datum: 29.04.2006.
Sestra Isabel Bettwy je osnivačica i ravnateljica Udruge Milosrdne Majke koja ima za cilj čašćenje Marije kroz molitvu i odgoj. Jedna od djelatnosti te udruge bila je i organizacija hodočašća na mjesta marijanske pobožnosti diljem svijeta, najviše u Međugorje. Sestra Isabel došla je po prvi puta u Međugorje u listopadu 1983. Hodočasnike je počela dovoditi 1994, i to u svojstvu ravnateljice ureda za putovanja Franjevačkog sveučilišta Steubenville. Čak i u vrijeme kad je sestra Isabel bila ravnateljica Nacionalnog svetišta Milosrdnog Isusa i Instituta Milosrdnog Isusa Ivana Pavla II. u Stockbridge-u, MA, dovodila je hodočasnike u Međugorje. Sestra Isabel Bettwy sada je u mirovini ali i dalje prati hodočasnike u Međugorje. (Vidi: http://www.mercifulmotherassociation.org)
U travnju 2006. prigodom 73. dolaska u Međugorje, Sestra Isabel Bettwy razgovarala je s Lidijom Paris.
Budući da ste dio povijesti Međugorja, napose za Amerikance, budite ljubazni i recite nam nešto o svojem prijateljstvu s Međugorjem i s Gospom.
Uvijek sam voljela Gospu. Odrasla sam u marijanskoj župi. Kao dijete često sam išla u crkvu na pobožnosti i devetnice. Kad sam prvi put čula za Međugorje u siječnju 1983, povjerovala sam. Zašto ne bih vjerovala da se Gospa sada ukazuje? U tom trenutku nisam pomišljala doći u Međugorje.
U to vrijeme, moje odgovornosti nisu uključivale putovanja. Radila sam na Franjevačkom sveučilištu Steubenville kao ravnateljica ureda za konferencije, jer smo organizirali susrete tijekom ljeta kad nije bilo studenata. Upravo u to vrijeme bila sam premještena u ured koji financijski pomaže studente, i razvijala sam tu djelatnost.
Čula sam za Međugorje, povjerovala sam, osjećala sam da bih trebala ići tamo ali nisam znala kako, budući da u to vrijeme još nitko nije dolazio. No, kad Gospodin nešto hoće onda se pobrine da tako i bude. Obitelj Karminsky polazila je u Međugorje s O. Joseph Pelletier-om koji je u međuvremenu preminuo, koji je pisao knjige o mrijanskim ukazanjima. Tako sam imala prigodu biti uz njega pri svim njegovim razgovorima. Pri prvom dolasku malo sam oklijevala, jer sam mislila da će se sve vrtjeti oko Marije, no tijekom tri dana nisam čula riječ „Gospa”. Sve je bilo „Isus”. Za mene, to je bilo u redu. Znala sam da sam na pravom mjestu. Kod kuće. Marija nas vodi Isusu.
Doživjela sam i novo osobno obraćenje. Znala sam da će se nešto primijeniti u mojem životu, ali nisam znala što. Na Franjevačkom sveučilištu uveli smo novu djelatnost: program putovanja, pa budući da sam ja bila u Međugorju, rekli smo da ćemo organizirati jedno putovanje godišnje u Međugorje, i još jedno drugo hodočašće. Ljudi su počeli htjeti dolaziti. Vodili smo deset putovanja godišnje u Međugorje. Doveli smo stotine hodočasnika iz SAD-a.
Što ih je privlačilo?
Mislim da ih je doista privlačila Blažena Djevica Marija. Svi smo mi odrasli s Fatimom, svi smo poznavali fatimske događaje i vjerovali smo u njih. Vjerovali smo u Lurd i Gospu od Guadalupe. Nakon II. vatikanskog koncila, Gospa se našla u pozadini, ali ne u ljudskim srcima. Molili su se njoj. Kad je puknuo glas o Međugorju, u ljudskim se srcima probudila čežnja i htjeli su doći. Za mene je bila velika povlastica voditi ih. Tijekom pet godina dolazila sam deset puta godišnje!
Kakvo je bilo Međugorje u to vrijeme?
