Prijavi se

Povijesnoteološki kontekst međugorskih ukazanja

Fra Tomislav Pervan, OFM, 1995.

POČECI I POVIJESNI KONTEKST

Netko se izrazio kako je problem smisla povijesti upravo u tome, zna li i je li čovjek uopće svjestan i je li mu dato otkriti istinu o sebi dok ta povijest još traje. Naime, otkriva li povijest, koja pruža toliko znakova slučajnosti, toliko iracionalnosti, svemu unatoč, ipak nužnost koja donosi neku vrst opravdanja svemu što se u prošlosti zbilo? Je li moguće pisati povijest iz neposrednog zrenja i sagledati vrijeme u kome živimo sa stanovitog razmaka i podariti mu značenje odnosno izvući iz njega smisao za budućnost? To se poglavito odnosi i na Međugorje. Ono se zbiva među nama već četrnaestu godinu, sam je fenomen toliko kompleksan, a da bi ga se moglo sagledati u svim dosezima i svim komponentama. Pa ipak, ono ima svoj povijesnoteološki Sitz im Leben današnjeg svijeta i Crkve, i ono je već odavna nadmašilo svoje uske granice. Međugorje je neizbrisivo urisano na religijsku mapu svijeta, poglavito Katoličke Crkve. O njegovu su značenju i važnosti, o njegovoj potrebi upravo u ovom našem sudbonosnom vremenu, mnogi govorili i pisali kroz proteklih četrnaest godina. Čini se da je suvišno biti međugorski apologet, branitelj, jer ono je dovoljno jako iz sebe da se samo može braniti i obraniti i opstati pred najvećim sudištem Crkve, teologije, povijesti i svijeta. Potrebno je samo proniknuti i pogledati ispod površine te vidjeti i sagledati koliki je tektonski poremećaj došao u našu Crkvu i svijet s Međugorjem.

Clemenceau, francuski političar i agnostik, rekao je jednom zgodom kako je svaki rat odveć znamenita i važna stvar, a da bi ga se prepustilo samo generalima i vojnicima. Isto je tako i Međugorje višeslojna zbiljnost, a da bi ga bilo moguće prepustiti samo komisijama, prosudbi i sudu teologa i komisija koje su, znamo s kakvim premisama, pristupale međugorskom fenomenu. Nemoguće ga je prepustiti odluci za nekakvim stolom, dokonim teolozima i onima koji se nikad zapravo nisu ni potrudili da shvate značenje pojave, dosege događaja i bit poruke.

Međugorje je teško definirati. Ono je višeslojno i za sobom povlači različite prosudbe i vrednovanja mnogih stručnjaka s raznih područja misli i znanosti. Svejedno što tko mislio osobno o Međugorju ili što tko vjerovao, ipak moramo priznati, htjeli mi to ili ne, da je ono na područjima bivše Jugoslavije, pa ako hoćemo i Europe te cijelog svijeta najizrazitiji religijski fenomen posljednjeg desetljeća, zapravo posljednja dva desetljeća našeg stoljeća i tisućljeća. Kad bi nam bilo moguće pokupiti jednim golemim magnetom sve čestice na ovoj zemaljskoj kruglji koje je Međugorje posijalo u dušama i srcima bezbrojnih, onda bismo doživjeli zapanjujući učinak i saznali nevjerojatne rezultate. Iznenadili bismo se i sami koliko je nazočno u svijestima i životu vjernika i nevjernika. A kako je sve počelo?

Si licet exemplis in parvis grandibus uti, tj. ako je dopušteno u malom služiti se velikim primjerima, odn. si licet parvis componere magna, uspoređivati veliko s malim, onda bih započeo s jednim novozavjetnim: "Šta dobra može doći iz Nazareta?", pitao se u čudu, i sebe i Filipa, Natanael (Iv 1,46). Nazaret, malo provincijsko mjesto o kome se govorilo samo loše u dijalektu, jednako kao što se zborilo o Bijakovićima odn. o Međugorju. Provincija, selo, ljudi provincijalci, seljaci, u zavadi, a vidioci isti takvi, potomci polupismenih ljudi. Bez škole i obrazovanja, u jednom trenutku vlastite životne povijesti istrgnuti su iz uhodane kolotečine i počeli govoriti rječnikom i jezikom koji pripada drugom svijetu, a ne njihovu, počeli govoriti o pojavi zazbiljnoj a ne ovozbiljnoj. Ti mali i nepoznati napunili su uši svijetu porukom i tvrdnjama od kojih je uzdrhtala ondašnja vlast i nastojala pošto-poto novinu u zametku ugušiti. Bijakovići i Međugorje mogu biti dva zavađena sela u nekakvoj Hercegovini, ali su tog trenutka ubilježeni u mapu svijeta. Slijedi širenje kao u Djelima apostolskim, "od Jeruzalema, Judeje, Samarije do kraja svijeta". Isti koncentrični krugovi zamjetljivi su i u bijakovsko-međugorskom fenomenu.

