Propovijed fra Stanka Ćosića u novogodišnjoj noći u Međugorju

datum: 03.01.2014.

Fra Stanko Ćosić je predvodio svetu misu u novogodišnjoj noći u prepunoj crkvi sv. Jakova u Međugorju. U propovijedi je govorio o tome kako kršćanin treba gledati naprijed, kako se boriti protiv grijeha i slabosti u godini koja je pred nama. Propovijed donosimo u cijelosti: „Draga braćo i sestre, na kraju smo kalendarske godine i vjerujem da i vi kao što to i ja činim, gledate unatrag na događaje iz prošle godine. Puno toga lijepog se dogodilo, puno toga čemu se čovjek može radovati. Ali na neki način se nameću uvijek one misli koje nam pokazuju što to nije bilo toliko dobro. Često se nameću baš one misli koje pokazuju neuspjeh u mislima,  riječima, djelima i propustima. Koliko krivih navika i ovisnosti koje se čovjek pokušavao riješiti, a nije uspio! Nešto što se godinama već vuče, i što poslije svake ispovijedi opet ponavljam, koliko riječi koje nisu bile na izgradnju nego su vrijeđale druge osobe! Koliko riječi koje su bile grube, osuda bližnjega kraj sebe, iako možda nije bilo prave sigurnosti je li istina to za što drugoga optužujem. Koliko svjesne ravnodušnosti prema životu, prema onim siromasima kraj čovjeka, da ne dijeli od onog viška što ima, nego zadržava sam sebi u svojoj sebičnosti! Koliko sitnih laži, da čovjek ispadne lijep i dobar u tuđim očima, a možda to ne pripada istini o samome sebi! Koliko proračunatosti, u odnosima kako bismo se družili i dobili ono što želimo i od onih osoba od kojih želimo. Koliko krađe, krađe u najsitnijim stvarima do velikih stvari! Koliko straha u razmišljanju da možda drugi ima pravo, kako bi mogao ugroziti moju istinu! Koliko straha od drugačijeg da ja ne bih bio ugrožen! Misli i pogledi koji su bili puni požude, pohlepe, i tako vrijeđali tuđe dostojanstvo. Misli koje su drugoga čovjeka stavljali ispod ljudske razine. I ne samo gledajući na osobni život, nego i na svjetska zbivanja, koja pokazuju da nije sve tako svjetlo, bilo da se broj siromašnih nije smanjio, da gladi nije nestalo, da i dalje ima nepravednosti i zlostavljanja po cijelom svijetu. Gledajući tako unatrag čovjek se može pitati, kakva me to vjera može nositi naprijed, u novost, jer ovako vjera izgleda kao u onoj slici nakon brodoloma, kad je čovjek imao samo komadić drveta koji ga je dijelio od dubina mora, mora u kojem se slutila smrt. Zar je to vjera, samo jedan komadić kruha, komadići drveta za koji sam vezan, i da drugo ništa nemam? Kako kršćanin može gledati naprijed, koji je odgovor i postoji li uopće? Možda sam Isus daje ono što svaki čovjek traži. On je došao u jaslama, i to je došao u trenutku kad je Mariji i Josipu bilo teško i izvana i iznutra. Došao je onda kad nije sve izgledalo najsvjetlije. Ali što je učinio? Isus je krenuo ususret. I ako se pitamo kako se boriti protiv svih slabosti, grijeha, kako se boriti u Novoj godini, da sve bude bolje? Možda je to jednostavnije nego što mislimo. Možda je to bliže nego svaki plan koji želimo napraviti. Možda je to isto da učinimo ono što je i Bog učinio, da krenemo ususret, da počnemo graditi prijateljstvo, da počnemo graditi odnose. Graditi odnos s Bogom Ocem koji se na više načina objavljivao u ljudskoj povijesti, konačno nam došao u Sinu, samo iz jednoga razloga, da pokaže čovjeku da je on stvarno otac.  Graditi odnos s Duhom Svetim koji nam želi pokazati da upravo sve ovo tužno, teško, svaki križ životni, sve u svijetu koji izgleda da propada, da su to samo porođajni bolovi prema novom stvaranju. Da svijet ne ide prema propasti, nego prema obnovi. Da Crkva koliko god slaba i  grešna  bila, nije ona koja će propasti, nego ona koja se priprema da bude nakićena zaručnica Kristova. Duh Sveti koji, kad ostanemo bez snage, kliče nad našim srcima: Abba, oče. Onda  kad mi ne vjerujemo da je Bog naš Otac koji kliče: Ti jesi stvarno otac. Isus Krist koji je došao i pokazao tko je Bog, čovjeku kojemu je Bog bio dalek. Isus, koji na sva naša pitanja zašto ovo, zašto ono, kako ovo, odgovara: Oče ti znaš. Koji je pokazao da hod u smrt onome koji vjeruje Ocu ide prema životu. Draga braćo i sestre, taj hod, taj uzvrat poziva Božjeg je možda ključ da čovjek otvori svoje srce drugima. Koliko nas je večeras došlo ovdje, zašto? Da bismo se susreli. Euharistijski stol je onaj koji spaja ljude. Ova misa nije počela prije 20 minuta, nego onda kada ste vi krenuli iz svojih kuća, onda kad ste bili spremni graditi nove odnose, susresti se s ljudima koji su drugačiji. Ovakav hod prema susretu oslobađa čovjeka od straha da sam treba posjedovati svu istinu, nego dopušta da drugi smije imati pravo. Dopušta da drugačiji i drugačije mišljenje može biti istinito, da ja ne trebam sve znati. A najveća i najljepša milost kojom ulazimo u Novu godinu, to je ona osoba s kojom započinjemo godinu, a to je Bl. Djevica Marija. Nedavno je bio slučaj tenisača koji je doživio krađu, u zračnoj luci su mu ukrali sve stvari, dok je potpisivao autogram. Među tim stvarima je bila krunica koju mu je dao papa Franjo. Za tu krunicu je rekao: „Oduzet mi je dio života. Nemoguće mi je misliti o tome. Boli me jako”. I onda je poručio kradljivcu ove riječi: „Imam jednu želju, molim te vrati krunicu. Tu krunicu sam uvijek nosio sa sobom. Uzmi sve druge stvari, samo mi, molim te, vrati krunicu”. Draga braćo i sestre, neka naš hod počne s Bl. Djevicom Marijom, nitko nam bolje ne može pokazati tko je to Bog, nitko nas ne može bolje dovesti do Isusa. A krunica kao obična pučka pobožnost možda je najjača snaga da naučimo kako ustati i krenuti ususret onome koji je prvi došao nama ususret. Dopustimo da kroz razgovor s Gospom, i mi postanemo sposobni rasti u prijateljstvu s Isusom i kao ona pohranjivati sve događaje i prebirati ih u svome srcu. Amen”.