datum: 09.03.2005.
Na jednom od seminara posta i molitve u Međugorju, od 20. do 26. veljače 2005, sudjelovao je i Rafo Dropulić rodom iz Ploča, prvi pobjednik TV show-a «Music talents Story Super Nova». Rafo je, gostujući u emisiji «Agape» Radiopostaje «Mir» Međugorje, svjedočio o svojem traženju u vjeri i putu obraćenja. S njim je razgovarao fra Mario Knezović.
Fra Mario Knezović: Rafo kako se osjećaš u oči ovog razgovora?
Rafo Dropulić: Osjećam se dobro i zanimljivo je kako ste me vi za intervju uhvatili točno u danu kad, baš nakon duhovnog čišćenja, doživljavam istinsko obraćenje. Danas sam, nakon nekoliko dana posta, molitve i šutnje doživio plač u Duhu Svetome.
Zahvaljujući popularnoj TV emisiji, postali ste poznati širokom krugu TV gledatelja. Možete li nam reći o sebi nešto što dosada niste ispričali?
Rodom sam iz Ploča. U osnovnoj i srednjoj školi živio sam običan život, u srednjoj sam skrenuo na put koji nije bio dobar i na tom putu sam iskusio alkohol, drogu, i mnoge stvari koje današnja mladež, nažalost, konzumira.
Kako si se uspio osloboditi tog svijeta zla?
Uspio sam se izvući jer je u meni oduvijek bila usađena svijest o samome sebi, svijest o Bogu. Kao dijete sam se pričestio i krizmao, tako su me roditelji odgojili, ali sam sve to potisnuo, srce mi je bilo zatrpano mnoštvom drugih stvari, sve je to ostalo kao pod maskom. Prije 2-3 godine, s nepunih 20 godina, ostao sam bez snage za život. Doživio sam teške emocionalne udarce. Patnja i muka potaknuli su me da se sjetim Boga i da ga potražim. Nisam se odmah okrenuo kršćanskoj vjeri. Mnogo sam čitao, tražio sam se posvuda, ali ono što sam primio na vjeronauku kao dijete ostalo je pohranjeno negdje duboko u meni. Da nije bio toga, bih bi Bog zna gdje!
Kakav je izgledao tvoj put traženja?
Ja sam srednju školu pohađao u Zagrebu. Moje je traženje počelo u mojoj sedamnaestoj godini. Živio sam tipičan život mladih u Zagrebu. Izlazio sam, pio, isprobavao lakše droge, i nisam bio zadovoljan. Bilo mi je jako teško. Svake sam večeri bio ili pijan ili drogiran. Svi moji odnosi s okolinom bili su otvrdnuli. Što je veća sredina, što je veći grad, ljudi su sve hladniji. Imam dojam da su ovdje u Hercegovini mladi mnogo svjesniji sami sebe. Bio sam zaljubljen u jednu djevojku koja me je jako povrijedila, ali to nije ništa u usporedbi s onim koliko sam ja nju povrijedio! Ona mi je tada bila jedini izvor sreće. Kad sam nju izgubio, malo mi je nedostajalo da poludim. Lutao sam po gradu, plakao, pisao pisma, htio sam se ubiti. Imao sam sve moguće ideje za samoubojstvo. Isto tako važno je reći da čovjek koji živi u grijehu otvrdne, srce mu postane tvrdo i bez ljubavi i tada ne shvaćaš i ne prihvaćaš pravom ljubavlju svoje roditelje ni sam sebe. Takvo srce bilo je i moje. U svojim teškoćama nakon što sam ostao bez djevojke rezao sam se bocom od piva i bio sam kao «lud» i nisam kontrolirao reakcije.
I što se sve poslije događalo nakon tog duhovnog ponora?
