SVI SVETI

Katolički nauk

Katolički teološki nauk svetost gleda pod nekoliko vidika: Bog je u svom postojanju -veličanstvu i slavi te djelovanju - dobroti i savršenstvu, Svet par exellance i obilježen je svetošću koja je troosobna svetost u ljubavi između Oca, Sina i Duha Svetoga. Svetost je zbog toga tijesno povezana s ljubavlju. Pored toga, ona je osobna stvarnost, ukoliko prvobitno obilježava osobnu Božju bit, osobno obilježava – na izveden način – čovjeka i u savezu označava sudjelovanje u božanskoj svetosti. Otud proizlazi dužnost puta svetosti, u odjelotvorenju ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Iako se svetost daruje pojedincu kao članu svetoga Božjeg naroda (Izrael, Crkva), ona je također univerzalna stvarnost, zato što je svaki stvor – budući da je Isus Krist vratio dobrotu stvorenju – pozvan u službu svetosti. Konačno, kao eshatološka stvarnost, ona je uključena u napetost između još uvijek nesavršenog ostvarenja i konačnog cilja – neograničenog sudjelovanja u svetosti samoga Boga.

Štovanje svetaca

S obzirom na pojam i na štovanje svetaca iz toga proizlazi kako su po krštenju svi kršćani (ontički) sveti i pozvani svetost provoditi u djelo. („Crkva je dakle sveti Božji puk, i njezini se članovi zovu svetima.“ KKC, 823.). Kult svetih je opravdan i važan za Crkvu u njenoj cjelini, ali za pojedinog kršćanina to štovanje nije nužno za spasenje, nego je prepušteno osobnom izboru u duhu vlastite pobožnosti. Zagovornička uloga svetaca integrirana je u neponovljivost i jedinstvenost Kristova posredovanja: na temelju solidarnosti spasenja u eshatološkom zajedništvu svetaca, „svi članovi, oni koji su postigli savršenstvo (u nebu), kao i oni koji to još nisu, mogu posredovati jedni za druge pred Bogom“. (LTK.28.)

Svi sveti

Prvi dan mjeseca studenoga Crkva „jednom svetkovinom časti sve svete“ – kaže se u misnoj molitvi toga dana. Nekako spontano, a opet duboko i stvarno, tom se svetkovinom u nas slijevaju riječi Otkrivenja, o neizbrojivom mnoštvu izabranika što pečat svetosti nose I dok je latinski jezik puno određeniji baš u ovom pojmu svetosti - pridjev sacer (za stvari) i pridje­v sanctus (za osobe), mi u hrvatskome jeziku pridjev svet rabimo i za jedno i za drugo. No, ova svetkovina nema tih dvojbi. Ona nas vodi već u rano kršćanstvo u prva stoljeća kršćanstva u kojima su se svetima štovali mučenici, uz Blaženu Djevicu Mariju, Ivana Krstitelja i apostole. Ovi mučenici nisu bivali kanonizirani u smislu kasnije kanonizacije u kršćanskoj tradiciji. Naime, onaj drevni glas naroda bio je za prvu Crkvu i Božji glas. Bez posebnih dokaza, njihova mučenička smrt i ustrajnost vjere bila bi priznata i poznata u dotičnim mjesnim zajednicama. Tek od trećega stoljeća imamo početke sustavnijeg prikupljanja i bilježenja raznih martirologija (lat. Martyrologium je kalendarski uređen popis svetaca s kratkim podacima o životu, vremenu i mjestu smrti i ukopa). Liturgijski kult svetaca nastao bi tek po završetku progona, do tada bi dotična zajednica čuvala njihovu blaženu uspomenu i obilježavala mučeničke obljetnice - u smislu kultnoga štovanje čini se da je počelo s biskupom Polikarpom iz Smirne oko 155. premda stvarne zabilježbe nalazimo tek u 354. godini po čijem se svjedočanstvu u Rimu časte mučenici  Perpetua, Felicita i Ciprijan. Tek će, zapravo, koncil u Kartagi 401. odrediti da svaki biskup mora posebno bdjeti nad čistoćom kulta u svojoj biskupiji.