POVIJESNOSPASENJSKE USPOREDNICE

U gotovo svakoj prilici i premišljanju povijest i Sveto pismo mogu nam biti učitelji i vođe. Pružaju nam dovoljno ilustrativnog gradiva za naša razmišljanja u konkretnim situacijama, napose u kontekstu Međugorja i povijesnog obrata, odnosno sloma komunizma u ova dva zadnja desetljeća ovog stoljeća odn. tisućljeća. Komunizam se urušio sam u sebe, nije trebalo na njega ići oružjem ni silom. Zašto se to tako zbilo? Postoje mnogi razlozi. Ponajprije ideolozi i vođe nisu više vjerovali u svoje ideje stvaranja bolje budućnosti i sretnijeg sutra na principima gospodarstva ili većeg brutonacionalnog produkta. Zatim ne bijaše više moguće držati svijet pod terorom snagom represije i neslobode misli, izražavanja i odluke. Na ovom bih mjestu usporedio pad komunizma s padom Jerihona u Jozuinoj knjizi. Prisjetimo se ulaska Izraelaca u Obećanu zemlju i urušavanja jerihonskih zidina. Biblija to tumači izravnim Božjim zahvatom u povijest Izabranog naroda. Zidine nije srušila ljudska snaga, već molitva i pjesma, molitveni mimohodi oko zidina, odnosno zidine je srušio sam Bog koji oblikuje povijest i daje joj usmjerenje. To je znak da Bog sam predaje zemlju svome narodu koji je došao iz tuđine, iz pustinje, nakon desetljetnih lutanja pustinjskim goletima. Zidine nije srušila vojna sila ili moć, već bogoštovno pjevanje, danonoćne procesije oko zidina sa Zavjetnim kovčegom. Trijumfalni pohod i slavodobiće sažeto je u tome jednom trenutku, a to bi za svu budućnost trebalo biti znakom cijelom narodu da se ne uzda u sebe, već u Gospodina koji ruši utvrde. Jasno, doskora je to zasjenjeno moralnim otpadom unutar samog naroda, grijehom i zakazanjima, pojedinačnim i kolektivnim. Život u novom okružju i nadalje je ugrožen kojekakvim napadačima i nasilnicima. Međutim, nutarnje rasulo u narodu davalo je mogućnost napadačima da većom lakoćom osvoje i upokore narod. Prisjetimo se što se dogodilo s Jerihonom i prokletstvom što ga je nad njim izrekao Jozua: "Tada Jošua izreče ovu kletvu: 'Proklet bio pred licem Gospodnjim čovjek koji pokuša ponovno graditi Jerihon: gradio mu temelje na svome prvijencu, podizao mu vrata na svome mezimcu" (Jš 6,26). U 1. Knjizi kraljeva (16,34) veli se: "Za njegova vremena Hiel iz Betela sagradio je Jerihon; uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao je temelje, a uz žrtvu svog mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao po svome sluzi Jošui, sinu Nunovu".

To tkivo, satkano od ispunjenja i odgovornosti (pod prijetnjom jasne kazne), ispleteno od naloga i milosnog dara, i nehotice nam se nameće kad promatramo političke procese, previranja i pad komunizma u svojoj najnovijoj povijesti. Možda će se nečijim ušima ili očima činiti neprimjerenim navoditi ovdje jerihonske zidine, trublje i molitvene mimohode oko zidina. Odavna naši suvremenici u to više ne vjeruju jer, oni su prosvijetljeni ili se takvima smatraju, ali smo svjedoci sličnog procesa koji se među nama odvijao. Međutim, ono što se dogodilo izborom poljskog kardinala K. Wojtyle za Papu, te nakon Međugorja, naime, slom komunizma 1989., još uvijek nije dovoljno osvijetljeno niti ima svog povijesnoteološkog tumačitelja. Možda je to s razloga što nas tek šest godina dijeli od urušavanja komunizma, ali to je nedvojbeno najodlučniji i prekretnički obrat u povijesti svijeta i civilizacije. Papa je, zacijelo, inicijator toga procesa sloma komunizma, on je prvi probio tzv. željeznu zavjesu ponajprije u svome poljskom narodu, a potom je postavljao jasne znakove za humaniji i slobodniji život. God. 1989. je povijesni datum pred kojim čovjek može samo na koljena pasti, diviti se i slobodno reći: Bog ne govori samo rječima, on je na djelu. Treba, prema Isusovoj, jasno čitati 'znakove vremena'.

