu, niti su franjevci manipulirali kako bi u svojem konfliktu s mostarskim biskupom takoreći nebo privukli na svoju stranu. Za daljnji tijek ukazanja i poruka, svakako se još jedanput treba posebno osvrnuti na ovaj prigovor, budući da je podignut sa prominentne strane, od biskupa Pavla Žanića, a njegov ga nasljednik, biskup Ratko Perić, do sada nije povukao. Vratit ću se na to u II. dijelu gdje je riječ o crkvenosti Međugorja. Najprije ćemo se zapitati, je li moguće dokazati pozitivna svojstva koja Crkva zahtijeva u svojem učenju o razlikovanju duhova od istinitih proročanskih ukazanja i poruka.

Prema Isusovoj Riječi u Mt 7,20, pravi i lažni proroci se daju prepoznati po svojim plodovima. Isti kriterij također igra važnu ulogu za ocjenjivanje ukazanja i poruka. Meni je u svezi toga riječ kardinala Kuharića iz 1983. godine u živom sjećanju. Tada sam imao priliku u jednoj privatnoj audijenciji pitati za njegovo mišljenje o Međugorju. Odgovorio je bez oklijevanja: Kada primjenjujem biblijski kriterij plodova, Međugorje je istinito. Slično je jednom rekao splitski nadbiskup dr. Frane Franić: Religiozna obnova koja proizlazi iz Međugorja u tri je godine više uzrokovala nego ono, što smo mi u 40 godina uspjeli postići s našim dušebrižjem. Ovi sudovi su se kroz razvoj sljedećih godina potvrdili i pojačali. Jer, Međugorje nosi plodove u cijeli svijet. Postoje mnoga duhovna zvanja koja su nastala zahvaljujući Međugorju. 14 od njih je Jörg Müller objavio u knjizi "Hvala ti, Marijo". Nastale su nove duhovne zajednice u Međugorju kao "Oaza mira" i "Kraljica mira". Druge su zajednice dobile i dobivaju u Međugorju duhovne poticaje za svoj život i svoje djelovanje. Jedna od njih je terapeutska zajednica sestre Elvire, Cenacolo, gdje se liječe ovisnici od droge i alkohola.Tu je i "Zajednica blaženstva". Mnoge druge, starije kao i mlađe redovničke zajednice su se u župnom uredu u Međugorju raspitale, da li bi tamo mogli kupiti zemljište i osnovati ogranak. To je zaista vrijedno zapažanja i vrlo značajno za naše pitanje, budući da redovničke zajednice imaju posebno osjetljiv duhovni osjećaj. Pored bezbrojnih obraćenja ima stotine svjedočanstava o neobjašnjivim ozdravljenjima. U međugorskoj župi procvale su karizme. Tamo su nastale molitvene skupine koje se godinama redovito sastaju. Broj posjeta bogoslužjima nedjeljom kao i radnim danima daleko je iznad prosjeka drugih katoličkih župa. Hodočasnici uvijek hvale gostoprimstvo domaćeg stanovništva. Mnogi župljani nenametljivo svjedoče o svojoj vjeri. To u posebnoj mjeri vrijedi za život i svjedočanstvo vidjelica i vidioca. Već kod mojeg posjeta 1983., pitao sam se začuđen kako mogu podnijeti stalnu navalu hodočasnika koji često ulaze i u njihove domaće privatne sfere. U međuvremenu, oni su došli u središte svjetskog interesa, pozivani su u daleke zemlje, javno se odazivaju na upite i odgovore - a ipak su ostali jednostavni i prirodni. Nemaju nikakav interes svoju uglednost i službu pretvoriti u materijalnu dobit. Štoviše, smatraju se Gospinim svjedocima čije poruke nastoje živjeti.

Kad je već riječ o porukama! Uz otprilike 150 poruka koje je Gospa davala četvrtkom, daju se već više od jedanaest godina mjesečne poruke, dakle skoro isti broj. Ovih gotovo 300 poruka rašireno je u cijelome svijetu i prevedeno na mnoge jezike. Kod ocjenjivanja poruka za Crkvu je važno jesu li one u skladu sa Svetim pismom i učenjem Crkve. Također je za duhovni karakter poruka kao instanca zadužen i smisao vjere vjernika koji ove poruke žive i time imaju duhovna iskustva. Zanimljivo je do kojeg je rezultata došla jedna diplomska radnja na sveučilištu u Beču. Prema izjavi poznatog pastoralnog teologa Paul Zulehnera, poruke su potpuno na liniji biblijske tradicije. Uvjeren sam da će svjedočanstvo vjernika kao i detaljno teološko istraživanje doći do istoga rezultata, a to je da se kod poruka radi o pravom proročanstvu. Drugim riječima: da su one duhovnog porijekla i da su crkvene. Time mislim, da življenje po ovim porukama ne vodi iz Crkve nego još dublje u nju.

Izišlo bi iz okvira ovoga referata kada bi se za ovo uvjerenje dalo detaljno objašnjenje. Umjesto toga uputio bih na jedno promatranje koje možete sami provjeriti: Gospine poruke ne zauzimaju stav prema događajima koje spadaju u područje državne ili crkvene nadležnosti. Nema poruka koje bi glede Zaljevskog rata i Balkanskog rata dale pravo ili ne pravo jednoj ili drugoj strani. Nema poruke u kojoj se ocjenjuju, osuđuju ili favoriziraju crkveni pokreti i skupine. Gospa ne zauzima stav o pitanju pričesti na ruku ili u usta. Čak se ni u javnim porukama ne može pronaći zauzimanje stava u svezi desetljetnog sukoba između franjevaca u Hercegovini i mostarskih biskupa. Još ću u II. dijelu govoriti o nekim privatnim porukama na ovu temu. Mnogi vjernici koji vjeruju međugorskim marijanskim porukama, začuđeno su se izjasnili o manjku aktualnosti. A neki misle: o tome bi Majka Božja već jednom trebala reći jasnu riječ. Za mene u ovoj njezinoj suzdržljivosti leži jasan kriterij vjerodostojnosti! Prema mojemu uvjerenju, ovdje se ogledava Gospin respekt prema svjetskim i crkvenim autoritetima koje je Bog postavio. Kada bi ona držala jednu stranu između dvije konkurirajuće crkvene skupine, lako bi naišla sumnja da na poruke utječe neka zainteresirana strana. Naime, Majka Božja se predstavila kao Kraljica mira, a njezina nakana je pomirenje. Stoga su dovoljne središnje biblijske teme kao molitva i vjera, obraćenje i post. One služe, posve drugačije od zauzimanja za nečiju stranu i okrivljivanja, kao putevi do mira i kao pomirenje s Bogom i među ljudima. Prije svega, s ovim suzdržavanjem mi se očituje Gospin respekt prema dostojanstvu i slobodi čovjeka, kako dolazi do izražaja u poruci od 25. studenog 1987. koja glasi: "Draga djeco, znate da vas ljubim neizmjerno i da svakog od vas želim za sebe. Ali Bog je dao svima slobodu koju ja s ljubavlju poštujem i klanjam se u svojoj poniznosti vašoj slobodi." Još nisam naišao na ijednog psihologa koji mi je pomogao objasniti kako je takve riječi mogla izustiti mlada žena koja je odrasla u dobro poznatim predodžbama crkvene marijanske pobožnosti: Majka Božja se klanja u poniznosti našoj slobodi iako se ona zatvara njezinim pozivima i poštuje nju u ljubavi! Za mene je očigledno: takvo što samo ona može reći.

Iz dosadašnjeg razmišljanja zaključujem: međugorski pokret je u svojemu porijeklu i u svojemu dosadašnjem tijeku duhovni pokret. On je više od ljudskog djela. On dolazi s neba. Njegov odlučujući pokretač je djelovanje Duha Božjeg, koji dopušta da se Isusova Majka kao Kraljica mira ukazuje i govori svijetu.

