Svjedočasntvo Magnusa MacFarlane-Barrowa: I Marijini obroci plod su Međugorja

datum: 05.01.2021.

Magnus MacFarlane-Barrow bio je tinejdžer kada je prvi put došao u Međugorje. Vratio se u Škotsku s snažnom željom da Gospine poruke provede u djelo. Kada je početkom devedesetih godina izbio rat u bivšoj Jugoslaviji, Magnus je počeo dostavljati pomoć Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tijekom godina njegov je rad prerastao u Mary’s Meals, organizaciju koja osigurava obroke za 1.677.067 djece svakog školskog dana u mjestu obrazovanja. Marijini obroci djeluju u 19 zemalja širom Afrike, Azije, Latinske Amerike, Istočne Europe i Kariba. Magnus MacFarlane-Barrow voli reći da su Marijini obroci (nazvani u čast Blažene Djevice Marije) plod Međugorja.

Njegovu priču o tome kako mu je Međugorje promijenilo život donosimo u cijelosti, a možete ga pogledati i na YouTube kanalu Fruits od Medjugorje. Za više sadržaja preporučujemo vam i Facebook stranicu Fruits od Medjugorje, ako se još niste upoznali s projektom ‘Fruits of Medjugorje’ (‘Plodovi Međugorja’) učinite to OVDJE.

Gledao je senatora Georgea McGoverna koji se obraćao američkom Senatu riječima: Kada bi Amerika odlučila osigurati jedan obrok svaki dan svakom djetetu u zemljama u razvoju, i to u obrazovnoj instituciji, bilo bi to poput Marshallovog plana koji bi te siromašne zemlje podigao iz siromaštva. I Tony je, slušajući taj govor i zadobivši nadahnuće, rekao: Kada bi netko preuzeo tu ideju i povjerio je Gospi i nazvao je 'Marijini obroci', to bi se zaista i ostvarilo. Čim je on tu misao podijelio, bilo je to...

Ponekad je jako teško razlučiti što nam Bog govori, ali ovaj puta, tu... Tu nije bilo razmišljanja! Sve je u našim životima, od 1983. pa sve do susreta s Edwardom nekoliko dana ranije, sve je tada konačno sjelo na svoje. Osjetio sam tada da nas je Bog zapravo pripremao za ovaj posao.

Dobro se sjećam kada sam prvi puta čuo za Međugorje, makar je to bilo davne 1983. Imao sam samo 15 godina, pripremao sam doručak s obitelji, a moja starija sestra je čitala novine, svjetovne novine, i odjednom je rekla: Ovdje je članak koji kaže da neki tinejdžeri u Jugoslaviji imaju Gospina ukazanja.

Mi potječemo iz vjerničke katoličke obitelji i prethodne godine išli smo na hodočašće u Fatimu, pa smo počeli govoriti roditeljima: Ako je to uopće istina, trebali bismo poći tamo i vidjeti.

I tako sam prvi puta čuo za Međugorje i, na naše iznenađenje, kada smo im to predložili, rekli su: Ma, trenutno smo zauzeti poslom, ali ako vi želite ići, možete sami. I otišli smo. Mislim da je naš prvi dolazak djelomice bio i izraz avanture i upoznavanja nečeg novog.

Ono, idemo u zemlju na drugom kraju Europe, tadašnju komunističku zemlju. Nismo bili precizno ni odredili Međugorje na karti, pa smo ga pronašli uz dozu avanture. No, živo se sjećam dolaska ovamo te prve večeri. Slučajno smo stigli netom prije večernje sv. Mise i nismo znali kuda poći, nismo imali smještaj, pa smo tako otišli u crkvu koja je bila ispunjena i predivno je već bilo samo to: Doživjeti vjeru ljudi odavde.

I na kraju Mise fra Slavko, kojega tada nismo ni poznavali, no to je bio on, spustio se i porazgovarao s nama. Naime, vidjelo se da smo stranci. Pitao nas je odakle smo i rekli smo mu. On je bio iznenađen kada je čuo da smo iz Škotske i zatim upitao: A gdje ste odsjeli? Rekli smo mu da ne znamo jer nemamo smještaj, pa nas je upoznao sa svojom sestrom i njenom obitelji koji su nas primili i čuvali tijekom vikenda.

I bio je to takov blagoslov, upoznali smo njih, neke od vidjelaca koji su nas pozivali k sebi, oni su imali svoja ukazanja i svi su se trudili oko nas. Bili smo jako, jako blagoslovljeni po tom prvom iskustvu. I svi smo se vratili nekako drugačiji, zapravo puno drugačiji nego što smo došli.

Od tog prvog dolaska najviše se sjećam onoga što sam naučio o porukama koje nam Gospa upućuje, taj veoma skromni poziv da stavimo Boga na prvo mjesto u svome životu i svojim obiteljima. I sjećam se, vrativši se doma, mama i tata su bili s nama kao i neki svećenici kojima su oni vjerovali.

