datum: 28.09.2005.
Mons. Issam John Darwish, BSO, DD., eparh Melkitske katoličke crkve Australije i Novog Zelanda, boravio je na privatnom hodočašću u Međugorju od 12. do 19. rujna 2005. U Međugorju je proslavio 33. obljetnicu svećeništva. Rodom je iz Sirije. Prije nego što je 1996. postao biskup za Melkite u Australiji i na Novom Zelandu, radio je s napuštenom djecom u Libanonu.
Evo njegovih dojmova o Međugorju:
«Prošle nedjelje bio sam u Castelgandolfu sa svojom skupinom hodočasnika i molili smo Anđeo Gospodnji s Papom. Poslije Angelusa išao sam posjetiti Svetog Oca, što je ranije bilo dogovoreno. Za taj susret imali smo unaprijed određen program. Na kraju razgovora Svetog Oca sam zamolio da blagoslovi skupinu koja sutradan – u ponedjeljak – ide u Međugorje. Ako ste ikad susreli Papu znate da ima divan osmijeh. Nasmiješio se s velikom dobrotom i rekao: 'Neka vas Bog čuva i blagoslovi.'
Među našim župljanima postoji velika pobožnost prema Mariji. Došli su k meni i zamolili me da ih ove godine pratim u Međugorje. Imam mnogo posla, no odmah sam rekao da prihvaćam. Kasnije sam pomislio da sam možda trebao reći ne, ali sad sam zadovoljan što sam došao. Svakog dana sa skupinom meditiramo Marijin život od početka pa sve do križa. Za mene su ovo marijanske duhovne vježbe. Želio sam vjernicima dati ono što naša bizantinska Crkva govori o Mariji. Sve su molitve bile usmjerene prema boljem upoznavanju Marijine uloge u našem životu. Za mene i za cijelu skupinu dolazak ovamo je blagoslov. Mariju gledamo kao osobu koja nas vodi prema Isusu. Ona igra važnu ulogu u našem životu. Vodi nas Isusu i produbljuje našu vjeru.
Broj hodočasnika koji dolazi u Međugorje je Božji znak. Molitveno ozračje koje šire ovdašnji svećenici je vrlo duboko. Vjerujem da je Međugorje mjesto iščekivanja i postavlja pitanje našoj vjeri: kako produbiti vjeru? Molitva pred križem, klanjanje, euharistija – sve to hodočasnicima daje duboku duhovnost. Ovo je molitveno mjesto.
Mislim da je uloga svećenika koji prati hodočasnike vrlo važna. Da bi bilo plodova, hodočasnike mora pratiti svećenik. Njegova uloga je pomoći im ići dalje od traženja znakova. Rekao sam svojim hodočasnicima da već imamo znakove: to je Presveti oltarski sakrament i drugi sakramenti. Treba živjeti sve sakramente: sakrament pokore, euharistije, treba otkriti njihovu duhovnu ulogu. Gospa govori svakome od nas. Nije potrebno vidjeti Gospu. Možemo je vidjeti unutarnjim očima, očima vjere.
Mislim da ovdašnji svećenici hodočasnicima daju vrlo dobro usmjerenje, ali bi svećenici koji prate hodočasnike trebali više pažnje obratiti naučavanju Crkve. Ovdašnji svećenici mogli bi svećenicima koji dolaze s hodočasnicima dati upute o tome kako se dublje živi unutarnje obraćenje. I neka Gospodin djeluje u dušama vjernika. Ima ljudi koji trebaju osjećaje, drugima to ne treba. To je kršćanski život.
Međugorske poruke su poruke Evanđelja. Ne vidim ništa drugo. Euharistija, pokora, molitva, to je Evanđelje. Ukazanja? Ne znam. Nemam jasnu ideju, ali mislim da Bog može učiniti sve što hoće.
Napisat ću brošuru o svojim dojmovima u Međugorju. Ohrabrit ću vjernike da dođu na ovo hodočašće, da prožive nekoliko dana molitve i unutarnjeg obraćenja. Ohrabrit ću ih. Ohrabrit ću i svećenike da dođu s njima.
Imam jednu želju: da se Međugorje otvori prema okolini, prema pravoslavnima i muslimanima, da postane središte dijaloga s njima.»