II - Je li Međugorje pokret u Crkvi?

Ustvrdili smo da je međugorski pokret u svojemu porijeklu duhovni. Iz toga se daje izvesti zaključak: tada bi u svojemu porijeklu trebao biti i crkveni. Jer Duh Sveti, kroz kojeg naše ljudsko djelovanje postaje duhovno, jest duša, najunutarnjije životno načelo Crkve. Središnje životno izražavanja Crkve je slavljenje sakramenata. To za Međugorje vrijedi na osobit način. Apsolutna središnja točka života župe. Kao i hodočasnika, jeste euharistijsko slavlje. U pogledu na sakramenat ispovijedi, Međugorje se s pravom naziva najvećom ispovijedaonicom svijeta. Župljani ove župe, vidjelice i vidioci, franjevci, svi su oni kršteni i vjerni katolici, pripadaju Crkvi, Crkva su. Stoga je i pokret kojeg su izazvali pokret u Crkvi. Već spomenuti bečki pastoralni teolog Zulehner je prije deset godina posjetio Međugorje sa 40 studenata teologije. Svoje je impresije izrazio na sljedeći način: Međugorje je za mene nešto kao novicijat za Crkvu. Mjesto na kojemu se uvježbavaju temeljna crkvena životna provođenja. - Sada Crkva ima dva aspekta. Ona je hijerarhijski strukturirana službena Crkva i ona je laós, Božji narod, laici. Oni imaju svoje posebne karizme, produhovljeni su Duhom Svetim, "dijeleći svakome napose kako hoće" (1 Kor 12,11). Istu stvar Isusov učenik Pavao na drugome mjestu izražava ovako: "nazidani na temelju apostola i proroka" (Ef 2,20). U Crkvu, dakle, obvezatno spadaju hijerarhijska služba (to jest: đakoni, svećenici, biskupi i papa kao biskup Rima) i također proroci (dakle: duhom ispunjene žene i muškarci, a i djeca). U Djelima apostolskim se kaže: "Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja" (2,17). Trebalo bi biti pravilo da dužnosnici i karizmatičari, svećenici i proroci, službena Crkva i narodna Crkva jednodušno djeluju zajednički. Nažalost, to nije uvijek slučaj. Često među njima vladaju zategnuti odnosi i sukobi. A pritom i jedna i druga strana može biti u krivu. U povijesti Crkve za to ima dovoljno primjera. Crkvena služba se može, gdje ne govori nepogrešivo s najvećim autoritetom - pogriješiti i ne prepoznati prave proroke i proročanstva. Tako je službena Crkva npr. dala na lomaču Ivanu Orleansku kao krivovjernicu, dok nije došla do uvjerenja da je ona svetica i da je djelovala po Božjem nalogu. Povijest mnogih redova i duhovnih zajednica u Crkvi pokazuje, da su njihove duhovno potaknute osnivačice i osnivači često nailazili na službeno-crkveni otpor i odbijanje dok ih konačno nisu prihvatili. U zajedničkom djelovanju službe i karizme, dužnosnika i proroka, obje su strane od Boga dobile svoju posebnu obdarenost i zadaću. Proroci koji znaju da ih je Božji Duh neposredno pozvao i potaknuo, moraju stajati iza svojega poslanja i, ako je to potrebno, više slušati Boga nego crkvene službenike, ako im oni žele zatvoriti usta - zaista usporedivo s apostolima pred visokim Vijećem (vidi Dj 4,18 - 20). Koliko je poteškoća i neprijateljstava morala trpjeti na primjer Bernadette Soubirous od strane crkvenih predstavnika, prije nego što se njezino poslanje nakon dugogodišnjih sumnjičenja prihvatilo. Koliko su neshvaćanja i nepovjerenja morala pretrpjeti fatimska djeca prije nego što se Crkva odlučila prihvatiti njihova ukazanja i poruke kao vjerodostojne.

S druge strane, služba u Crkvi ima zadatak provjeriti proroke i proročanstva, da li dolaze od Boga; jer postoje i lažni proroci i lažna proročanstva.

Što se pak međugorskog pokreta tiče, trenutno imamo posla sa točno ovakvim konfliktom u Crkvi. Vidjelice i vidioci znaju da su pozvani u Božju službu i svjedoče o svojim duhovnim iskustvima, svojim susretima s Gospom. Službeni međugorski dušebrižnici su ih provjerili i došli do uvjerenja: imamo posla sa pravim, Duhom Božjim potaknutim ukazanjima i porukama. Dakle, na samom mjestu međugorska apostolska služba (= svećenici i dušebrižnici Crkve) i proročanska karizma (= vidjelice i vidioci) jednodušno idu zajedno. Protivljenje se događa na višoj službenoj razini. Između mjesne župe Međugorja i u međuvremenu povrh toga međugorskog pokreta diljem svijeta s jedne strane i mostarskog biskupa i većine njegovih službenih kolega u biskupskoj konferenciji s druge strane. Posebno jasno se ovaj konflikt očituje u već spomenutom intervjuu kardinala Franje Kuharića gdje zaključuje: "Biskupska konferencija se još uvijek drži suda kojeg je prije rata donijela o Međugorju. Na osnovi trogodišnjeg istraživanja došlo se do zaključka da u Međugorju nema nadnaravnih ukazanja."

Pogledajmo pobliže ovu zapažanja vrijednu izjavu. Godine 1996. Biskupska konferencija se drži suda kojeg je donijela u Zadarskoj izjavi od 11. travnja 1991. Taj sud je tada donesen na osnovu istraživanja koje je 1986. g. za to imenovana komisija provodila tri godine, dakle od prilike u razdoblju od 1987. do 1990. Time se indirektno priznaje da se nije vodilo računa o prvih šest godina kao ni na onih šest godina od 1991. u kojima se zbog rata nisu mogla provesti istraživanja. Ali u tih dvanaest godina fenomen Međugorja je vitalno postojao! U ratnim godinama je došlo do skoro nevjerojatnog odaziva djelotvorne pomoći iz cjeloga svijeta na nevolju u Bosni i Hercegovini i to dokazivo od hodočasnika i skupina potaknutih Međugorjem. Unatoč ratu koji je došao i do samih granica Međugorja, mjesto ukazanja je ostalo netaknuto i oaza mira. Zar je o svemu tome moguće ne voditi računa? U mržnjom i neprijateljstvom visoko emocionaliziranoj atmosferi rata došle su iz Međugorja, iz usta vidjelice Vicke, riječi kao: Moramo voljeti i Srbe, naše neprijatelje! Zar je sve to posve prirodno objašnjivo? Netko, tko je malo upućen u brojna nastojanja, da se ispita međugorski fenomen, čudi se - blago rečeno - lakoumnom sudu Biskupske konferencije da u Međugorju nema nadnaravnih ukazanja. Što je sa činjenicom da su nakon svih liječničkih mišljenja vidjelice i vidioci psihički zdravi i normalni? Što je sa činjenicom da su mladi ljudi prema stručno-znanstvenom istraživanju profesora Joyeuxa tijekom njihovih vizija bili u pravoj ekstazi koje se ne može simulirati ili umjetno stvoriti? Što je sa stotinu ozdravljenja koja se prema liječničkom mišljenju ne mogu pozivati na medicinsku znanost? Da se ne govori o brojnim obraćenjima i duhovnim iskustvima koja su od nevjernih i Crkvi dalekih ljudi učinile vjerne kršćane?

