datum: 24.09.2005.
Na svom drugom privatnom hodočašću u Međugorju za blagdan Male Gospe 2005., boravio je mons. Bruno Tommasi, nadbiskup u miru nadbiskupije Lucca (Italija). Mons Tommasi zaređen je za svećenika 1958., a za biskupa 1983. Bio je odgovoran za biskupije Pontremoli, Apuania, Massa Carrara-Pontremoli i Lucca. U mirovini je od siječnja 2005. zbog navršenih 75 godina.
«Prije mnogo godina upoznao sam jednog svećenika i nekolicinu laika koji su bili u Međugorju i koji su bili iznutra preobraženi, obraćeni. To me se dojmilo. Ako je jedno mjesto sposobno preobraziti, obratiti ljude, to znači da je to mjesto milosti. Prošle godine sam imao prigodu doći ovamo zajedno s dva svećenika koji su me dopratili i ove godine. Tada sam imao prigodu u upoznati Mariju, a ove godine sam susreo Vicku. Iako zasada ne postoji službeno stajalište autoriteta o autentičnosti ovih ukazanja, zahvaljujući susretu s tim osobama ja sam uvjeren da ne lažu, da su iskrene i da imaju istinsko iskustvo milosti.
Ukazanja traju već 24 godine. Vjerujem da je ovo izvanredan događaj. Sjećam se da je Gospi bilo postavljeno jedno pitanje s tim u vezi. Ona je odgovorila: «Pa zar ste se već umorili?» Ova ukazanja drugačija su od onih u Lurdu, Fatimi ili drugdje. Vidjet ćemo na kraju…
Ljudima koji mi postavljaju pitanja glede Međugorja kažem da je to mjesto molitve, mjesto na kojem se ljudi obraćaju. Sve ostalo neka pričeka da odgovorni autoritet Crkve izreče svoj sud. Mislim da je zasada Međugorje postalo svetištem. Ne vidim nikakvo ponašanje niti promišljanje koje bi bilo u suprotnosti s vjerom. Ovo je put vjere, molitve, pokore. Izbor Presvete Djevice da se ukaže ovdje, u kontekstu i vremenu komunizma, poseban je događaj. Doista je oportuno da se ukazala ovdje a ne negdje gdje je vladala sloboda.
Mislim da se o Međugorju može govoriti kao o poticaju za obnovu Crkve. To je obnova koja dolazi odozdo, kroz promjene u ljudima.
Činjenica da se toliki ovdje ispovijedaju vrlo je pozitivna. U zapadnim zemljama mnogi dolaze na pričest ali malobrojni dolaze na ispovijed. Moglo bi se reći da se izgubio osjećaj za grijeh, pa time i potreba da se ide na ispovijed.
Treba s vjerom primati Gospine poruke.»