Naravno, kad kršćanstvo više nije progonjeno, kad stiče pravo javnosti u četvrtome stoljeću, svetački ideal postaje pokornik, pustinjak i ispovjedatelj vjere. U ranome srednjem vijeku atribut svetosti u zapadnome kršćanskom svijetu nose uglavnom biskupi i opati, da bi nakon gregorijanske reforme u jedanaestome stoljeću ideal ponijeli izabranici iz monaških i svećeničkih krugova. Pojava prosjačkih redova u trinaestome stoljeću ideal svetosti duboko će ukorijeniti u evanđeoskom siromaštvu i svjedočanskom propovijedanju, kako bi renesansa  onda iznjedrila svece mistike. Slijede različiti utemeljitelji zajednica, misionari i ljudi posvećeni plodnom djelotvornošću u tolikim laičkim obzorjima.

Novi Katekizam u broju 828. jasno nam ocrtava nauk Crkve glede kanonizacija: „Kanonizirajući neke vjernike, to jest svečano proglašujući da su ti vjernici junački vršili kreposti i živjeli u vjernosti Božjoj milosti, Crkva priznaje moć Duha svetosti koji je u njoj, i podržava nadu vjernika pružajući im svece kao uzore i zagovornike.“ Crkva ukorjenjuje svoj nauk upravo u snažnim rečenicama poslanice svetoga Pavla Rimljanjima: „Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (...) Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje je pak predodredio, te je i pozvao; koje je pozvao, te je i opravdao; koje je opravdao, te je i proslavio“ (Rim 8,28-30).

Sv. Franjo zaziva blagoslov svih svetih    

Kad Franjevački Red među Hrvatima slavi osamsto godina od dolaska sv. Franje na naše ozemlje, ova svetkovina Svih svetih posebno nas stavlja u Franjin blagoslov koji izriče na kraju svoje Oporuke: „I tko god bude to opsluživao, neka bude u nebu ispunjen blagoslovom svevišnjega Oca, a na zemlji neka bude ispunjen blagoslovom njegova ljubljenoga Sina s presvetim Duhom Braniteljem i sa svim silama nebeskim i sa svima svetima. A ja, brat Franjo, vaš veoma maleni i sluga, koliko god mogu, potvrđujem vam iznutra i izvana taj presveti blagoslov. Amen.“ Od svih blagoslovnih formula koje su nam predane u Svečevim spisima, ova formula u Oporuci je najsvečanija. Ništa nije isključeno iz njegova blagoslova: izvana i iznutra. Bog na nebu, Krist na zemlji, Duh Sveti i svi korovi anđela i, naravno, svi sveti. Izražaji likovne umjetnosti u prvim franjevačkim naraštajima prikazuju sv. Franju kao onoga koji je svetošću vlastitog života zauzeo prokockano Judino mjesto među apostolima, došavši do njega mudrošću križa Gospodinova. Sv. Bonaventura će u tom duhu pisati: „Tako je Franjo sluga i prijatelj Svevišnjega, osnivač i vođa Reda manje braće, sljedbenik siromaštva, uzor pokore, glasnik istine, zrcalo svetosti, i uzor velikog savršenstva, po Božjoj milosti neprestano napredovao i od najnižega stupnja stigao do onog najvišeg. Ovaj divni čovjek u siromaštvu bijaše bogat, u poniznosti uzvišen, u mrtvljenju pun živosti, u jednostavnosti razborit; odlikovao se u svim krepostima. Gospodin ga je za života na čudesan način učinio slavnim, a na samrti ga je učinio još slavnijim. Kad se naime blaženi čovjek selio s ovoga svijeta, kad je ova sveta duša ušla u vječni dom i kad je punim ustima srknuo iz izvora života te postao dionikom slave, a na tijelu su ostali utisnuti znakovi buduće slave da bi to sveto tijelo, razapeto strastima i požudama, postalo novim stvorenjem i po posebnoj povlastici nosilo obličje Kristove muke i po novom čudu unaprijed pretkazivalo slavno uskrsnuće.“ (LM 15,1).

Sv. Franjo, u zajedništvu sa svima svetima, nije neki lik iz prošlosti. Oni je naš otac vjere. Molimo ga da preko nas vrši svoje duhovno očinstvo. Srcem učenika, približimo se svetosti Franjina zagovora i blagoslova. On, otac i brat, može nam dati dio onog svoga unutarnjeg žara kojim je gorio u svetosti. Franjo nam, i nakon osam stoljeća, želi izliti onaj isti blagoslov iz Oporuke. Samo bi prije, možda, trebalo zaplakati jer i danas, po nama, „Ljubav nije ljubljena“!

(Fra Miljenko Šteko, GM)