Naime, ne želi se Biskupskoj konferenciji predbacivati neodgovornost. Ali kako se može shvatiti nedostatna temeljitost njihovih istraživanja? Ja osobno za to imam samo ovo objašnjenje: očigledno je mostarski biskup umio većini svojih kolega svoje osobno tumačenje međugorskog fenomena prenijeti tako, da su se oni priključili njegovoj procjeni ili barem suzdržali od vlastitog suda. To im je palo utoliko lakše, što je on međugorski fenomen pomiješao sa "hercegovačkim slučajem" u kojem su biskupi protiv franjevaca. Ali ako je međugorski fenomen već jasan, kao što je biskup Žanić u svome stavu o međugorskim događanjima od 30. listopada 1984. i kasnije još jedanput - unatoč rimskog naputka da se suzdrži! - u izjavi od 9. veljače 1990. izjavio, što se tu još ima istražiti? Tada se i ne treba obazirati na milijune hodočasnika koji hrle u Međugorje. Tada se njihova iskustva, obraćenja i ozdravljenja mogu zaključiti s primjedbom da svega toga ima i drugdje. Tada se može ispustiti iz vida smisao vjere vjernika kojeg je papa Pio II. vrjednovao tako visoko da je definiciju dogme o Marijinom tjelesnom uznesenju u nebesko Kraljevstvo proslijedio tek nakon što je sve biskupe svjetske Crkve upitao, što vjernici njihovih biskupija misle o tome. Kada je međugorski fenomen dostatno objašnjen, daljnja istraživanja se mogu uštedjeti. Tada jedan biskup, kao što se zaista i zbilo, na dotični upit novinara može reći: ne zanima me što dvanaest milijuna hodočasnika misli. Za mene je bitno ono što dvadeset hrvatskih biskupa kaže.

Kada ovdje obrađujemo pitanje, je li Međugorje pokret u Crkvi, ne možemo izbjeći da se još detaljnije ne bavimo i raspravimo mišljenje biskupa Pavla Žanića, pogotovo što je ovo mišljenje očigledno preuzeo njegov nasljednik Ratko Perić, a dijele ga i drugi hrvatski biskupi ili ga barem trpe. Mostarski biskup je uvjeren da Međugorje nije crkveni pokret, već pokret protiv Crkve. Stoga navodi da svojim objavama želi zaštititi Crkvu. U zaključku svoje izjave od 30. listopada 1984. piše: da je u njemu "moralno uvjerenje sazrijelo da se kod međugorskih događanja radi o kolektivnoj halucinaciji." Da je onda ovaj događaj skupina franjevaca vješto iskoristila. Da je njihov cilj, u pitanju dijeljenja župa ("hercegovački slučaj") pridobiti za sebe istinu i pravdu, a biskupu ne dati za pravo.

Glavnog krivca vidi u fra Tomislavu Vlašiću. U njegovom zadnjem stavu od 10. veljače 1990. kaže: "Vicka Ivanković je 'glavna vidjelica' prvih godina, a preko nje je tvorac Međugorja fra Tomislav Vlašić započeo najveći dio laži o Međugorju." I Marija Pavlović je za njega "samo igračka u rukama Vlašića", i na kraju biskup tvrdi: "Tako je fra. Vlašić manipulirao svim vidiocima". Pri tome je biskup Žanić u prvo vrijeme i sam vjerovao u ukazanja. Javno je izjavio: "Djeca ne lažu". U svojoj izjavi od 1984. g. priznaje da je mislio za sebe: "Ako se skandalozni slučaj 'Hercegovine' ... nije mogao riješiti ljudskim putem, onda je Bog možda htio poslati Gospu kako bi neposlušne natjerao na to da se vrate poslušnosti i ljubavi Crkve." Ali što je prouzrokovalo preokret? Ovdje slučaj dvaju franjevaca Ivice Vego i Ivana Prusine igra veliku ulogu. Oba kapelana je biskup Žanić suspendirao zbog neposlušnosti te su oni na njegovo inzistiranje isključeni iz reda. O toj je stvari navodno Gospa na upit rekla da je biskup brzopleto reagirao, a da njih dvojica nisu krivi. Od tada je, čini se, biskup postao radikalni protivnik Međugorja. U izjavi od 1984. g. piše: "da su napadi Gospe protiv biskupa i obrana bivših mostarskih franjevaca najjači dokaz protiv istinitosti ukazanja". Njegov misaoni proces je, ukratko rečeno: Majka Božja, koja kritizira biskupa ne može biti prava Majka Božja! Uz to još dvije napomene: Povijest Crkve nam daje dovoljno primjera kako su proroci kritizirali visoke i najviše dužnosnike Crkve. Što su na primjer svete proročke žene Birgitta Švedska i Katarina Sienska priopćile po Božjem nalogu papi Grguru XI. kako bi ga potakle na povratak iz Avignona u Rim na kritici i opomeni daleko nadmašuje sve ono što je rečeno biskupu Žaniću. Pri tome treba imati u vidu da su franjevci i vidioci postupali vrlo diskretno kao s osobnim priopćenjima i nikada ih nisu objavili. To je biskup Žanić već puno puta sam učinio, valjda zato što je mislio da je to najjači dokaz protiv istinitosti ukazanja. Neka svatko sam za sebe prosudi koliko je ovaj argument odlučujući. Druga napomena: U slučaju dvojice franjevaca, Vege i Prusine, Rim je donio sud vrijedan zapažanja: njima je učinjena nepravda. Da su oni isključeni bez obraćanja pozornosti prema obveznim postupcima. Zar to ne zvuči kao ono što je Gospa navodno rekla: da je biskup prenaglo djelovao?

Mostarski biskup smatra da sa svojim osuđivanjem međugorskog pokreta mora zaštiti Crkvu. U njegovim je očima on protucrkveni pokret. Piše: "Najveća opasnost se nalazi u činjenici da će ovo emocionalno uzbuđenje oko Međugorja prije ili kasnije puknuti kao balon ili mjehurić od sapunice." I tada bi nastupilo veliko oslobođenje od iluzije i crkveni autoriteti bi izgubili povjerenje. - No, dosada međugorski balon nije puknuo. Postaje sve veći, a međugorski pokret donosi plodove u cijelom svijetu, ne na štetu nego na blagoslov Crkve.

Ono što se na početku ovog istraživanja obilježavalo upitnikom: da li je Međugorje duhovni pokret u Crkvi?, sada možemo s osnovanim razlozima obilježiti uskličnikom: MEÐUGORJE JE DUHOVNI POKRET U CRKVI!

III - Što je nužno učiniti!

Klasično načelo katoličkog socijalnog učenja je načelo supsidijariteta. Ono kaže da se zadaci i konflikti najprije trebaju rješavati na nižoj razini. Dočim se ispostavi da je niža razina time preopterećena, sljedeća viša razina treba doći u pomoć. To se dogodilo u slučaju Međugorja. Kada se pokazalo da mostarska biskupska istraživačka komisija nije dorasla svojem zadatku, iz Rima je došao naputak Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji da preuzme slučaj. U međuvremenu se izrazito jasno pokazalo da je i ova Biskupska konferencija time preopterećena. Treba samo razmotriti poučnu primjedbu kardinala Kuharića u već citiranom intervjuu od 1996. g. gdje sa kaže: "Biskupska konferencija se još uvijek drži suda kojeg je donijela prije rata o Međugorju." To zvuči kao da bi se možda željelo revidirati ovaj sud. Ali kako? Kako, kada istraživačka komisija uopće ne radi ozbiljno? Da li to ne može, ili da li to ne želi? U ovom hitnom slučaju koji se tiče cijele Crkve mora se prema načelu supsidijariteta uključiti zadnja i najviša instanca. Sada su na redu rimska Kongregacija za nauk vjere i papa. Treba osnovati neutralnu, neovisnu komisiju od teologa i stručnjaka koja sve stavlja na stol i istražuje. Jedna komisija, koja djeluje prema načelu: audiatur et altera pars! treba saslušati obje strane i treba uzeti ozbiljno obje strane. Predstavnike i zagovornike međugorskog pokreta kao i njihove protivnike.

