Svjedočanstvo Angele Hayes o pronalasku smisla života u Međugorju

datum: 04.08.2017.

U četvrtak 3. kolovoza u jutarnjem programu Festivala mladih svjedočila je Angela Hayes iz Irske s obitelji. Govorila je o životnoj tragediji i pronađenom spasu za obitelj u Međugorju. Njezin sin Alan je član Međunarodnog zbora i orkestra koji je na kraju otpjevao pjesmu Survivor posvećenu upravo svojoj majci. 

Ovo uistinu dirljivo svjedočanstvo donosimo u cijelosti: „Zovem se Angela i danas sam ovdje sa svojom djecom. No, sa mnom je i skupina od 117 mladih iz Irske. Svi smo bili pogođeni iskustvom samoubojstva, svi mi poznajemo nekoga tko je izgubio supruga, suprugu, sina, kćer, brata, sestru, prijatelja kao posljedicu samoubojstva. Moj suprug Tom je 2002. godine počinio je samoubojstvo. Imao je 32 godine. Imali smo 4 sina. Ne postoji ništa što te može pripremiti na metež koji uzrokuje samoubojstvo. Kako se nositi s time? Ne znam kako smo mi to prebrodili, ali danas želimo pomoći drugima. Uhvatiti se u koštac s tugom i boli zbog gubitka supruga i oca svoje djece je nešto što ne bih poželjela nikome. Kako objasniti dječacima da si je njihov otac oduzeo život? Sjedeći zajedno s njima te iste večeri kada se to dogodilo, pokušala sam im objasniti što se dogodilo govoreći im kako se njihov otac nije osjećao dobro. U to vrijeme to je bio najbolji način na koji sam im to mogla objasniti. Osjećala sam se bespomoćno, jednostavno sam prihvaćala svaki novi dan kako je dolazio. Nisam znala što je bilo najbolje učiniti za moje sinove, nisam znala kako ćemo uspjeti preživjeti život bez supruga i oca svoje djece bilo financijski bilo emotivno. Srećom, imala sam obitelj i prijatelje koji me vole i podupiru, ali iznad svega svoju majku i oca. Oni su bili ti koji su mi pomogli ponovno staviti stvari na svoje mjesto i nositi svojj križ. Naime, 2002. godine službe koje su pružale potporu takvim slučajevima bile su ograničene. Mogli smo si priuštiti besplatno savjetovanje samo za dvoje od moje četvero djece. Druga su dvojica pohađali programe koji su trajali nekoliko tjedana i pomagali osobama koje su dolazile iz obitelji s poteškoćama. Svaki je dan bio nova borba, no morali smo se snalaziti kako smo najbolje znali. Bila sam vrlo zauzeta radeći u centru za obuku i podižući svoje dječake. Nisam imala vremena ni sat vremena otići negdje sama, odvojiti vrijeme za sebe i otići na savjetovanje. Kako sam to prebrodila? Stvarno ne znam. Dečki su u to vrijeme bili aktivni - igrali su nogomet, bavili se plivanjem i trčanjem. Ja sam, pak, u isto vrijeme morala biti njihova majka i otac. Bilo je vrlo teško gledati druge obitelji koje su sretne zajedno dok sam ja bila sama. Sjećajući se toga vremena, mislim kako je najbolja stvar koju sam učinila bila ta da sam kupila jedan šator za sebe i svoje dječake, te smo mogli ići u prirodu, na kampiranje, kako bi proveli dragocjeno vrijeme zajedno. Nismo imali ni televizije niti struje, no imali smo obilje dragocjenog vremena koje smo mogli iskoristiti šetajući i razgovarajući uz plažu.