Na neki način su nas ispitivali, snimali i postavljali nam pitanja pokušavajući ispipati je li to autentično i nešto što bi trebalo podržati. Pričali smo puno o svemu i... Mislim da su naši roditelji bili oduševljeni jer su prije našeg putovanja oni bili ti koji su nas po kući lovili na obiteljsku molitvu, a mi se sada vraćamo govoreći: Znate, mi stvarno trebamo početi moliti krunicu zajedno svaki dan i trebali bismo pokušati postiti.

I jesmo, pokušali smo, kako smo znali, u svome životu praktično živjeti neke od poruka, i nismo uvijek uspijevali, ali smo pokušavali. I ubrzo su se ovamo uputili i mama i tata, doživjeli su slično iskustvo, a kada su se vratili, osjetili su da ih Bog traži da naš dom, koji je bio mali hotel, pretvore u katolički duhovni centar.

I stvarno, to je značilo da oni otvore vrata i pozovu svakoga tko je htio doći i ljudi su počeli dolaziti, a onda nam je naš biskup udijelio veliki blagoslov i dozvolio da u kući bude Presveto, pa smo najveću sobu pretvorili u kapelicu i to traje svih ovih godina, zove se Craig Lodge Obiteljska kuća molitve.

Dolazili su ljudi od svakuda provoditi vrijeme. Tako da je naša obitelj od tog trenutka doživjela ogromnu životnu promjenu, sve je odjednom postalo drugačije, ljudi iz cijeloga svijeta boravili su u našem domu. Život nam se potpuno promijenio. 1992., do tada sam već postao mladić, bio sam na fakultetu, ali nisam dugo ostao. Postao sam uzgajivač ribe tj. lososa i radio u veoma udaljenom kraju Škotske, a vikendima sam s bratom odlazio na piće u našu pivnicu

i te večeri pogledali smo kratke vijesti i ispostavilo se da se radilo o reportaži o događajima ovdje, tj. obližnjem izbjegličkom kampu. Mislim da je to i privuklo našu pozornost i počeli smo jedan drugome govoriti: Kad bismo barem pokušali učiniti nešto da pomognemo ljudima u nevolji tamo! Iz toga i bez pravoga plana, sljedećih smo dana pitali ljude da nam daju hrane i odjeće i one osnovne stvari. I na naše iznenađenje ljudi su počeli davati vrlo velikodušno i nakon tri tjedna, netko nam je dao cijeli kamionet, stari Land Rover, odvezli smo se ovamo puni darova, dostavili ih u kamp i po povratku sam mislio da je s time gotovo moje dobro djelo. Potrebno se vratiti uobičajenom poslu, a onda sam otkrio da Bog ima potpuno različit plan jer su se sve te donacije nastavile slijevati, nismo mogli zaustaviti sve te ljude u automobilima punih stvari koje su nam htjeli dati, pa sam molio za to i odlučio napustiti posao što, da budem iskren, i nije bila prevelika žrtva za mene i prodao sam malenu kućicu koju sam imao.

Počeo sam tako voziti na toj relaciji i, ni ne znajući, otisnuo se na to novo putovanje koje je postalo moje životno djelo kao i mnogih drugih. Od te prve donacije 1992. Ovdje prvih 10 godina djelovali smo pod imenom Scottish International Relief i ne samo da smo ovdje napravili puno tijekom ratnih godina, već smo počeli raditi i u Rumunjskoj s HIV pozitivnom djecom, zatim u zapadnoj Africi i Liberiji tijekom građanskog rata, puno različitih stvari i puno različitih situacija.

Bez pravog fokusa i 10 godina nakon te prve dostave pomoći 2002. konačno su se rodili Marijini obroci. Te godine južnu Afriku pogodila je užasna glad, više milijuna ljudi suočeno s izgladnjelošću, a mi smo tamo nudili vrlo jednostavne projekte hitnog prehranjivanja noseći hranu u sela.

I dok smo to radili, susreo sam jednu obitelj, tj. lokalni svećenik me pitao da pođem s njime u posjet bolesnima u njegovoj župi. I prije nego smo stigli i ušli u prvi dom, objasnio mi je da je otac te obitelji umro te da je majka također na samrti i kada smo ušli u njihovu kuću, majka Emma ležala je na podu, imala je šestero djece.

Počeli smo pričati i ona je rekla: Znate, meni ništa više nije preostalo, nego da molim Boga da se netko pobrine za moju djecu kada umrem. Potom sam počeo pričati s njezinim najstarijim sinom, četrnaestogodišnjim Edwardom, i u jednom trenutku mislim da sam pokušao malo razvedriti priču. Pitao sam ga:

Koji su tvoji ciljevi, što je tvoja ambicija? A on je rekao: Želio bih imati dovoljno hrane i jednog dana krenuti u školu. I to je bilo to, sva njegova ambicija u dobi od 14 godina. I ta njegova riječ potaknula je rođenje 'Marijinih obroka'.