Koliko je nužno uključenje zadnje i najviše instance Crkve, može razjasniti zanimljivi događaj koji se zbio već 1983. g. Slovenski isusovac R. Grafenauer je htio za sebe stvoriti vlastito mišljenje o Međugorju. Posjetio je biskupa Žanića u Mostaru, tamo boravio tri dana, razgovarao s njime i preslušao dvadeset kazeta koje je biskup između ostalog snimio tijekom svojega razgovora s djecom vidiocima. Nakon toga je za njega slučaj Međugorja bio rješen. Činilo mu se da ovaj materijal dokazuje da Međugorje ne može biti istinito. Ali kada je na inzistiranje biskupa nakon toga otputovao u Međugorje, upoznao se i razgovarao sa vidjelicama i vidiocima, sa župljanima, fra. Tomislavom Vlašićem i svećenicima, potpuno je promjenio svoje mišljenje i došao do uvjerenja da su ukazanja istinita. Na ovom primjeru se jako lijepo vidi da obje strane imaju jake argumente. Ja osobito rado priznajem da se nikada ne bih zauzimao za Međugorje da ne poznajem ništa drugo nego papir biskupa Žanića. Tamo se navode Gospine izjave koje su jako upitne. Tamo ima proturječnosti i apsurdnosti u izjavama vidjelica i vidioca koje nisu lako rješive. Tu na primjer ostaje otvoreno pitanje je li Vicka Ivanković vodila dnevnik ili ne. Unatoč ovim i drugim problemima istog sam mišljenja s teolozima kao René Laurentin i Hans Urs von Balthasar da ovi problemi nemaju toliku težinu u usporedbi sa znakovima istinitosti. Fra Ljudevit Rupčić je u svojoj knjizi "Istina o Međugorju" pisao o stvarima koje su od velike pomoći i jasnoće. Razumije se kao odgovor na izjavu biskupa od 1990. g. Što se tiče nekih Gospinih riječi u njihovom prenošenju od strane vidjelica i vidioca, također treba čitati i riječ odgovornih međugorskih dušebrižnika koja svjedoči o visokoj teološkoj kompetenciji i koja je izdana 1986. g. Obraća pozornost na moguće izvore pogrešaka i upozorava na to da se ne unose interesom vođena pitanja u proces ukazanja. Za procjenjivanje ukazanja i poruka konačno treba misliti i o onome što je Karl Rahner pisao u svojoj knjizi "Visionen und Prophezeiungen" (Tyrolia Verlag, Innsbruck, 1952.). Pri tome prije svega mislim na njegovo razlikovanje mističnih vizija koje se odnose na pojedince, od proročanskih vizija koje su značajne za Crkvu i svijet i za koje dovodi u pitanje pojam "privatna objava". Također je vrijedno zapažanja to što u slikama i riječima piše o sudjelovanju psihe kod pretvaranja dobivenih vizija i audicija.

Slučaj Grafenauer pokazuje da nema velikog izgleda na uspjeh kada protivnici i zagovornici Međugorja sjednu za isti stol kako bi riješili slučaj. Svatko ima svoje argumente i odavno je donio svoju opciju. Svatko je uvjeren u to da istinu ima na svojoj strani. Još jedan razlog više za supsidijarno uključenje najviše crkvene instance u slučaju Međugorja.

Za ocjenjivanje ukazanja i poruka u jeziku rimskih teologa postoje tri klasične formulacije: 1. constat de non supernaturalitate, 2. constat de supernaturalitate, i 3. non constat de supernaturalitate. Treba priznati da je za nestručnjake teško pravilno tumačiti ovu treću formulu. Tisak je zaista predstavljao sud "non constat de supernaturalitate" kao: nema ništa nadnaravnoga u Međugorju! Zadarski sud uistinu međugorski slučaj ostavlja otvorenim: nije utvrđeno da li međugorska događanja imaju nadnaravni karakter. Može se oprostiti novinarima da se u svojoj užurbanoj svakodnevnici i zabune, osobito kada im službe za informiranje mostarskoga biskupa krivo tumače. Ali čudi me da se čak i jedan kardinal može tako zabuniti što je dokumentirano u intervjuu od 14. rujna 1996. g. u bečkom časopisu MEDJUGORJE. Da li to možda svjedoči o već unaprijed zauzetom negativnom stavu?

Da se vratimo na temu o kojoj je riječ: Biskup Žanić polazi od toga da su franjevci "hercegovački slučaj" umiješali u međugorski fenomen. Fra Tomislav Vlašić naprotiv izjavljuje da se uvijek trudio neopterećivati međugorska ukazanja "hercegovačkim slučajem". Pitam se: zar ne bi moglo biti da Kraljica mira sa svojim pozivom na obraćenje i pomirenje također ima u vidu "hercegovački slučaj"? Nakon što je Marija Pavlović 26. lipnja 1981. g. vidjela Gospu kako je pred križem pod suzama rekla: Mir, mir, morate tražiti mir!, mnogi su se pitali: što time misli? Pa mi imamo mir! Da, nije bilo rata. Ali nije bio mir u Crkvi u Hercegovini. Tada je postojao i još uvijek postoji "hercegovački slučaj". A on Crkvu jako opterećuje i više smeta njezinim nastojanjima za mir u svijetu nego što se to na prvi pogled daje naslutiti. Gospa nije direktno ukazala na ovu točku. Tada je rekla Mariji Pavlović: "Opet mora zavladati mir u svijetu". Ali pritom Crkvi pripada velika uloga! Jer ona je prema iskazu drugog Vatikanuma "ujedno i sakrament, to znači znak i oruđe za najbolje ujedinjenje s Bogom kao i za jedinstvo cijeloga čovječanstva." Ali Crkva ne može biti ovo oruđe za pomirenje i mir u Božjim rukama kada je u sebi razjedinjena i sama u sebi nema jedinstva i mira. Stoga prema riječima pape Ivana Pavla II. u Apostolskom pismu TERTIO MILLENIO ADVENIENTE na mijeni tisućljećja ponovno ujedinjenje svih kršćana ima najveći prioritet. Samo službeno kršćanstvo može svijet tako evangelizirati da on može vjerovati u Krista (Iv 17,21: da svi budu jedno...da svijet uzvjeruje...). Isto tako hitno papa želi zajedničko djelovanje velikih svjetskih religija koje su se tako često borile i tako svijetu krivo svjedočili o miru. Ali postavlja se pitanje kako će Crkva sve to prouzrokovati kada je sama u sebi nesložna? S te perspektive postaje shvatljivo da je Gospa u jednoj kasnijoj privatnoj objavi, o kojoj izvješćuje Vicka, rekla da je razdor u Hercegovini velika sramota. Zasigurno postoje još drugi konflikti u Crkvi koje također treba prebroditi budući da zamračuju vjerodostojnost svojih mirovnih i pomiriteljskih nakana. Ali ovaj je "hercegovački slučaj" na granici pravoslavlja i islama posebno upečatljiv. Kada bi Kraljici mira, dakle, također i ne kao posljednje stalo do rješavanja konflikta, tada bi se njezina inicijativa točno nalazila na istoj liniji kao papina: od jedne u sebi sjedinjene Crkve preko ponovnog ujedinjenja kršćana do nove evangelizacije, od sporazuma svih velikih religija do mira između naroda, do mira u svijetu. Još jedanput Gospa: Opet mora zavladati mir na svijetu. Ako međugorski pokret mira tako sinkrono ide sa usmjerenjem pontifikata Ivana Pavla II., onda je to jedan daljnji dokaz za to da je ovaj pokret duhovni i da je u Crkvi. I još jedan razlog da se Crkva time bavi na najvišoj razini.

