datum: 23.08.2006.
Mons. Joseph Vianney Fernando, Biskup biskupije Kandy u Sri Lanki i predsjednik biskupske konferencije Sri Lanke bio je na petodnevnom hodočašću u Međugorju u srpnju 2006. U petak 21.07. predslavio je sv. Misu na engleskom jeziku i održao propovijed. Susreo se s franjevcima u župnom uredu i s njima razgovarao o međugorskim događanjima. Prije odlaska dao je intervju u kojem je govorio o svojoj biskupiji, svojoj zemlji i svojim dojmovima u Međugorju. (Razgovor: Lidija Paris)
Mons. Fernando, hvala Vam što ste došli i prihvatili ovaj razgovor. Budite ljubazni i predstavite sebe, svoju biskupiju i svoju zemlju.
Dolazim iz zemlje koja se nalazi južno od Indije. To je velik otok ali mala zemlja s oko 20 milijuna stanovnika. Većina – oko 74% - su budisti, ima 7% kršćana i 7% muslimana, a ostali – oko 14% - su hindusi. U našoj zemlji zastupljene su sve glavne religije. Dva glavna jezika su sinhaleški i tamilski. Što se Crkve tiče, imamo 11 biskupija i 13 biskupa.
Kršćanstvo je ovdje nazočno već od 5. stoljeća. Kad je 1505. god. Sri Lanka postala portugalska kolonija, Portugalcu su uspostavili službenu Crkvu. 150 godina kasnije, zemlju se preuzeli Nizozemci. Oni su prezbiterijanci. Zabranili su katoličanstvo jer su ga izjednačavali s Portugalcima. Prekrštavali su sve katolike i to je bila ključna kušnja za katolike u Sri Lanki. Imali smo 150 godina progona, ali su oni sačuvali svoju vjeru. Kad su Nizozemci oslabili, Britanski imperij je 1806. god. osvojio Sri Lanku. Britanci su bili anglikanci, ali nisu bili tvrdi prema katolicima kojima su dali vjersku slobodu. Crkva je tada počela otvarati škole po cijeloj zemlji. Zahvaljujući tim odgojnim ustanovama, Crkva je postala vrlo utjecajna. 1948. god., nakon postizanja neovisnosti, počeo se ponovno buditi budizam, a vrhunac je bila nacionalizacija naših škola 1960. god. Ljudi su se bunili, bilo je i nasilja, ali smo mi popustili. Nismo se borili. Naše služenje naciji na području odgoja i obrazovanja bilo je uništeno. Deset godina kasnije, na jugu zemlje došlo je do prve pobune pod utjecajem novih vrijednosti kao što je marksizam i slično. 1975. god. imali smo nasilnu revoluciju…
Rat u zemlji dugo je trajao, primirje traje sad već oko 3 godine, ali postoji mogućnost da opet dođe do rata, do gerilskog rata između pobunjenika koji predstavljaju manjinu i vlade. Otkad smo od Britanaca dobili nezavisnost postoji stalan osjećaj da je tamilska manjina diskriminirana. To je pitanje pravde. Ljudi koji govore tamilski predstavljaju 12% stanovništva a polovica ih živi na jugu među Sinhalezima. U mojoj biskupiji ima 85.000 katolika od kojih 50% ili više govore tamilski. Ja govorim oba jezika, svi moji svećenici su dvojezični. Sri Lanka je divna zemlja, na jugu je prekrasna klima a sjever je suh. Nema industrije. Postoje područja na kojima se pretpostavlja diskriminacija. To je sadašnja situacija Sri Lanke.
Što Crkva radi u toj situaciji?
Crkva je u vrlo posebnom položaju u odnosu na etničke sukobe. Samo Crkva, samo kršćani u svojim redovima imaju jedne i druge. Budisti su svi Sinhalezi a Hindusi su svi Tamili. I Muslimani su većinom Tamili. U katoličkoj Crkvi imamo 3 biskupa Tamila i 8 Sinhaleza. Surađujemo bez problema, 1993. god. Biskupska konferencija Sri Lanke napisala je pastoralno pismo o tadašnjoj situaciji – o naciji u krizi. Analizirali smo cjelokupno stanje, odnosno percepcije Sinhaleza i Tamila. Da bismo riješili taj problem moramo polaziti od realnosti a ne od percepcija. Zauzeli smo stajalište – svi biskupi zajedno – da se rješenje nalazi u okviru jedne suverene zemlje s maksimalnom decentralizacijom prema periferiji, prema provincijama. Ovi su sukobi iz bliže prošlosti. Povijest naše zemlje počinje 2500 godina prije Krista. I Sinhalezi i Tamili su prije nekoliko tisuća godina došli iz Indije. Obje zajednice su ovdje ukorijenjene sa svojim tradicijama, svojom kulturom i svojim religijama.
Kao što rekoh, biskupi imaju stajalište da je taj problem iskrsnuo zbog opravdanih pritužba Tamila Sri Lanke. Nepravdu se mora ispraviti delegiranjem vlasti na periferiju.
Što Vas dovodi u Međugorje?
Već odavna imam želju doći, otkad su ukazanja počela. Postao sam biskup 1983. god., dvije godine nakon početka ukazanja. Stalno slušam ljude koji su bili u Međugorju, koji na divan način govore o tome kakvo je to veliko i snažno duhovno iskustvo. “Morate ići tamo, morate vidjeti…” Mnoge su me agencije pozivale. Da sam pristao, umjesto biskupa u biskupiji Kandy bio bih biskup izvan biskupije Kandy! Jedan prijatelj, svećenik u Palestrini kod Rima, rekao mi je: „Kad slijedeći put dođeš u Europu moraš doći. Gospa želi da dođeš u Međugorje.“ To me duboko dirnulo. Imao sam samo 6 dana. Rekao mi je da trebamo barem 3 dana. On se za sve pobrinuo.
Što ste radili u Međugorju?
Išli smo na brdo ukazanja im molili krunicu, proveli smo 2 sata moleći na raznim mjestima, koncelebrirao sam Misu, bio sam na klanjanju… vjerujem da je Bog dotaknuo ovo mjesto. Inače se ne može shvatiti ovo neposredno duhovno ozračje koje odiše iskustvom. To kažem kao ponizan hodočasnik, ne kao biskup.
Zapravo i nema kontradikcije između tih dviju stvari! Jeste li ispovijedali hodočasnike?
Jedna od stvari koje su mi rekli je da ću ispovijedati. Veoma snažan doživljaj. Zato kažem da je to Gospino djelo. Svjetovni duh se brzo širi. Vrijednosti se mijenjaju. Gospa uvijek dolazi s porukom obraćenja i žrtve. Mislim da je to bilo potrebno.
Ovdje u Međugorju Gospa se naziva Kraljicom mira i pomirenja.
Pogledajte što se događa u svijetu: Izrael, Palestina, Libanon, Indija, Kašmir, Sri Lanka, Istočni Timor… Bog je sigurno duboko zabrinut zbog te situacije. Na križu, Isus nam je dao Mariju za majku…
Isus kaže: „Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem… ne kao što vam ga svijet daje…“ U čemu je razlika?
Isus nam je vrlo jasno rekao da mir ne može doći kroz nasilje neko kroz dijeljenje, kroz bratsku ljubav. On nam obećava mir u najdubljem smislu riječi. Postoji jedna lijepa engleska pjesma koja kaže: „Neka bude mir na zemlji, i neka počne sa mnom“.