Susretali smo mnogo djece godinama ranije koja uslijed gladi nisu pohađala škole, već su radila ili prosila pokušavajući bilo kako preživjeti i zato nisu išla u školu. Edwardove riječi su ukazale upravo na to i Marijini obroci postaju praktičan odgovor na tu situaciju tako što osiguravaju jedan dobar obrok svaki dan u obrazovnoj instituciji za djecu poput Edwarda. Stoga, nevjerojatno je pomisliti da od početka 2002., mislim da smo na početku hranili 200 djece u Malawiju.

Danas preko milijun i pol djece jede Marijine obroke svaki dan, svaki školski dan i to u 18 različitih zemalja. Naš daleko najveći projekt je još uvijek u Malawiju. Tamo hranimo oko 33 posto populacije osnovnoškolaca, ali djelujemo i u drugim zemljama, pa smo tako, primjerice, bili u Južnom Sudanu usred onog užasnog rata, u Keniji smo na dalekom sjeveru u Turkani gdje se bilježe jezive stope neuhranjenosti u djece.

Također smo i u slamovima na Haitiju, odnosno u Cite Soleil, zloglasnom slamu. I u Indiji djelujemo s tzv. 'Nedodirljivima', dalitskim zajednicama i Bog nas i dalje vodi na mnoga mjesta. Baš smo nedavno počeli služiti 'Marijine obroke' na Madagaskaru, što predstavlja poseban projekt jer tamo ima djece koja borave u zatvorima.

I to u dobi od samo 9 godina te tamo surađujemo s još jednom organizacijom kako bismo im omogućili školovanje, ali taj program nije uspijevao jer su djeca jednostavno pregladna, kronično su neuhranjena pa smo počeli servirati obroke u tim zatvorima i taj rad nam je otvorio oči za još veće i obilnije potrebe na Madagascaru.

Upravo smo počeli djelovati u Zimbabweu, poslužujemo obroke u Siriji, u Aleppu tako da je naš poziv otkrivati mjesta gdje djeca danas najakutnije pate. Međugorje je i dalje u središtu ove divne priče koja se širi svijetom. To nije samo povijesna činjenica.

Važno je da danas postoji mnoštvo različitih razina, tako da ovdje imamo svoj Informativni centar kako bi hodočasnici i ovdje mogli naći 'Marijine obroke'. Materijalno mi ne potpomažemo Međugorje, nego slavimo taj plod. Trenutno imamo jednu simpatičnu inicijativu srijedom i petkom kada pozivamo hodočasnike da dođu i poste s nama.

A mještani doniraju kruh te tako pomažemo ljudima da odgovore na Gospin poziv, ali također povezujemo i s činjenicom da postoji jako puno ljudi koji danas poste, no ne svojim izborom. Spomenuo sam da hranimo djecu u 18 različitih zemalja, a druga strana pokreta aktivna je u više od 16 zemalja. Ustrojili smo organizacije 'Marijinih obroka' koji su osnovani u cilju podizanja svijesti i sakupljanja sredstava i većinu tih organizacija uspostavili su ljudi koji su ovdje otkrili 'Marijine obroke'.

Mnogo je načina kako odgovoriti na Gospin poziv, mi ovdje pozivamo, no prije svega, radi se o tome da i sami pokušavamo živjeti Gospine poruke tu srž koja nam je potrebna kako bismo se obraćali svaki dan, ali mislim da često, kada započinjemo svoj put, mi postajemo ljudi koji više ljube, koji sve teže podnose činjenicu da postoje djeca koja umiru od gladi u ovome svijetu obilja.

I mislim da zato 'Marijini obroci' postaju ta još jedna lijepa prigoda da budemo apostoli ljubavi, a Gospa nas stalno poziva da postanemo apostoli ljubavi, zar ne? Ovdje se stoga nudi još jedna prigoda da to i budemo i jedna lijepa stvar s 'Marijinim obrocima' je da ne moraš biti kvalificiran, ne moraš biti bogat, ne moraš...

Bilo tko u bilo kakvoj situaciji može biti dio ovoga poslanja i to je jedna od stvari koja mi se jako sviđa kod 'Marijinih obroka'. Puno nas je s veoma različitim životima, veoma različitim situacijama koji sada zajedno djelujemo s istim jednostavnim ciljem: Da to gladno dijete svaki dan nahranimo.