Što je potrebno učiniti? Do sada smo prije svega govorili o tome što bi Rim trebao učiniti. Riječ o tome što bi mi i svi drugi koji se angažiramo oko međugoskog pokreta mogli učiniti. Jedno je da svatko, što god bolje može, pokuša živjeti poruke koje nam Kraljica mira tako strpljivo i neumorno stavlja na srce. Drugo je da u svim međugorskim središtima molitvenim skupinama obratimo pažnju na to da se izvorna poruka ne izokrene ili zamrači. Međugorje nije bilo koji pobožni molitveni pokret. Njegov program nije jednostavno onaj bilo koje narodne misije, kakve nam se s vremene na vrijeme nude u našim župama. Moliti je dobro, postiti je dobro, ići na svetu misu je dobro, redovito se ispovijedati je dobro, čitati Sveto pismo je dobro. Ali ako ne shvaćamo da se uz svu osobnu pobožnost opsežno radi o miru i pomirenju, tada još nismo pravilno shvatili srž međugorske poruke. Sigurno se uvijek radi također i o "Spasi svoju dušu". Ali za Međugorje je središnja biblijska poruka: radi se o jedinstvu njegovog naroda, o miru na zemlji, o spasenju svijeta.

na vrh

fra Ivan Dugandžić

MEÐUGORJE I NOVA EVANGELIZACIJA

1. Crkveni i vremenski kontekst Međugorja

Međugorje, odnosno ono što se podrazumijeva kad se danas spomene ime te male župe u Hercegovini, ima već 17 godina dugu burnu i prije svega nepredvidivu povijest. Jer, tko je prije 17 godina mogao predvidjeti da će tvrdnja djece kako su vidjeli Gospu doprijeti do najudaljenijih krajeva svijeta, a župa Međugorje prerasti u jedno od najosebujnijih svetišta i razviti tako živo duhovno gibanje, na koje više nitko ne može biti ravnodušan. Iskustvo skupine djece na Podbrdu u Bijakovićima, praćeno brojnim porukama i njihovim upornim svjedočenjem davno je nadraslo i njih ižupu i mjesnu Crkvu i postalo duhovni fenomen svjetskih razmjera. Djeca su već odavno odrasla, danas su to najvećim dijelom obiteljski ljudi, a mala župa je postala stjecište milijuna hodočasnika iz cijelog svijeta. Brojni su među njima koji svjedoče da su u Međugorju ponovo našli izgubljenu ili probudili već zaspalu vjeru. Toliki su nanovo otkrili vrijednost sakramenta pomirenja, dubinu i ljepotu proživljenog slavljenja euharistije i slušanja riječi Božje. Drugi opet svjedoče o tjelesnim ozdravljenjima za koja medicina nema objašnjenja. Nadahnuti i potaknuti međugorskim događajima,nastadoše što u samoj župi što dalje od nje brojne molitvene skupine pa čak i posve nove redovničke zajednice. U međuvremenu je put u svećenički život našlo mnogo mladih ljudi, koji tvrde da su klicu zvanja primili baš u Međugorju.

Ako sve to uzmemo kao dobre plodove Međugorja, onda se tu već ispunila riječ mudroga Gamaliela da se Božje djelo ne može uništiti (usp. Dj 5,39).»činjenica je da su i vidioci, i njihovi roditelji, i župa sa svojim svećenicima od samog početka bili izloženi pritisku i prijetnjama vlasti koje su željele sve ugušiti, ali oni, ni uz cijenu progona, nisu popustili.Biskup je na početku bio sklon događajima da bi se kasnije neshvatljivo okrenuo protiv njih. Biskupska konferencija je više zbog pritiska javnosti,nego iz stvarne volje da provjeri koji to duh djeluje u Međugorju pokušala balansirati, prihvativši Međugorje kao svetište i istčući istodobno kako je potrebno fenomen dalje proučavati. Takav stav biskupa je logičan samo u pretpostavci da na sadašnjem stadiju događanja i proučavanja još ne mogudonijeti ni pozitivan, a pogotovo ne negativan sud, jer kad bi imali stvarne razloge, barem ovaj posljednji bi morali odmah donijeti. Zabunu su unosile kasnije izjave pojedinih članova Biskupske konferencije koje su se mogle shvatiti u smislu da u Međugorju nema ništa nadnaravno. To je imalo za posljedicu da Međugorje u velikom broju privlači kršćanske laike, ali ne i hijerarhiju, pa se trajno po medijima provlači pitanje priznanja od službene Crkve. Treba reći da njega najčešće postavljaju oni koji ne znaju gotovo ništa nio naravi takvih pojava niti o tome kako se Crkva treba odnositi prema njima. To je trenutačni crkveni kontekst u kojem se odvijaju međugorski događaji.

Da bi se shvatilo značenje i dalekosežnost tih događaja, jednako je važan i kontekst vremena u kojem se ona odvijaju. Kad su ukazanja počela,već se nazirao kraj gotovo stoljetne diktature bezbožnog komunizma, što se uskoro i dogodilo. To je predstavljalo jedan od najvećih duhovnih izazova suvremenom čovječanstvu, ne samo zbog sloma iluzije o sretnom besklasnom društvu i jednakosti svih ljudi, nego još više zbog stanja duha stotinamilijuna ljudi koji su generacijama odgajani bez Boga i pravih duhovnih vrijednosti. Na drugoj strani, onaj dio čovječanstva koji je bio izvan domašaja komunizma zahvatio je u drugoj polovici ovoga stoljeća dosad neviđen val hedonizma, koji u poplavi droge i panseksualizmu bez tabua i granica donosi pogubne plodove za cijelo čovječanstvo, prijeteći čak i njegovu daljnjem opstanku. To je kontekst vremena u kojemu se odvijaju međugorska ukazanja, to su znakovi koji opominju. A već je Isus upozoravao svoje suvremenike kako je važno prepoznavati znakove vremena (usp. Mt16,3). To doduše načelno čini i Crkva našeg vremena s najvišeg mjesta, na Drugom Vatikanskom saboru (Gaudium et spes, br. 4), ali čini se da je u Crkvi premalo ljudi koji bi ozbiljno uzimali ta upozorenja. Ali ljudi pronicljiva duha prepoznali su u Međugorju Božji odgovor na potrebe i tjeskobe našega vremena. To vrijedi za brojne teologe, svećenike i biskupe,koji se nisu bojali, prepoznavši tu Božje djelo, to i otvorenoposvjedočiti, neki čak i vrlo temeljitim studijama i knjigama.

Dakle, Međugorje ne smijemo promatrati izolirano kao neki otok na koji ćemo se povući, bježeći od svijeta, u kojem se više ne može izdržati,tražeći nadomjestak za Crkvu koja se više ne snalazi u takvom svijetu kakav je danas na izmaku dvadestog stoljeća. Naprotiv, Međugorje se događa usred suvremenog svijeta koji treba Boga da bi uopće imao budućnost, ono sedogađa u Crkvi da bi je trglo iz njezine zbunjenosti pred golemim suvremenim izazovima i da bi u njoj oživjelo duh njezinih početaka.»čini se da duboki smisao međugorskih događaja nije u tome da nastane još jedan duhovni pokret u Crkvi, uz mnoge druge, nego da se pokrene Crkva kao takvai da u današnjem svijetu prepozna svoje poslanje, da shvati kako je odgovorna za budućnost svijeta koja je iz raznih razloga dovedena upitanje. Naravno tako će reagirati samo onaj tko shvaća da i iz beznačajnog Nazareta može doći nešto dobro (usp. Iv 1,46) i da Bog uvijek djeluje preko malenih i beznačajnih.