Za Amerikance, to je bio pravi izazov. Nismo bili navikli živjeti bez tekuće vode, bez kupaonica, bez tuša, bez restorana… svega toga nije bilo. No što se tiče duhovnog života, sve je bilo tu! I to se doista nije promijenilo. Imali smo svaki dan Misu na engleskom. U to vrijeme u 9 sati izjutra. Najčešće smo sa sobom dovodili svećenika. Uvijek smo išli u crkvu a večernji program, iako nismo razumjeli propovijed.
Kakav je bio molitveni program u to vrijeme?
Vrlo sličan današnjem programu. Fra Tomislav Pervan bio je župnik, fra Slavko Barbarić bio je ovdje, i program se počeo razvijati vrlo brzo, vrlo sličan današnjem. U one najranije dane nije bilo klanjanja nakon Mise i u kasnijim večernji satima.
Susretali ste vidioce?
Nje bilo susreta s vidiocima kao što ih ima danas. Naša je skupina dobro upoznala Ivana. Moj vodič je uvijek bio Dragan Zovko, mi smo ga zapravo izobrazili za svojeg vodiča. Govorio je engleski, provodio je ljetne mjesece u Međugorju, mogao je za nas organizirati kontakte i susrete. Otišao bi po Ivana i doveo ga u šumarak – u smjeru Majčina sela – i Ivan bi tamo govorio našoj supini. Bio je vrlo dobar. Na jednostavan način davao je Gospinu poruku. Ljudima je to bilo razumljivo. Dragan je prevodio. Povremeno smo odlazili kod Marije ili kod Vicke kod kuće. Ljudi su im davali molitvene nakane. Otkako je odrastao, jakov govori mnogo bolje. Danas vidioci govore jasnije. Kažu: to je poruka koju je Gospa dala MENI: To je najvažnije, i to je ono što ja VAMA mogu reći. Ne prave se da sve znaju.
Ima li drugih razlika između onih dana i danas?
Katkada su svećenici nakon večernje Mise davali sažetak dnevnih događanja ili onoga što se dogodilo za vrijeme ukazanja. U ono vrijeme, prije poruka četvrtkom i prije mjesečnih poruka, Fra Slavko je obično izlazio i davao sažetak. Tijekom poslijepodneva, svećenici su govorili u crkvi na raznim jezicima, govorili su o povijesti međugorskih događanja i objašnjavali poruke. Pri mojem prvom dolasku, ukazanja su bila u maloj prostoriji pokraj oltara. Kasnije u župnom dvoru, onda na koru, a onda - kad više nije bilo dozvoljeno da se to događa u crkvi - u kućama vidjelaca. Uvijek bismo vidjeli vidioce kako ulaze i izlaze. Na neki način mi je drago da se to promijenilo, jer su se ljudi naguravali i pokušavali ući i biti nazočni za vrijeme ukazanja – neki su bili izabrani a neki ne…
Jeste li Vi prva osoba koja je uspostavila kontakt između SAD-a i Međugorja?
Ne prva, ali u prvoj skupini. Na raznim susretima govorila sam o Međugorju. Budući da sam radila na sveučilištu Steubenville, moglo me se direktno nazvati. Netko mi je bio dao kreditnu karticu da po želji telefoniram u Međugorje, da bih dobila posljednje vijesti. Za vrijeme rata zvala sam po dva-tri puta tjedno. Kad je počeo rat, ljudi su prestali dolaziti. Ni ja nisam dolazila nekoliko godina. Tek sada ljudi iz SAD-a ponovno počinju dolaziti u Međugorje.
Je li Međugorje poznato u Americi?
Naravno! Uglavnom usmenom predajom. Imamo i Međugorske susrete, časopis «Medjugorje Magazine», Internet… poruka se objavljuje na Internetu, ja ju isto objavljujem na svojoj web stranici, a pišem i mjesečno razmišljanje. Postoje mnogi načini…
Kakav je odnos između međugorskih krugova i biskupa?
Crkva u SAD-u zauzela je isto stajalište kao i Vatikan: Međugorje je hodočasničko mjesto, svećenici mogu ići tamo ali ne organizirati putovanja – njih uvijek organizira netko drugi, kao ja na primjer… Svećenik je pozvan kao duhovni pratitelj, da se brine za duhovne potrebe ljudi, i to je u redu. Doveli smo mnoge svećenike. Uvjereni su u vjerodostojnost ukazanja, ali poput svih nas, zauzimaju stajalište: «pričekaj pa vidi».
