datum: 05.11.2007.
U rujnu 2007, u Međugorju je bio Jorge de Jesús Loria Padilla, osnivač i voditelj Centra Marije Kraljice mira u gradu Toluca u Meksiku. Jorge organizira hodočašća u Međugorje i izdaje knjige fra Slavka Barbarića na španjolskom jeziku.
Evo njegova svjedočanstva:
Dolazim u Međugorje od 1989, kada je ovdje još vladao komunizam. Ovdje sam bio i sa suprugom za vrijeme rata, 1993. Tada sam osjetio poziv da dovodim hodočasnike u Međugorje. Od 1996. do danas dolazim redovito dvaput godišnje sa po pedesetak hodočasnika. Hodočašća prati i moj sin Fausto koji mi je na početku bio rekao da nikad neće raditi sa mnom jer ga vjera ne zanima… Nakon nekog vremena osjetio je nešto u srcu. Tri godine po završetku studija upitao me je može li malo pomoći, a sada hodočašća pratimo naizmjence!
Kad sam prvi puta došao u Međugorje, bio sam u teškoj obiteljskoj situaciji: sa suprugom se nikako nisam mogao složiti, bilo je mnogo svađa u obitelji, tako da se ona odlučila udaljiti na godinu dana. Otišla je u Rim, a ja sam ostao u Meksiku. Otišla je s našim sinom. Kad je prošla godina dana, ja sam joj otišao u posjet. Bilo je to u travnju 1989. Predložio sam joj da idemo zajedno u Međugorje, jer sam čuo da se ovdje Gospa ukazuje. Ovdje u Međugorju doživio sam veliku unutarnju promjenu. Po povratku u Meksiko počeo je novi život.
Tada sam upoznao i Luisa Simana sa Floride koji je izdavao fra Slavkove knjige na španjolskom jeziku za srednju i južnu Ameriku. Predložio mi je da mu pomognem. Najprije sam samo distribuirao knjige, a zatim sam počeo i tiskati za Meksiko. Osnovali smo udrugu i otvorili ured. U Boliviji sam bio upoznao jednu gospođu koja mi je objasnila kako da to učinim: odvela me svojoj kući, uvela u jednu prostoriju koja joj je služila kao ured, i rekla mi je: „Ovo je Centar Kraljice Mira u Boliviji!“ Ohrabren jednostavnošću onoga što sam vidio u Boliviji, pokrenuo sam centar Kraljice Mira u Meksiku! Sada imamo ured od oko 100m2 u kojem 4-5 ljudi radi puno radno vrijeme. Naša misija je tiskati katoličke knjige – ne samo fra Slavkove – i trudimo se da ta literatura dođe do svih ljudi. Jednom tjedno (utorkom) idemo u župnu crkvu gdje se sastaje molitvena skupina. Klanjanje, misa, ispovijed… Svaka dva mjeseca imamo dan duhovne obnove, a jednom godišnje duhovne vježbe. Organiziramo dva hodočašća godišnje. Ovaj puta s nama su došla petorica svećenika.
Oko 80% Meksikanaca su katolici, ima 105 milijuna ljudi, no vjera je u padu. Političari su socijalisti, zakoni su u korist pobačaja, istospolnih brakova, eutanazije… nije dobro! Prije 30 godina svi su bili katolici. Sada samo oko 80 %, a samo oko 8% ljudi dolazi na nedjeljnu misu. Ljudi više ne poznaju svoju vjeru…
Žalio bih s vama podijeliti nešto što sam doživio neposredno prije ovog dolaska u Međugorje. Najprije smo bili nekoliko dana u Rimu. Stanovali smo u jednom pansionu kod redovnica. Kao i obično, po dolasku sam svojim hodočasnicima dijelio ključeve od soba. Primijetio sam jedno nepoznato ice, ali sam mislio da je to neki momak koji radi u pansionu. Dijeljenje ključeva trajalo je oko 40 minuta. On je cijelo vrijeme bio tu… Promatrao me… Kad sam završio, popeo sam se u svoju sobu, ostavio sve svoje stvari i vratio se u prizemlje po još jedan kovčeg. U međuvremenu, on je uzeo sve moje stvari i nestao. Dokumenti, novac… velika svota novca za potrebe hodočasničke skupine…. Došla je i policija, i vidjela njegovo lice i ponašanje na zaštitarskim kamerama… Za mene su uslijedila dva strahovita dana: od talijanske policije do meksičkog veleposlanstva, da dobijem nove dokumente… a i briga za hodočasničku skupinu, obilazak četiriju velikih bazilika… Mislio sam samo jedno: pravo mi budi! Moja je krivnja jer sam ostao „dužan“ dušama u čistilištu! U Meksiku smo naime izdali nekoliko knjiga o dušama u čistilištu, i od dobiti za svaku knjigu odvajamo određenu svotu za Mise. Prije odlaska na hodočašće nisam odradio obračun koji sam trebao odraditi! Pomislio sam da me duše iz čistilišta podsjećaju na prioritete…
U Međugorju, kao i obično, prvog dana dajemo jedno orijentaciono predavanje na temu: Zašto smo tu i što Bog od nas očekuje? Budući da su među ukradenim stvarima bili i moji papiri s predavanjem, odlučio sam da ću govoriti spontano, od srca. Dok sam razmišljao što da kažem hodočasnicima, osjetio sam da mi Gospodin govori: „Ne trebaš dokumente, ne trebaš papire, ne trebaš mnogo stvari. Predaj se u moju ruku. Moraš naučiti živjeti i raditi slušajući svoje srce.“ Osjetio sam da mi kaže: „Misliš da si jak jer imaš dokumente, jer si izobražen, jer imaš pripremljena predavanja… bez toga nemaš povjerenja ni u sebe ni u mene! Moraš početi iznova, život s novim mentalitetom. Bit ćeš važan zbog onoga što ja radim u tvojemu životu a ne zbog onoga što ti činiš!“ Počeo sam shvaćati da mi Bog daje novu lekciju. Morat ću opet promijeniti mnogo toga u životu. Stalno se bavim materijalnim stvarima i zapuštam one stvari na koje me u srcu potiče Bog… Na primjer, razmišljam o tome da osnujemo organizaciju pod imenom „Catolicos unidos por Mexico“ (Katolici ujedinjeni za Meksiko). Snimio sam tri sata radioprograma na tu temu, ali nije išlo u eter… jer je urednik odbio. Mislim da treba osnovati katolički radio!
Previše se bavim računovodstvom, a zapuštam duhovne stvari. Imam dojam da sam upravo ponovno pronašao izgubljeno blago. Udaljio sam se od Boga. Moram više moliti da bih bio siguran da činim njegovu volju. Vjerujem da me ovim događajem Gospodin poziva na dublji duhovni život.
