datum: 30.09.2017.
Dvadesetogodišnji Thomas Tom Lascelles dolazi iz grada Newcastle upon Tynea na sjeveroistoku Engleske. Rođen je s celebralnom paralizom. Cijeli svoj život, praktički od rođenja, prikovan je za invalidska kolica. Unatoč fizičkom hendikepu za ovoga mladića ne postoje preprjeke niti nerješivi životni problemi. Međugorje je danas njegov drugi dom u kojemu živi i ostvaruje svoje snove.
Thomas je u programu Radiopostaje „Mir“ Međugorje rekao o sebi: „Od rođenja imam cerebralnu paralizu. Jedno sam od dvoje djece blizanaca koji su se rodili. Drugo dijete, nažalost nije preživjelo. Imam dvije starije sestre. Što se tiče života s poteškoćama, u početku sam hodao uz pomoć hodalice. Kasnije sam imao tri operacije i pokazalo se da su te operacije bile pogrješne i zbog tih pogrješaka ja sam od 2008. u kolicima. Nikada nisam dopuštao da me taj invaliditet onesposobi. Imao sam veliki blagoslov da sam uza se imao jednoga svećenika koji me čitavo vrijeme vodio kroz ovaj proces. Što se tiče moga invaliditeta, ja sam mogao živjeti život misleći što ja sve nemam, što ne mogu. Umjesto toga ja sam počeo promatrati svoj život kao da postoji razlog zašto sam ja ovdje. Pokušavao sam vidjeti kako ja mogu učiniti svoj život svrhovitim i što više radosnijim u odnosu na druge ljude tako da ja ispunim tu svrhu zbog koje sam bio na zemlji“.
Thomas je prvi put došao u Međugorje u srpnju 2015., na tjedan dana. „Pozvao me p. Senan Ryan, redovnik iz Irske. Mi smo se u to vrijeme često čuli preko skypa, i razgovarali smo. Pričao sam o svom pozivu, o onome što sam osjećao u svom srcu. Pitao sam ga gdje će ići na godišnji odmor. On je rekao: Idem u Međugorje. Tada sam ga u šali upitao: Mogu li ja poći s tobom? Ta šala je uskoro postala stvarnost. Došao sam u Međugorje. I dogodilo se da je taj tjedan bio nevjerojatan. Primio sam toliko milosti i toliko darova, i uoće ne mogu objasniti što se dogodilo“, kazuje Thomas koji je ponovno hodočastio s p. Senanom u Međugorje 2016. Po povratku je rekao da će se ponovno vratiti u Međugorje.
„Osjećao sam čežnju da se vratim što prije. Znao sam da ne želim biti dio grupe, okružen ljudima, želio sam biti sam. Ja sam osjećao da je to meni bilo potrebno, jer sam tada trebao otkriti na dubljoj razini tko su bili Isus i Marija. Bio je kolovoz 2016., i odlučio sam uzeti odmor. Bilo mi je nevjerojatno. I tada sam donio odluku da ću prekinuti s praksom koju sam radio. Znao sam da je to ispravna odluka. Od kolovoza prošle godine, manje više sam bio u Međugorju stalno. Svako par mjeseci bi se vratio u Englesku na par tjedana, ali opet se vraćam u Međugorje. Otkad sam u Međugorju, nikad nisam bio sretniji u svom životu. I sve što je tu, došlo je Božjom milošću. Otkad sam ovdje upoznao sam mnoge ljude koji mi pomažu. Izgradio sam dubok odnos i prijateljstvo sa svećenicima koji su ovdje. Svaki dan pokušavam razmatrati što Bog želi od mene u mom životu. Trudim se izgraditi dublji odnos s Marijom i Isusom“, govori Thomas kojega u Međugorju najviše oduševljava sakrament ispovijedi.
Na kraju je zahvalio i župi i mladima: „Želim zahvaliti svima, posebice mladima koji su me nosili na Križevac. To je bilo prekrasno iskustvo. Doista se može osjetiti bratski duh među njima. Zahvalan sam Bogu da sam ovdje u ovoj župi, da sam okružen svim tim ljudima, posebice časnim sestrama i svećenicima. A napose sa fra Marinkom, koji mi jako puno pomaže u duhovnom smislu. To su nebrojeni darovi i milosti koje sam primio“.