Jednom je moj biskup želio razgovarati s predsjednikom Franjevačkog sveučilišta, o. Michael Scanlan-om koji je bio u Međugorju još prije mene, jer su ga mnogi drugi biskupi pitali: «Kako možeš dozvoliti da Sveučilište poduzima sva ta putovanja?!» Na razgovor s biskupom otišla sam ja. Postavio mi je mnoga, mnoga pitanja. Upitao me je: «Isabel, što ćeš učiniti ako Crkva kaže «NE» Međugorju?» Odgovorila sam: Ako Crkva kaže «NE» Međugorju, nećemo poduzeti više nijedno putovanje, nećemo objavljivati ništa o Međugorju, nećemo prodavati nikakve knjige (ja sam u to vrijeme objavljivala fra Slavkove knjige). Bit ćemo poslušni Crkvi. No što god Crkva rekla, ništa ne može promijeniti ono što sam iskusila u Međugorju. Prije svega osobno obraćenje, veću ljubav prema Gospi i Isusu. Vodila sam tamo ljude koji su bili daleko od Crkve. Nisu ni znali zašto dolaze. Samo su znali da trebaju ići. I kad su bili u Međugorju, obavili su dobru ispovijed; vratili su se Crkvi. I još uvijek su u Crkvi. Vidjela sam kako se obnavljaju brakovi. Vidjela sam obitelji koje su bile u sukobu, u kojima braća nisu razgovarala, kako se pomiruju, kako se obitelj ponovno sjedinjuje. Ovdje sam vidjela osobna obraćenja. Vidjela sam mnoga duhovna iscjeljenja.
Koja je, po Vama, najgora bolest našeg vremena?
Rekla bih da je to lažni osjećaj sigurnosti. Uzdamo se u materijalne stvari a ne u Gospodina.
Što mislite o tome da je Gospa izabrala ovo mjesto, ovu zemlju, ovaj franjevački red?
Čini se da ona uvijek bira mjesto do kojeg se teško dolazi! Čini se da voli djecu… Rekla je da je ovdje našla vjeru… Franjevci vole Gospu i ne čudim se da su nazočni na mjestima ukazanja.
Koji su po Vama kriteriji koji potvrđuju autentičnost ovih ukazanja?
Nisam teolog, ali rekla bih da je to sukladnost s učenjem Crkve i s fatimskom i lurdskom porukom, s mjestima na kojima su ukazanja priznata. To su i sami vidioci i njihovi životi. Što se tiče ljudi koji dolaze ovamo, Bog nagrađuje vjeru svakog pojedinca. Čak i kad ova ukazanja ne bi bila autentična, Bog bi nagradio tu vjeru.
Moraju li vidioci biti savršeni, bez pogreške?
Ne, oni su poput svih nas, podložni istočnom grijehu. Svi oni imaju svoje slabosti. Ako pogledamo svece, oni su govorili: «Ja sam najgori od svih grešnika!» Imali su slabosti, ali milost djeluje u svakome.
Naš biskup ne vjeruje u ova ukazanja. Fratri ipak čine sve što je u njihovoj moći da bi bili poslušni u svemu što on od njih traži u upravljanju ovom župom. Kako Vi vidite tu situaciju?
Poslušnost je ključ. Za mene, najvažnije je biti poslušan Crkvi. Ovu situaciju vidio kao dio pročišćavanja. Dokle god su fratri poslušni koliko god je to moguće, Bog će ih blagoslivljati. Ako nisu poslušni, neće biti blagoslova. To je velik izazov; to je izazov od samog početka, čak i s prethodnim biskupom. Moram ipak reći jednu stvar: nikad nisam čula da ljudi u Međugorju kritiziraju svog biskupa. Kad ih pitam o njemu, oni kažu: «On je naš biskup, mi molimo za njega». To je sve. Poštuju činjenicu da je on njihov biskup. Za mene je to jako važno.
Vaše želje i prijedlozi?
Kad vrijeme to dozvoljava, da Misa češće bude vani. Osim toga, katkada je teško naći svećenika za ispovijed… Svako mjesto ima svoju posebnu milost. Posebna milost Međugorja je dobra ispovijed. Ona donosi mir.
