datum: 28.08.2012.
Roberta Brusić i Boris Peterlin djelatnici Hrvatskog Caritasa boravili su u Međugorju. Roberta kaže kako se prvi susret s Međugorjem dogodio neposredno nakon završetka rata u Hrvatskoj, no, pravi istinski susret s Gospom i čežnja za ovim mjestom dogodio se u zreloj dobi. ''Tada je Gospodin učinio promjenu u mom života i dogodio se susret sa živim Bogom i Majkom'', ističe Roberta. Govoreći o plodovima koje daje Međugorje, Roberta dodaje, kako je na početku bio veliki zanos, toliki da je željela trajno ostati u ovome mjestu, ali rastući i sazrijevajući u vjeri čovjek se lakše rastaje od ovoga mjesta i svjestan je da ono što je doživio nosi u sebi, te da Međugorje nije samo fizički, zemljopisni pojam, nego ono živi u nama u našoj svakodnevici. ''No, čežnja za Međugorjem stalno postoji, ali i sigurnost da ćeš se ovdje moći vratiti i to s nadom i molitvom, da će tvoji za koje moliš jednoga dana po Božjim planovima doći ovdje ili ćeš im ti to Međugorje moći posvjedočiti, da se i oni upute na hodočašće'', kaže Roberta Brusić.Boris Peterlin se prisjetio vremena prije tridesetak godina kada se govorilo o Međugorskim događanjima. Slušao je tada što su ljudi pričali, vidjeli, doživjeli, to je bio početak. Nakon toga slijedilo je dugo razdoblje u kojem nije dolazio, a prvi osobni susret s ovim mjestom bio je prije 7 godina. ''Iz Kaštela sam se jednog ljeta sa suprugom uputio ovdje, došli smo na jedan dan. Kod slijedećeg dolaska odlučili smo ostati dva dana. Tako da su se do sada nakupila četiri naša posjeta Međugorju'', kaže Boris. A govoreći o iskustvu hodočašća ističe kako svaki hodočasnik misli da je poseban, a opet dolaskom u ovo mjesto svi shvatimo da smo isti, jer dolazimo na mjesto gdje se ''spajaju'' neba i zemlje.