Nakon svih tih muka u meni nešto probudilo. Bila je ponoć i odlučio sam pokucati svećeniku don Petru na vrata. Usred noći, sav krvav. Taj prvi razgovor bio je početak. Do tada za takvim nečim sam tragao godinu dana, promatrao i proučavao, ali ništa mi nije bilo dovoljno. Pitao sam se što je ono pravo? Isus mi je bio na pameti, ali me utjecaj medija vodio na sve moguće druge strane. No, što sam više odbacivao druga rješenja, sve sam bio bliže Isusu. Prije godinu dana sam shvatio da je Isus doista put kojim trebam ići. Zanimao sam se i za Reiki koji zaziva božansku energiju, koji, kako kažu, ne počiva ni na kojoj religiji ali ih prihvaća sve. Iniciran sam čak u prvi stupanj Reikija premda s tim praktično nemam nikakve veze. I tu se dogodilo nešto zanimljivo. Kod rituala te inicijacije, žena koja je «molila» nada mnom zazivala je sve moguće svece iz svih religija, ali je govorila da ima kao neku blokadu. Na kraju, jedini kojeg je mogla zazivati bio je Isus. Rekla mi je da joj se to nikad nije dogodilo!
Možda su te štitile nečije molitve?
Sigurno. Zahvaljujem svima koji su za mene molili.
Bio si pobjednik «Story Super Nove». Kako si to doživljavao?
Kad su me proglašavali pobjednikom u «Ciboni» pred 15.000 ljudi i cijelim TV gledalištem, prvo što mi je palo na pamet bilo je : «Pola ovih što navijaju za mene sutra će me zaboraviti!» Osjetio sam tu slavu kao nešto prolazno, nisam osjetio nikakav poseban užitak. Još od malena htio sam biti zvijezda, ali u tom trenu nisam osjetio ništa posebno. Slava je ionako dvosjekli mač. Nisam se dignuo u oblake. Moj hod prema Isusu još se ubrzao o nakon te «slave» postao sam još ponizniji. To možda zvuči neobično ali je istina.
Mnoge poznate osobe iz javnog života kažu da nisu našli duhovni mir i da su nezadovoljni životom dok nisu doživjeli i susreli Boga.
Apsolutno. Upoznao sam ljude koji se proslave, pa se umisle, a najslavnije osobe u Hrvatskoj ionako nemaju ni za kruh! Mene ne zanima slava, mene zanima pjevanje, zabaviti ljude! U međuvremenu prošao sam još dio duhovnog puta i ovih sam dana doživio duboko duhovno iskustvo koje me je definitivno promijenilo. Tek sada mi je srce na mjestu.
Kako možemo pomoći drugima kad su u nevolji?
Mislim da ćemo teško obratiti nekoga tko u sebi ne osjeti bar najmanji poziv. Ljudi se često obrate kad duboko padnu. Ima ih koji ne padnu dovoljno duboko, pa ne traže Boga. Mi kršćani bi trebali neizravno i nenapadno, spontano, ljudima svjedočiti Boga, da im potaknemo srce. Kad sam ja tražio Boga, imao sam cimera Nikolu iz Metkovića koji mi je mnogo pomogao na blag način. Ja sam posvuda tražio, on je sve pratio i sa mnom hodao. On nije puno govorio niti me je nagovarao, ali kad bi se vratili u sobu on bi molio krunicu. Da nije bilo njega možda ja danas ne bih bio gdje jesam.
Kakvo je tvoje iskustvo posta, molitve i šutnje, budući da dolaziš iz svijeta glazbe i buke?
Dugo sam planirao nešto takvo obaviti ali nisam znao da ovo postoji ni kako to učiniti. Kad sam jednom bio u Međugorju kupio sam knjigu fra Slavka Barbarića «Postite srcem» i to sam čitao i nadahnjivao se. Na seminaru sam shvatio da kad čovjek sjedne za stol smiren i skrušen, on je kao s Isusom koji sjedi sa svojim učenicima. Ovdje sam uz komad kruha shvatio da je objed sveta stvar. Svaki zalogaj kruha bio mi je ispunjen Božjom veličinom. To je za mene bilo istinski euharistijski susret.