Sve više osjećamo kao da tek počinjemo, zaista, jer nažalost ima više od 60 milijuna djece danas koja zbog gladi ne pohađa škole, tako da svaki dan, doslovce svaki dan, zaprimamo zamolbe zajednica i škola da im dovedemo 'Marijine obroke', tako da je naš rad stvarno još u začetku.

Ja stvarno ne vidim nikakav razlog zašto bi neko dijete provelo dan bez hrane, nema razloga da bilo koja škola očekuje da djeca dođu i pokušaju učiti, a da cijeli dan nisu ništa jela. Zato sam mišljenja da ovo poslanje može ići dalje i razvijati se kako bi uključilo što veći broj djece.

Što se tiče vremenskih okvira, nevoljko ih raspoređujemo kao i korisnike jer je toliko toga izvan naše kontrole. Želimo ostaviti puno prostora djelovanju Duha Svetoga da nas vodi i da rastemo kako Bog želi, mi samo pokušavamo ostati vjerni svome poslu svaki dan, da to predano činimo i stavimo svoje talente na stol. Ne pravimo se da znamo budućnost.

Prije nekoliko godina odlučio sam napisati knjigu o toj našoj priči jer je ona toliko nevjerojatna da je ja nikada ne bih mogao iznjedriti. I stalno sam opažao da bi se, nakon što bi ljude upoznali s njom, oni uvijek osjećali vedrije i hrabrije. I mislio sam da ako bih tu priču pokušao ispričati posredstvom knjige, više ljudi bi čulo za nju. Bio je to zanimljiv proces i vjerojatno koristan za mene jer sam se morao ponovno osvrnuti na sve ono što je Bog činio prethodnih godina.

Bio sam već tako zaposlen i usredotočen prema svakom sljedećem projektu, a knjiga me zaustavila i ispunila zahvalnošću i strahopoštovanjem pred onim što je Bog činio kroz 'Marijine obroke', tako da sam uživao u pisanju.

Nisam nužno očekivao da je puno ljudi pročita i stvarno je čudesno i divno što toliki jesu i prevedena je na mnogo jezika i cijelo vrijeme dobivam pisma ili mi ljudi prilaze te svjedoče kako je knjiga utjecala na njihov život i pomogla je, dobrano je pomogla.'Marijini obroci' razvijaju se dobro i način na koji su neki ljudi reagirali na tu knjigu me čini stvarno malenim, vrlo poniznim.

Nazvali smo je 'Baraka koja je nahranila milijun djece' jer još '92. kada smo brat i ja prikupljali pomoć za ove krajeve, moj tata je imao neku baraku ispred kuće i zamolio sam ga da mi ju posudi na tjedan dana samo kako bih uskladištio neke stvari, pa ću mu je vratiti. I nikada mu je nisam vratio jer pomoć nije prestala dolaziti, pa je ona postala moj ured i još uvijek jest.

I na neki način postala je simbol jednostavnosti koju pokušavamo zadržati u 'Marijinim obrocima'. Nikada ne zanemarujemo činjenicu da nam ljudi daruju donacije jer žele nahraniti gladnu djecu, a ne da si mi gradimo velike moderne urede ili si isplaćujemo visoke plaće, pa smo posao uredili tako da ćemo uvijek utrošiti barem 93 posto donacija direktno u projekte i na kraju smo ostvarili i više od toga.

A tomu je tako jer bilo gdje u svijetu volonteri odrade većinu ovih poslova. Samo u Malawiju danas ima 85.000 volontera uključenih u ovo poslanje što znači da je u prosjeku danas potrebno 19,5 dolara da nahranimo dijete na godišnjoj razini.

To je moguće samo posredstvom svih tih malih djela ljubavi, svih tih ljudi koji doprinose radu bez financijske nagrade. Čini mi se da je u cijeloj ovoj stvari Bog puno djelovao ne samo kroz mene, već i kroz cijelu moju obitelj. Još od te prve posjete nas kao tinejdžera iz obitelji te prekrasnog odgovora moga oca i majke kada su otvorili naš dom i da oni to tada nisu učinili, ovo se nikada ne bi dogodilo. Sve se doista zbilo kroz te prve kontakte s ljudima koji su nas poznavali, zbog te odluke ovo je djelo počelo rasti.

Tu je i moja vlastita obitelj danas... Mogli bismo je gotovo opisati kao plod Međugorja. Svoju suprugu upoznao sam kada smo vozili ovamo konvoj s donacijama. Ona je zapravo postala moj suvozač, tj. puno bolji vozač kamiona od mene. Danas imamo sedmero djece i u toj smo fazi da starija djeca počinju polako napuštati obiteljski dom i veoma su aktivni u radu 'Marijinih obroka'. Dvoje najstarijih je također provelo dva ljeta volontirajući ovdje u našem Informativnom centru, jer jako vole 'Marijine obroke', kao i Međugorje. A to je predivno!