Ovdje bismo naveli primjer današnjeg Pape, jedine suvremene priznate moralne snage u cijelom čovječanstvu. On je pastir svega čovječanstva, nudi svoje vodstvo jer je svjestan vlastitog poslanja koje ima od Isusa Krista te snage koja iza njega stoji. On je izrazito marijanski Papa jer je nakon svoga izbora rekao ovako: "Bilo me strah prihvatiti ovaj izbor, ali sam ga prihvatio u duhu posluha prema našem Gospodinu Isusu Kristu te s punim pouzdanjem u našu Presvetu Gospodaricu... I tako danas stojim pred svima vama, ispovijedajući našu zajedničku vjeru, našu nadu i naše pouzdanje u Kristovu Majku i Majku Crkve". Kad se bude jednom pisala povijest Europe i suvremenog svijeta, povijest svjetskog komunizma i njegova pada, sloma i urušavanja u samog sebe, zacijelo će i današnji Papa imati svoje jedinstveno, časno i historijsko mjesto. Kome nisu ostale dojmljivo u sjećanju sve one slike na kojima se jasno vidi Papina samouvjerenost, samosvijest, odlučnost i nadmoć spram suvremenih, napose komunističkih, vođa i 'veličina'. Ako ijedna slika snažnije označuje pad komunizma te marksističkog idola, sveukupne klimavosti toga sustava, onda je to jedna slika koja je obišla svijet, a vezana uz današnjeg Papu za njegova pohoda domovini Poljskoj nakon što je izabran za Petrova nasljednika. U Poljskoj je već na vlasti vojna diktatura, na pozornici se pred milijunskim mnoštvom pojavljuju Papa Wojtyla i vođa hunte gen. Jaruzelski. Jedan iza sebe ima svu vojnu moć i silu, snagu oružja, teror, nasilje, sustav odmazde, bezbožni komunizam. Ali nema iza sebe jedno, nema narod. Drugi na pozornici, Papa, krhak u osobi, ima iza sebe Isusa Krista, vječnost, Božju riječ i obećanje. Sila i oružje spram Božje riječi i vječnosti. General i moćnik čija vlast počiva na glinenim nogama spram Pape koji govori snažnom riječi, uvjerljivošću koju sami Duh Sveti daje. On govori bez podrhtavanja, a kad General uzima papir u ruke, one mu dršću, riječi mu se gube ili nestaju u grlu, strah ga je. Na Papine riječi ruke mu se tresu, oblijeva ga hladan znoj. Nekoć se diktator Staljin pitao, zapravo rugao, koliko taj Papa u Rimu ima divizija, dok se Jaruzelski nije usudio pitati ni prosloviti koliko ovaj Papa ima divizija, jer je svjestan moći koju ovaj čovjek ima u narodu, zna da ga podržava cijeli svijet, cijela Poljska. Zna on što sa sobom nosi vojna diktatura, a sam se imao čega bojati, jer je doskora svjetska povijest krenula posve drugim smjerom od komunističkoga. U jednom Papi nazočna je iskonska snaga kršćanske vjere, vjere koja živi i koja se naviješta jednostavno i shvatljivo, bez suvišne apologetike. Vjera jednostavnog svjedočenja za čime suvremeni svijet čezne.