2. Duhovni pokreti u Crkvi i Međugorje

Isusova Crkva je od početka bila svjesna da svoju egzistenciju zahvaljuje djelovanju Duha Svetoga, kojega je on obećao i u svoje vrijeme poslao (usp. Lk 24,49; Dj 1,4sl; 2,1s.; Iv 14,16sl. 26; 16,7-14). To ne vrijedi samo za prazajednicu u Jeruzalemu koja je imala Isusovo obećanje,

nego i za svaku drugu. Tako Pavao podsjeća Galaćane da su " započeli s Duhom" (Gal 3,3), a Solunjane poziva da "Duha ne gase" (1 Sol 5,19). Kada kršćane u Rimu pozivlje da se "ne prilagođuju ovomu svijetu" već da se "preobličavaju obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja"(Rim 12,2), Pavao opet pretpostavlja Duha Svetoga kao obnoviteljsku snagu koja je po krštenju već prisutna u kršćanima (usp. Rim 8,9sl.). To doduše nije definitivno, dovršeno spasenje, nego samo prvi plodovi Duha, ali dostatni da kršćanin, zajedno sa svim stvorenjem, izdrži porođajne bolove kroz koje još treba proći (8,23-27).

Na tome je Crkva kroz stoljeća izgradila svijest o sebi kao o i Crkvi koja se uvijek treba obnavljati" ("Ecclesia semper reformanda"). Duh Sveti je u različitim vremenima nalazio uvijek nove načine da taj unutarnji žar i život dođu do izražaja u uvijek novim oblicima. "Riječ o Crkvi koja se mora trajno obnavljati kroz stoljeća je bitno obilježavala povijest Crkve.Uvijek iznova su se javljali unutarnji pokreti koji su nastojali korjenito živjeti evanđelje, kao što su redovničke zajednice koje su utemeljili Benedikt iz Nursije, Bernard iz Clairvauxa, Franjo iz Asiza i Ignacije izLoyole." Mora se priznati da su svi spomenuti redovi, ali i brojni drugi,u svoje vrijeme značili duboku obnovu Crkve. Njihova je karizma sjajila kroz stoljeća i davala jak pečat općem duhovnom životu Crkve i svijeta.Zbog toga je i sam pojam "nasljedovanja Krista" u duhovnom učenju i u teologiji bio ograničen samo na redovnički stalež, što sigurno nije u duhu Novog zavjeta. Jer, Novi zavjet ne pozna dvostruki moral, za jedne samo put zapovijedi, a za druge vrlo visoki zahtjevi nasljedovanja. Samo je jedan, i to zajednički ideal kršćanskog života, a to je nasljedovanje Isusa Krista. On se tiče cijele Crkve, i to svugdje i u svakom vremenu.Druga je stvar što se taj ideal može ostvarivati na različite načine.

Drugi Vatikanski sabor je nastojao to ispraviti. Ističući dostojanstvo, važnost i poslanje kršćanskih laika u današnjem svijetu. U dogmatskoj konstituciji o Crkvi čitamo: "Zato su laici, budući da su posvećeni Kristu i pomazani od Duha Svetoga, divno pozvani i poučeni,da se u njima proizvedu sve obilniji plodovi Duha" (LG, br. 34). Sabor jetime potvrdio ono što se tada već u Crkvi događalo, a ujedno je dao još više poticaja novim gibanjima. Uz već postojeće laičke pokrete kao što su Fokolarini, Cursillo, Opus Dei, Comunione e Liberazione, bračni susreti(Marriage Encounter), nakon Sabora su se pojavili i drugi različiti oblici obnove u Duhu, bilo da se radi o obnovi pojedinaca, različitih staleža kroz obnovu i oživljavanje milosti dotičnog sakramenta ili pak o obnovi župskih zajednica. Svim tim pokretima zajedničko je nastojanje stvoriti oblik duhovnosti prikladan našemu vremenu, i duhovnost kao poticaj za obnovu ljudskog mišljenja i htjenja iz duha evanđelja, vezano uz težnju za iskustvom vjere u zajedništvu, što otvara nove pristupe molitvi, riječi Božjoj i sakramentima."

Time su, možemo reći, date koordinate unutar kojih se može lako smjestiti Međugorje kao poseban duhovni fenomen našega vremena. U Međugorju se od samog početka stvara izrazito laička duhovnost, jer vidioci su laici,a njihove poruke nailaze na odjek u najvećoj mjeri kod kršćanskih laika,potičući ih da se sve više obnavljaju iz duha evanđelja i otvaraju molitvi,riječi Božjoj i sakramentima. Od samog početka u međugorskoj crkvi u središtu stoji euharistija, navještaj riječi Božje, sakramenat pokore i molitva, ali sve se to doživljava na jedan nov i snažan način. U tom smislu Međugorje se ne da svrstati u bilo koji poznati duhovni pokret, ali onojest pokret koji u tolikoj mjeri doprinosi obnovi Crkve diljem svijeta.Zapravo međugorska duhovnost nije nekakav duhovni pokret u Crkvi, već Crkva u pokretu, budući da je ona jednako zanimljiva i privlačna svima od najobičnijeg vjernika laika do visoko naobraženog teologa, brojnih svećenika, biskupa i kardinala.Kada se povežu spomenuti bitni elementi međugorske duhovnosti, onda se čini da se njih najbolje može opisati i definirati onim što se podrazumijeva pod danas tako često rabljenim pojmom "Nova evangelizacija".

3. Nova evangelizacija i Međugorje

Prve kršćanske zajednice imale su snažnu svijest o svom misijskom poslanju. Potkraj najstarijeg evanđelja, onog Markova, stoji riječ Uskrsloga učenicima: "Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!" (Mk 16,15). Nakon što je veoma kratko izvijestio o Isusovu uzašašću na nebo, evanđelist konstatira: "Oni odoše i počeše propovijedati svuda. Gospodin je s njima djelovao i ptovrđivao Riječ čudesima što su je pratila" (16,20). To sigurno nije samo potvrda da su učenici ispunili Isusov nalog, nego još više uvijek novi poticaj čitateljima evanđelja neka to trajno čine. Ni Matej nije propustio svoje evanđelje završiti tim nalogom, iako ga je u duhu teološke koncepcije svoga djela donekle modificirao:"Idite i učinite sve narode učenicima mojim!" Daje to neograničeno poslanje za sva vremena, kojega se međutim učenici netrebaju plašiti, govori dodatno obećanje: "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta" (Mt 28,19sl). Luka u svjetlu svoje povijesnospasenjske vizije tumači to propovijedanje kao ispunjenje Pisma, što se mora dogoditi i to počevši od Jeruzalema. A budući da je, prema njegovoj teologiji, Duh Sveti glavni nositelj svega događanja, učenici moraju ostati u Jeruzalemu dok on ne dođe, a onda će mu biti svjedoci (usp. Lk 24,45-49). Djela apostolska započinju podsjećanjem na to obećanje (Dj 1,4sl.) i pripovijedanjem o njegovu ispunjenju na dan Pedesetnice, kad je Radosna vijest odjeknula ne samo u Jeruzalemu nego i među predstavnicima petnaestak naroda što su se zatekli u Jeruzalemu (Dj 2,1-13).

