Svjedočanstvo: mons. Stanislas Lukumwena, ofm, biskupija Kole, Kongo

datum: 13.10.2005.

Na svom drugom privatnom hodočašću u Međugorju, u rujnu 2005, boravio je mons. Stanislas Lukumwena Lumbala, O.F.M., biskup biskupije Kole u Demokratskoj Republici Kongo. Za svećenika je zaređen 1979., a za biskupa 1998. Mons. Lukumwena je prvi Afrikanac franjevački provincijal u Kongu, i prvi Afrikanac zaređen za biskupa u Kongu. U Međugorje je došao sam, na nekoliko dana osobne molitve i duhovne obnove. Proveo je duge sate ispovijedajući hodočasnike na talijanskom i na francuskom jeziku. Posjetio je Župni ured gdje je razgovarao sa župnikom i ostalim fratrima na službi u ovoj župi, a dao je i intervju za Radiopostaju «Mir» Međugorje.

Biskupija Kole prostire se na 66.000 km2. Nalazi se u središnjoj Africi, u ekvatorijalnoj prašumi, vrlo je siromašna i teško prohodna. Na pastoralnoj razini biskupija je organizirana po osnovnim zajednicama; ima 1500 vjeroučitelja, nekoliko osnovnih i srednjih škola. Četrdesetak bogoslova studira teologiju, a 150 mladih je u malom sjemeništu. Ima nogo zvanja ali i pad zvanja u velikim gradovima. Afrika je pod utjecajem razvoja koji ima Europa. Model je biti kao u Europi. TV i drugi mediji oponašaju sve što se događa u Europi, što vodi do gubitka zvanja. Kršćanstvo se inkulturira u Africi, što se očituje posebno u liturgiji koja traje po dva, tri, četiri, pet sati. Za njih je to normalno jer smatraju da za Gospodina treba imati vremena. Širi se i pobožnost prema Mariji jer se Mariju i Isusa ne može odvojiti. Postoje posebna mjesta molitve posvećena Mariji. U Africi nema dovoljno crkava pa se uglavnom moli na otvorenom.

Evo što je mons. Stanislas Lukumwena rekao o Međugorju:

«U Međugorje sam došao potražiti unutarnji mir. Biskup u Africi je graditelj, onaj koji popravlja ceste, gradi mostove, škole. Biskup sve radi i ima trenutaka kada uistinu treba duhovni odmor. Zato sam došao ovamo, povući se na nekoliko dana, moliti zajedno s hodočasnicima.

Ono što mi se ovdje čini vrlo dobrim, to je da mogu ispovijedati. Jučer sam četiri sata sjedio u ispovjedaonici. U svojoj biskupiji nemam često prigodu ispovijedati. Divno je vidjeti koliko ljudi ovdje dolazi na ispovijed, to me vrlo privlači.

U zadnje vrijeme Crkva posebno insistira na sakramentu euharistije i pomirenja. Ovdje nalazimo upravo ta dva bitna sakramenta. U početku se mnogo govorilo o ukazanjima, sad se sve više govori o duhovnosti. Ovdje se razvija velika duhovnost. Poruka je bila dana, poruka mira i obraćenja, i te poruke sada treba koristiti, živjeti. Ljudi vole ono što je senzacionalno. Kad se govorilo o porukama i vidiocima, ljudi su trčali, a sad se sve manje govori o tome a sve se više ide u dubinu. Čovjek treba čvrsti duhovni oslonac. Čovjekov unutarnji život treba se oslanjati na solidne evanđeoske vrijednosti. Zato kažem da produbljenje poruke, dakle molitva, euharistija, ispovijed, postaju osnova za produbljenje duhovnog života osobe.

O Međugorju govorim sasvim privatno. Ja sam biskup jedne druge biskupije i ne želim govoriti o stvarima koje me se ne tiču. Dolazim zbog osobne pobožnosti. Ne treba se stalno brinuti za priznanje. Priznanje će sigurno doći. Biskupi dolaze, dolaze moliti. Ima nešto što nas privlači, što nas se dojmilo. Malo po malo Međugorje će biti priznato. Neka svatko živi svoju pobožnost.

U biskupiji Kole pripremamo pokretanje jedne radiopostaje, što će biti nova mogućnost boljeg upoznavanja Međugorja.»