datum: 23.06.2005.
Moira Lister, kazališna, filmska i TV glumica (rođena 1923.) koja je ostvarila briljantnu karijeru u Londonu (vidi: http://www.tonyhancock.org.uk/moira.html), bila je na svojem drugom hodočašću u Međugorju u lipnju 2005. Uz suze radosnice, dala je svoje svjedočanstvo.
«Dolazim iz vrlo katoličke obitelji. Majčin brat bio je svećenik, a imali smo i dvije časne sestre u obitelji. Uvijek sam gajila pobožnost prema Gospi Lurdskoj. Rođena sam u Južnoj Africi. Odselila sam usred rata, na vojnom brodu, molila sam se Gospi cijelim putem do Engleske i sretno sam stigla. Gospa se uvijek jako dobro brinula za mene. Kad mi je došlo vrijeme za udaju, mislim da je imala veliku knjigu s imenima svih momaka iz okolice Lurda, i da je listala stranicu po stranicu da bi našla nekog vrlo dobrog za mene. Našla mi je divnog Francuza, zvao se Vicomte d’Orthez, iz grada Ortheza koji se nalazi tik do Lurda! Udala sam se dakle za jednog od mjesnih momaka i imali smo divan brak punih 40 godina. Dobili smo dvije divne kćeri, zovu se Chantal i Christobel, i tijekom cijelog braka nastavila sam s karijerom u Londonu. Imala sam ogroman uspjeh, radila sam sa svim velikim kazališnim i filmskim zvijezdama. Sada se približavam kraju života i pitam se kako će završiti i što će se dogoditi…
Prije nekih devet godina, jedna prijateljica mi je rekla: «Moj muž i ja idemo u Međugorje, želiš li doći s nama?» Nisam imala pojma gdje je Međugorje, niti sam išta znala o tome, ali sam rekla, «Fino, hajdemo!». Tada nije bilo kao danas. Kakva razlika! Kakav procvat i sjaj! Duboko me se dojmila vjera koju sam ovdje osjetila, to je bilo skoro opipljivo. Činilo se da su ljudi natopljeni nevjerojatnom vjerom. Tada sam imala izvanredno iskustvo. U kapelici klanjanja, sjedila sam i molila, i odjednom sam osjetila kao električni udar u svakoj ćeliji svoga tijela. To je trajalo vjerojatno jednu minutu, i prošlo. Bilo ne nevjerojatno, osjetila sam kako u mene ulazi kao neka nazočnost, bio je to vrlo neobičan osjećaj. Nisam na to obraćala previše pažnje. Ali ljudi su govorili: kad odeš u Međugorje, tvoj se život mijenja. Jedino što mogu reći je da je od tada sve što sam tražila ili trebala ili željela sjelo na svoje mjesto. To je nevjerojatno. Sve ono za što sam molila. Moj život, karijera, djeca. Imala sam tri puta rak, i svaki put sam se oporavila, a to su bili oni teški od kojih se čovjek obično ne oporavlja.
I sada se pitam što će se sada dogoditi? Jučer sam otišla u onu istu kapelicu nadajući se da ću opet imati onakvo iskustvo, ali nisam. Prošle noći odlučila sam da ću se uspeti na Brdo ukazanja. Imala sam operaciju kukova i imam bolove u leđima, i nakon prvih pet koraka shvatila sam kako je za osobu mojih godina teško penjati se, ali sam htjela pokušati, pa da vidim dokle ću stići. Pošla sa i shvatila da neću moći. Odjednom se odnekud pojavila nečija ruka: «Mogu li vam pomoći da se uspnete uz to brdo?», rekao je. Nisam ga poznavala. Odjednom je nestala sva moja bol, bol u nozi, bol u leđima, i uspela sam se bez ikakvih boli. Poput divokoze na kamenju. Nisam mogla vjerovati, jer imam problema i kad se uspinjem stepenicama! Došli smo gore i on je nestao. Sjedila sam tamo na vrhu i bilo je tako divno. Gospin kip svjetlucao je u mraku, mjesec je sjao, bila je tamo i Betlehemska zvijezda… gledala sam oko sebe, slušala molitvu, slušala sam tišinu dok je Ivan imao ukazanje. Bilo je impresivno. Nijedan šum, nitko nije zakašljao, ni dašak vjetra tijekom tih nekoliko minuta. A dolje gradska svjetla, blizina Neba… Kad sam ustala da krenem dolje, odjednom se opet pojavila ona ruka i glas je rekao: «Pomoći ću vam pri silasku». I onda je opet nestao. Jučer mi značenje svega toga nije bilo jasno, ali sam se danas vratila u onu malu kapelicu i odjednom mi je postalo jasno što je sve to značilo: Preda mnom su još poteškoće – to je bio uspon uz kamenje. Ali Bog je tu koji me drži. Kad sam stigla na vrh, to je bio On koji mi govori: Tako će biti u Nebu, ali pred tobom ima još poteškoća. Još nisi spremna. Siđi dolje, bit će sve u redu. Ja sam tu i držim te.
To mi pomaže suočiti se sa svojim posljednjim danima. Znam da nisam sama. Moram kaskati s Njim. Sve je sjelo na svoje mjesto. Mogu se suočiti s krajem svog života. Kad dođete u moje godine, ne znate što se sve može dogoditi. Moj ljubljeni muž imao je strahovit moždani udar, četiri godine nije mogao govoriti i bio je paraliziran. Kad bi se to meni dogodilo, mislim da ne bih izdržala. Ima i drugih stvari, kao Alzheimerova bolest… Vidim prijatelje koji proživljavaju strahovite stvari… Na kraju života mogu vam se dogoditi strahovite stvari. Ovdje sam primila takvu snagu – znam da nisam sama. Prije sam se uvijek bojala, strahovala. Trebala mi je ta snaga. Sada osjećam da se više ne moram bojati.
Jutros je svećenik rekao: «Stavite se u Božje ruke, one su tu za vas.» Rekao je isto tako: «Ako se Bog tako brine za poljsko cvijeće, kako ne će za vas?» To je istina.»