Svoje veliko djelo, koje možemo nazvati poviješću prve Crkve, Luka završava slavodobitnom tvrdnjom o trijumfu evanđelja u Rimu, unatoč Pavlovoj tamnici: "Pavao ostade pune dvije godine u svom iznajmljenom stanu, ...gdje je sasvim slobodno i bez zapreka propovijedao o kraljevstvuBožjem i izlagao nauku o Gospodinu Isusu Kristu" (Dj 28,30sl). Taj završetak je svjesno ostavljen tako otvorenim da bude trajna perspektiva evanđelja. Ali treba reći i to, da tako brz i uspješan pohod evanđelja kroz ogromno Rimsko carstvo i dolazak u njegovo središte, u Rim, nije nipošto bio bez otpora i velikih teškoća. Judeokršćani su se teško mirili sevangeliziranjem Samarije (usp Dj 8; Iv 4) i Pavlovom upornošću da poganima naviješta evanđelje bez nametanja propisa Zakona (usp. Gal 1-2). U takvim uvjetima kao da nije bilo dostatno djelovanje obećanog Duha Svetoga pa se Bog služio i izvanrednim zahvatima poput Petrova viđenja u Kornelijevoj kući (Dj 10), ali i čisto ljudskim naporima poput Pavlova sukoba s Petrom u Antiohiji, kad se radilo o vrlo važnom pitanju odnosa evanđelja premaMojsijevu zakonu, što je za Crkvu imalo dalekosežno značenje (Gal 2, 11-14)ili pak kroz okupljanje i zaključke apostolskog sabora u Jeruzalemu (Dj15). Kroz dugu povijest Crkve Bog je postupao uvijek na slčan način. Kadgod je Crkva malaksala ili se našla suočena s teško rješivim problemima,Bog je slao posebne ljude ili se služio neobičnim zahvatima, i najčešće prekoGospinih ukazanja, u koje treba ubrojiti i međugorska ukazanja. Namjera pape Ivana XXIII sa sazivanjem II. Vatikanskog sabora bila je da se nađe adekvatan način kako modernom čovjeku navijestiti evanđelje. Koncilski ocisu do u najmanje tančine analizirali stanje modernog svijeta, njegove potrebe i nade, ali i tjeskobe i strahove pred budućnošću, naglasivši kako ogromni napredak na svim područjima nije riješio najvažnija čovjekova pitanja s obzirom na njegovu stvarnu sreću i budućnost pa, naše vrijeme ima jednako dobre i loše izglede. Sabor vidi glavne uzroke za to u podijeljenosti ljudskog srca i u njegovoj neugasivoj potrebi za Bogom koju Crkva želi zadovoljiti (usp. GS, br. 4-10). Ne može se reći da se Crkva diljem svijeta nije nakon Koncila dala velikim marom na provođenje njegovih zaključaka, ali pravih plodova nije bilo. I dok jedni govore kako ne treba gubiti strpljenje, upozoravajući kako su i neki drugi sabori trebali puno vremena, dok su se pokazali njihovi plodovi, ima kritičkih duhova koji ,Čini se, upiru prstom na pravo mjesto. Oni naglašavaju kako Crkva u svojtoj silnoj koncilskoj obnovi nije računala s Duhom Svetim i nije mu,okupljena u molitvi, kao zajednica Isusovih učenika na početku s Marijom,dala priliku da on obnovi Crkvu i dade svijetu nadu. To je najbolje sažeo papa Pavao VI. u jednom od svojih nagovora:"Nakon kristologije i posebno nakon eklesiologije Koncila mora doći novi stadij i novi kult Duha Svetoga kao nezaobilazna dopuna učenju Koncila" (Generalna audijencija od6.7.1973.). A Yves Congar, jedan od najprominentnijih teologa ovoga stoljeća zamjera Saboru što je, razvijajući svoje učenje, zaboravio pneumatologiju, to jest učenje o Duhu Svetom, da bi odmah pojasnio kako jeto moguće samo onda i tamo kada i gdje Duh već djeluje: "Pneumatologija kao teologija i dimenzija eklesiologije može se posvema razviti samo zahvaljujući tome što Crkva već ostvaruje i živi. A upravo na tom području teologija jako ovisi o praksi." Tako je bilo od početka Crkve. Liturgija sa slavljenjem euharistije i naviještanjem riječi Božje bila je locustheologicus, mjesto na kojem se stvarala novozavjetna teologija. Usuđujem se reći da je Međugorje već do sada dalo puno poticaja suvremenoj pastoralnoj teologiji kako bi ova nadvladala besplodni racionalizam i dala više mjesta djelovanju Duha Svetoga.

Nova evangelizacija najavljivana i pripremana već petnaestak godina u brojnim papinskim dokumentima u Međugorju se kroz cijelo to vrijeme ostvaruje. Tamo se evanđelje naviješta sa svom ozbiljnošću koju ono traži od navjestitelja i baš zato su ga milijuni slušatelja doživjeli kao Radosnu vijest o Bogu koji ljubi i prašta, u njemu su otkrili zakopano blago i našli dragocijeni biser za koje se isplati sve drugo žrtvovati (usp. Mt13,44-46). Ako se uzmu glavne točke koje se ističu u programu Nove evangelizacije, onda se one jako poklapaju s međugorskim porukama.Usporedit ćemo samo neke najvažnije.

Apostolsko pismo pape Pavla VI. Evangelii Nuntiandi (8. prosinca 1975)ističe kao glavni i odlučujući put nove evangelizacije svjedočanstvo istinskog kršćanskog života, što pretpostavlja novog čovjeka, koji je moguće samo obraćenjem i unutarnjom preobrazbom u duhu evanđelja. Na toj crti je i Apostoslko pismo pape Ivana Pavla II. Catechesi Tradendae (16. listopada1979) kao i izvanredna Biskupska sinoda 1985. godine. To isto izražava izavršni dokument izvanredne sinode za Europu (1991) pod znakovitim naslovom: "Da budemo svjedoci Krista koji nas je oslobodio." Danas nije više dosta samo propovijedati evanđelje, traže se autentični svjedoci, jer crkva je u velikoj mjeri izgubila kredibilitet kod suvremenog čovjeka.Jedan od biskupa, kojemu je na srcu budućnost kršćanstva u vlastitoj zemljii sudbina nove evangelizacije, upozorava:"To što Crkva ima reći, možedoduše biti ispravno, ali to ne čini čovjeka radosnim i slobodnim." Drugim riječima, evanđelje je izgubilo snagu uvjerljivosti zato što navjestitelji nisu u dostatnoj mjeri radosni i slobodni, nisu svjedoci. SpomenutoApostolsko pismo kaže da se to svjedočanstvo kršćanskog života treba odlikovati i predanjem Bogu u zajedništvu, koje ne smije ničim biti razoreno, te istodobno u predanju bližnjemu u bezgrnaičnoj spremnosti zalaganja" (Evangelii Nuntiandi, br. 41). To nije ništa drugo nego podsjećanje na ostvarenje Kristove dvostruke zapovijedi ljubavi u uvjetima suvremenog svijeta, što je u Međugorju očito na djelu. Međugorska duhovnost ima od samog početka naglašenu karitativnu crtu, ona čini ljude osjetljivim na potrebe brata čovjeka, što se pokazalo u tolikim divnim primjerima nesebične darežljivosti u vrijeme nedavnog rata u Hrvatskoj i Bosni iHercegovini.

4.Vratiti Boga u ljudski život

Svi spomenuti ckrkveni dokumenti duboko su svjesni stvarnog stanja usvijetu, a posebice u Europi. Sa slomom marksističke bezbožne ideologije nije nestao praktični materijalizam, koji obilježava način života ogromnog broja naših suvremenika. Nekadašnje žučljive rasprave o tome, postoji li Bog ili ne, zamjenio je ravnodušan način života, u kojem ljudi misle i djeluju ikao da Boga nema". Ipak, čini se da ljudi nisu okrenuli leđa stvarnom Bogu, već onom kojega im Crkva na neuvjerljiv način naviješta.Zato, unatoč moru praktičnog materijalizma, u mnogim ljudima živi tiha čežnja za Bogom, što se očituje i u porastu različitih sekta i ezoterike unajrzličitijim oblicima. Evanđelje, unatoč svemu, uvijek ima šansu, ako je stvaran odgovor na čežnju ljudskog srca, to jest, ako mu se navijesti kao Radosna vijest koja oslobađa, a to mogu samo ljudi evanđelja.

Već spomenuti biskup se žali da je navještaj brojnih svećenika bez učinka zato što u našim srcima ne stanuje živi Bog, pa onda i naša riječ ne odaje nikakvu strast za Bogom. Ispričavajući se za oštrinu svojih riječi,on se pita: "Nije li to zato što mnogi žive od Crkve, ali ne doista u njoj,

u njezinoj stvarnoj tajni?" I zaista, danas nisu više u pitanju samo pojedinačne istine ili određena područja konkretnog crkvenog života, već je u pitanju sam Bog i to kod onih koji treba da drugima pokažu put do njega.Zato spomenuta Izvanredna sinoda za Europu bez ikakva okolišanja kaže:"Doista cijela Europa se danas nalazi pred izazovom nove odluke za Boga."