Vrijeme provedeno na kampiranju bilo je sjajno. Uistinu smo to voljeli i zahvaljujem Gospodinu na tim uspomenama. Međutim, u dobi od 16 godina moj je najstariji sin Stephen imao velike poteškoće u svom životu. Okrenuo se alkoholu i drogi tražeći utjehu, odnosno način za riješiti bol zbog gubitka oca. Htio je napustiti školu. Napustio je nogomet i druge sportove koje je volio. Jednostavno nije više vidio nikakvu vrijednost u svom životu. Želio je napustiti ovaj svijet, a bio je vrlo ljut. Mnoge smo noći proveli tragajući za njim. Posjela bih dječake u auto i vozili bi se gradom. Cijelo sam vrijeme plakala nadajući se da ćemo ga naći živa i zdrava. Njegov je život bio u potpunom neredu. Jednostavno se nije mogao nositi s boli zbog gubitka oca. Na sreću, nakon izvjesnog vremena primljen je u centar za liječenje od ovisnosti o alkoholu i drogama. Tamo je dobio određenu pomoć i skrb i to mu je pomoglo proći kroz svaki novi dan. U rujnu je 2010. godine izgledalo kako je naš život prekrasan. Mislili smo da ne može biti bolje. Prošli smo ono najgore. Moj drugi sin po starini je Thomas. Kada je završio školovanje, odlučio se obučavati za kuhara. U slobodno vrijeme bio je i vođa izviđača. Uživao je biti u prirodi. Ipak, nikako nije mogao podnijeti gubitak oca i točno devet godina i jedan dan nakon smrti svoga oca, Thomas je završio svoj ovozemaljski  život. Bilo mu je devetnaest godina. Ovo je najgora i najstrašnija stvar koja se može dogoditi jednoj majci. Izgubila sam svoga dragog sina Thomasa, a njegova je prerana smrt bila rezultat samoubojstva. Na nesreću, Thomas nije pokazivao nikakve znakove svoje utučenosti - ni kako se osjećao, niti bilo kakve znakove tereta koji je nosio i koji ga vukao prema dolje. Kako? Zašto? Nisam to mogla jednostavno prihvatiti. Bol je bila nepodnošljiva. Moje srce je bilo raskomadano u komadiće. On je bio divna, brižna i vedra osoba. Thomasa su u našemu gradu voljeli mnogi, i mladi i stari. Ljudi još uvijek govore o njemu i prisjećaju ga se s osmjehom na licu. Pitala sam se - Kako? Što sam to pogrešno učinila? Ipak sam doživjela olakšanje u njegovim riječima u pismu koje je ostavio za mene, a u kojem sam vidjela da ništa od onoga što sam učinila nije tome bilo uzrokom. On je jednostavno želio biti sa svojim ocem i pričati mu o sjajnom vremenu koje smo provodili zajedno posebno za vrijeme kampiranja. Ponovno smo se morali suočiti s time kako preživjeti život bez sina, brata, strica ili prijatelja. Jednostavno smo se raspadali. Nakon toliko teškog rada, nakon tolikih godina, nakon što smo napokon se osjećali dobro, zašto se to moralo dogoditi? Nakon Thomasove smrti 2011. godine, gospodin John Malone je prišao mojim sinovima Stephenu i Robertu i pozvao ih da pođu s njim u Međugorje na Festival mladih. To je bio početak ozdravljenja i početak novog života za nas. Moj mi je sin Stephen 2012. godine kazao: «Mama moraš otići u Međugorje. Odlično je, svidjet će ti se, molim te pođi s nama.» Sljedećeg sam se ljeta sa svojom djecom pridružila skupini mladih i otišli smo u Međugorje. Mislim da ne moram ići previše u detalje o Međugorju i o onome što se ovdje dogodilo. Imala sam veoma snažno iskustvo. Sigurna sam da ste već čuli predivne priče o ovome mjestu. Ipak, u svim tim pričama ima jedna zajednička stvar - mir. Bože moj, prije Međugorja nisam doživjela ništa takvo! Tijekom moga boravka ovdje s leđa mi je sišao teret. Iskusila sam istinski mir u svome srcu i znala sam da je Gospa sa mnom i da mi pomaže nositi moj teret. I ponovno sam osjetila tu potvrdu da nisam bila sama. Pokušavam ne dozvoliti stvarima da me zabrinjavaju, a sada jednostavno molim za mir i sve predajem Gospodinu, jer, u konačnici, ono što se treba dogoditi dogodit će se. Nema smisla biti pod stresom i zabrinjavati se zbog stvari koje su izvan moje kontrole. Međugorje je uistinu čudo za moju obitelj. Naši su se životi promijenili, ovdje smo iskusili ozdravljenje i mir. Volimo dolaziti ovdje i sjajno je vidjeti tolike mlade ljude koji ovdje doživljavaju mir i obnavljaju svoju vjeru. Nikada neću odustati od nade. Morala sam ostati jaka i pomoći svojoj obitelji koja je još uvijek sa mnom. Svi mi trebamo jedni druge. Na sreću, danas su, zahvaljujući pomoći Blažene Djevice Marije - Gospe Međugorske, sva moja djeca sretna i puna života. U međuvremenu sam postala i baka dvoje prelijepe unučadi, a 2014. smo godine pozvani i u jednu televizijsku emisiju na kojoj sam trebala podijeliti svoju priču o tome kako je samoubojstvo utjecalo na život moje obitelji. Moj je sin Alan, koji je ujedno član Međunarodnog zbora Festivala mladih u Međugorju već dugi niz godina, za vrijeme te emisije otpjevao pjesmu Survivor koju je sam napisao i posvetio meni. Primili smo veliku potporu od ljudi i preporučili su nam snimiti tu pjesmu kako bismo mogli prodajom prikupljati novac u dobrotvorne svrhe. Ovo i jest stvarni razlog iz kojega je i zašto je osnovana zaklada Thomas Heyes koja daje svjetlo i nadu. Zaklada je osnovana 2014. godine. Naši su ciljevi posredovanje u slučaju samoubojstva, obiteljska potpora i svjesnost o mentalnom zdravlju. Imamo također i Tomovu kuću i ta je kuća otvorena od ponedjeljka do petka, a oni koji su vas spremni saslušati tamo su na raspolaganju 24 sata na dan. Naši predani savjetnici osiguravaju besplatno i osobno savjetovanje kako za pojedince, tako i za obitelji. Imamo i skupinu za obiteljsku potporu, a osiguravamo i terapiju kroz igru za djecu. Naša misija je osigurati privatno i povjerljivo savjetovanje i usluge potpore, kao i psihološku potporu obiteljima onih koji su pod utjecajem najvećeg ubojicee u Irskoj, a to je samoubojstvo. Uistinu snažno vjerujem kako su zaklada Thomas Heyes i Tomova kuća u biti Gospino djelo i to mi ulijeva veliku utjehu. Budite slobodni pronaći me i razgovarati sa mnom ovaj tjedan. Imam kartice s informacijama koje možete dati onima koji bi možda trebali takvu pomoć, a vidjet ćete također mnoštvo naših mladih iz Irske koji nose narančaste majice  s natpisom Tomova kuća. Molim vas, imajte nas sve u svojim molitvama i sjetimo se uvijek svih naših dragih i milih koji su ovaj svijet prerano napustili. Molit ćemo za njih. Na samom kraju, sve što imam kazati je sljedeće - ako ste na neki način pogođeni samoubojstvom, nemojte nikada gubiti nadu, stavite svoju nadu i snage u Boga kako bi našli snagu i molite, jer ne možete to nadvladati sami!“, posvjedočila je Angela.  Na koncu je Alan otpjevao spomenutu pjesmu posvećenu svojoj majci.