Dovela ga znatiželja, vratio se promijenjen

datum: 28.07.2005.

Iako je susret svećenika u Međugorju, koji je početkom srpnja okupio 300 sudionika završen, brojni su se svećenici zadržali u Međugorju koristeći dane godišnjeg odmora za duhovnu okrepu.

Jedan od njih je Paul Newton, iz Melbournea iz Australije, danas 36-godišnjak, s tri godine svećeničkog staža. Treći je put došao je u Međugorje. Pri prvom dolasku, a tada je imao 30 godina, njegov život Međugorje je u potpunosti promijenilo. Drugi dolazak bio je dolazak zahvale jednu godinu nakon što je postao svećenikom. Rekao je: «Uvijek ću hodočastiti u Međugorje, ali je razlika kada dolaziš kao svećenik. Tada moraš davati – i to ne sebe, nego Isusa.»

Do tridesete godine života Paula Newtona nitko od poznanika, obitelji niti on sam ne bi mogao zamisliti da će biti svećenik. Prvi dolazak bio je dolazak s prijateljima, a privukle su ga «vrlo zanimljive prirodnih pojave» za koje je čuo. Put u Međugorje vodio je preko Lourdesa, mjesta Gospinih ukazanja, koje mu također ništa nije značilo. Čak je odbio prijedlog prijatelja da putujući mole krunicu. Odrastao je u obitelji koja nije molila, nije išla u crkvu, nije vjerovala u Boga, i u kojoj je bilo svađa, alkoholizma… Stoga je kao tinejdžer želio otići iz obitelji. U Međugorju je susreo ljude u kojima je vidio da u srcu imaju nešto za čim je žudio. Za sebe kaže kako je bio težak slučaj, te je umjesto par dana u Međugorju ostao 4 mjeseca, u kojima se dogodio životni preokret, svećenički poziv i odgovor. Na Križevcu je osjetio poziv da bude svećenik. «Nisam imao ni jedan razlog za odbijanje», rekao je. «Nisam razmišljao što svećenik radi, nego tko je svećenik. Razmišljao sam kako me je Bog pripremao za događaj. Ti su trenuci bili pročišćavajući. Osjetio sam radost u srcu. Bio je to nježni poziv u kojem sam osjetio da ću služiti ostalima. Osjetio sam da sam kao svećenik kod kuće i da ću služiti» posvjedočio je Paul Newton. No presudan trenutak ipak je bio shvaćanje da je Isus u Euharistiji. Tada je postao otvoren Božjem pozivu.

Po povratku kući on je bio promijenjen, ali su svi oko njega ostali isti. Unatoč nerazumijevanju i protivljenjima, danas, u trećoj godini svećenstva svjedoči kako su se roditelji vratili vjeri, te kako se stalno moli za svoje sestre, jer je to dugi proces u svakoj obitelji. Poručio je: «Ako shvatite tko je Bog i da je zaista stvaran – ne možete ostati isti. Molitva mora biti u srcu svake osobe i to da bi imali snage reći da na sve što Isus od nas traži.»