Ako se pod tim vidom promatraju međugorske poruke, onda nije teško otkriti veliku podudarnost. Unatoč tome što su na početku u prvom planu stajale konkretne poruke mira, obraćenja, molitve, posta..., s vremenom je sve više središtem tih poruka postajao Bog kao takav i čovjekov odnos prema njemu, i to u najrazličitijim varijacijama: tu su opetovani pozivi čovjeku da se odluči za Boga koji mu se nudi; da njemu dade prvo mjesto u životu,jer mu ono pripada; ali isto tako da njemu sve preda, posebice teret života; Čovjek je pozvan da Bogu zahvaljuje za njegove darove i da ga proslavi u svom životu; brojne poruke upozoravaju da je samo u molitvi moguće upoznati Boga i to u molitvi koja dolazi is srca. Ima više poruka koje na takav način govore o objavi Boga čovjeku, da to treba shvatiti u smislu da je zapravo Božja objava ljudima glavni cilj ovih događanja:"Draga djeco! Danas vas pozivam na put svetosti. Molite kako biste mogli shvatiti ljepotu i veličinu ovoga puta, na kojemu vam se Bog na posebannačin objavljuje" (25.1. 1989.) Ili drugi put:"...Zato, draga moja djeco,otvorite mi svoje srce, kako bi vas mogla sve više voditi toj divnoj ljubavi Boga stvoritelja, koji vam se iz dana u dan objavljuje. Ja sam svama i želim vam objaviti i pokazati Boga koji vas ljubi" (25.8.1992).Dakle, mogli bismo reći da je Međugorje puno više od mjesta molitve i obraćenja, ono je ponajprije mjesto na kojem Bog želi dati znak da ljudska čežnja za njim nije isprazna i da je put k njemu i danas moguć, jer ondolazi u susret čovjeku.

5. Uloga mjesne Crkve

Razmišljajući o tome kako bi konkretno morala izgledati Nova evangelizacija bi bila uspješna, poznati njemački teolog i biskup Karl Lehmann kaže: "Ubuduće su nam potrebni mjesta, grupe, pokreti i zajednice,u kojima će se okupljati ljudi s odlučnom voljom za životom, zajedno učiti i međusobno se pomagati. To jačanje vjere, nade i ljubavi postaje sve potrebnije danas kad se kršćanstvo nalazi u situaciji dijaspore. Samo tako vjera može ponovo postati prepoznatljivom i dobiti jasan profil." Međugorje je već gotovo dva desetljeća takvo mjesto, na kojem se okupljaju ljudi iz svega svijeta da zajedno mole i produbljuju svoju vjeru,stvarajući zajedništvo u brojnim molitvenim skupinama, pokretima i novim oblicima zajedničkog života. Sve bi to dakako bilo daleko snažnije i uvjerljivije da je stanje u mjesnoj Crkvi u Hercegovini drukčije, da ona nije u sebi podijeljena. Njezino stanje djeluje na mnoge ljude u najmanju ruku zbunjujuće pa su zbog toga spremni i Međugorje dovesti u pitanje.

Neka mi bude dopušteno iznijeti o tome svoje mišljenje, koje je izraslo iz iskustva ovih sedamnaest godina Međugorja, teološke refleksije i molitve. »često mi se kroz ovo vrijeme namećala ona Isusova riječ o maču:"Nisam došao da donesem mir nego mač" (Mt 10,34). Put do stvarnog mira vodi preko odluke za Isusa. Ta odluka ne trpi nikakvih kompromisa. On je važnijii od najbližih ukućana, a pogotovo od bilo kakvih interesa. Na putu do pravog mira sa sobom, s drugim i s Bogom Čovjek mora proći kroz brojne kušnje koje Isus metaforički označava kao mač. Ne pogađa li ta Isusova riječ i Međugorje i njegovo mjesto u mjesnoj Crkvi?

Činjenica je da se Međugorje događa u jednoj Crkvi, u kojoj se davno prije dogodio tzv. Hercegovački slučaj, koji je na veliku kušnju stavio jedinstvo i ljubav u toj Crkvi. Zbog tog slučaja ne trpi jedinstvo i ljubav samo u odnosu Biskupa i njegovih svećenika na jednoj, i franjevaca nadrugoj strani, već i unutar same Franjevačke zajednice. Dakle, prije početka ukazanja Crkva u Hercegovini je bila nejedinstvena na više razina.Međugorje je samo nova prilika da se to još bolnije očituje. Neki franjevci nisu nikad navratili u Međugorje, ne zato što bi na temelju ozbiljna promatranja i studiranja stekli uvjerenje da tu nema ništa nadnaravno, nego samo iz razloga što su se tamo zatekla druga njihova subraća, s kojima se oni nisu slagali u drugim stvarima, a pogotovo oko Hercegovačkog slučaja. Kad se biskup Žanić okrenuo protiv Međugorja, ti franjevci su mu se nametnuli kao istomišljenici, ali samo u tome, u osuđivanju i odbacivanju Međugorja. Hercegovački slučaj, međutim, nisu pomaknuli s mrtve točke, nego naprotiv on u ovom času u Čapljini doživljava vrhunac svog apsurda.

Je li to možda istodobno znak da je Crkvi u Hercegovini bilo dosta mača i da je došlo vrijeme da zavlada mir? Franjevci koji su, protiv volje svojih poglavara, u Čapljini i oni koji ih podržavaju obično se pozivlju na razloge pravednosti: uz pomoć prava Biskup čini nepravdu! Tako glasi glavni argumenat. Ali on očito ne prolazi, a jedinstvo i ljubav u Crkvi su na sve većoj kušnji, u pitanju je i sama bit Crkve kao takve. Što Činiti? Čovjeku, koji do kraja ozbiljno uzima evanđelje, i onda kad se čini da su iscrpljene sve mogućnosti, ostaje još uvijek jedna mogućnost, istina najteža, ali ona na kojoj počiva samo kršćanstvo, a to je žrtva do samopredanja. Žrtva je uvijek teška, pogotovo ako se u njoj ne vidi nikakva dostojanstva. Takva je bila i Isusova žrtva, ali je urodila najvećom pobjedom, uskrsnućem. Velik broj franjevaca, koji su sve ove godine vjernički živjeli s Međugorjem, zrela je za tu žrtvu pa ju je i Uprava provincije prihvatila. Ipak, zbog složenosti prilika, kako je već rečeno,potrebno je puno mudrosti od svih odgovornih činitelja u Crkvi kako bi sve bilo na porast jedinstva i ljubavi u Crkvi u Hercegovini, što će onda biti i snažno svjedočanstvo za Međugorje u svijetu, a onda i velik doprinos tako potrebnoj Novoj evangelzaciji svijeta.

- M. TIGGES, Geistliche Gemeinschaften und Bewegungen, u: Praktisches Lexikon der Spiritualit"t, Herder Freiburg-Basel-Wien, 1992, str. 473sl.
- Isto, str. 474sl
- Y. CONGAR, Der heilige Geist, Herder Freiburg-Basel-Wien 1982, str. 153.
- Joachim Wanke, Neue Herausforderungen - Bleibende Aufgaben. Pastorale Akzente in postsozialistischer Zeit, Hildesheim 1995, str. 13.
- Isto, str. 17
- Bischofssynde, Sonderversammlung f¸r Europa: Damit wir Zeugen Christi sind, der uns befreit hat, u: Verlautbarungen des Apostolischen Stuhls 103, Bonn 1991, str. 12.
- Karl Lehmann, Was heisst Neu-Evangelisierung Europas?, u: Internationale katholische Zeitschrift 4/92, str. 317.

na vrh