Izborom sadašnjeg Pape potom međugorskim ukazanjima i zbivanjima, a u konačnici padom komunizma načinjen je zacijelo najdublji usjek u cjelokupnoj europskoj povijesti. Ne samo što se tiče hrvatskog naroda i svih naroda koji su robovali komunističkoj strahovlasti, već i prestankom hladnog rata, te sukoba Istok-Zapad. Još većma nas mora iznenaditi činjenica da je taj proces i zbilja revolucionarni događaj izveden bez izrazitog protagonista, bez izrazite povijesne ličnosti, bez jasnog programa, bez strategije, i što je još upadnije, kako se nije zbilo još u povijesti čovječanstva, bez krvoprolića. Jasno, ako se apstrahira od ovoga genocidnog rata koji se vodi na prostorima bivše Jugoslavije. Historičar stoji osupnut i pogođen pred tim činjenicama i nije sposoban navesti dostatne razloge ili uzroke. Ili se s jedne strane mora odreći uzročne veze, ili će s druge strane priznati i sprijateljiti se s mišlju kako smo upravo mi u ovome povijesnom trenutku suočeni s izravnim zahvatom samog Boga u povijest. Bolno je zamijetiti kako nismo kroz proteklo vrijeme stvorili u sebi senzibilitet, a pogotovo nismo Gospodinu za to zahvalni. Nije nam to još uvijek ni izdaleka nazočno u svijesti te nismo shvatili dubine i istinsko značenje ovih događaja. Ako je Bog na djelu, onda nemamo veće obveze nego i ljudski i kršćanski odnositi se prema tome događaju pravedno i pravično, dostojanstveno i sa zahvalnošću. Ako postoji povijesno čudo, onda je to što se odigralo istinsko i velebno čudo našeg doba.

Jer, u svome poimanju čuda i čudesa mi smo navikli promatrati ih samo ondje gdje pojedinac na svome tijelu, bez liječnika ili lijeka, iskusi ozdravljenje. Međutim, čudesa nisu ograničena samo na pojedinačne sudbine. Čudesa postoje u povijesti. Ovdje bismo morali nešto naučiti od Židova i iz židovstva. Naime, Židovi su cijelu svoju povijest promatrali kao aktualni dijalog sa svojim Bogom, kao čudo u nastanku, nastavku i bivanju. Stoga rušenje Berlinskog zida i svih drugih zidova u svijetu nalik su jednome čudu. Ideološki zidovi koji su dijelili ne samo Europu nego i cijeli svijet ne postoje više u negdašnjem obliku. Ti zidovi nisu srušeni oružanom silom ili nasiljem, već ustrajnom molitvom i revolucijom svijeća, provalom Duha i duhovne protege u svijetu, u tolikim mimohodima za slobodu koji bijahu snažniji od bodljikave žice i betonskih zidova.Duh je očitovao svoju moć i snagu, trublja Duha i vapaj duha za slobodom očitovala se jačom od zidova i zatvora u kojima je počivala zatočena ljudska sloboda. Makar nam nije dopušteno uvlačiti jeftino Boga u igru, ipak nam preostaje mogućnost, realna i opipljiva, da mislimo i o takvoj opciji u svojim razmišljanjima, jer je vjera u Boga bila intonacija za te pokrete duha i nove jerihonske trublje slobode.

Zatvorene i zakapijane dveri su se otvorile, razdvojni su zidovi srušeni. Došlo je do daška slobode: Sve su to utješni i ohrabrujući procesi koji se javljaju u najnovijoj povijesti koje je dionik i Međugorje, zapravo istinski suvremenik i inicijator. Ne smijemo te procese pustiti iz vida, oni nam ostaju putokaz i temelj nade. Ali ne smijemo također apstrahirati, odnosno pustiti iz vida ni ono što je uslijedilo u povijesti Izraela nakon što su srušeni jerihonski zidovi. Doskora se radost i ushit, sreća i zanos zbog osvojena grada pretvorila u otužnu svakodnevicu i nestaje svega onoga zanosa u svakodnevnim brigama i mukama. Za održanje naroda nije dovoljno boraviti u istoj državi ili istoj zemlji. Zaborav Boga i socijalna nepravda, posvemašnji egoizam ili egoističko poimanje slobode tjerali su cijeli narod u nutarnje rasulo, rasap moralni i duhovni, na čijem kraju ponovno nalazimo robovanje tuđinima i neprijateljima naroda. Nutarnje, moralno kao i etničko rasulo vodi u ponovni gubitak slobode o čemu bjelodano govori na svakoj stranici knjiga Sudaca. Sloboda, tako i ova u postkomunističkom vremenu, uvijek je prezahtjevna. Čovjek je ne dobiva na tanjuru, i nestaje je upravo u trenutku kad želi biti bezgranična. Drugim riječima: Rasulo marksizma i komunizma ne rađa automatski slobodna pojedinca ili državu ni zdravo društvo ili zdravu osobu. Prisjetimo se slike iz Isusovih usta: Namjesto jednoga istjeranog đavla nečisti će duh pronaći sedam gorih od sebe i povratiti se u kuću pometenu, očišćenu, ali praznu (usp. Mt 12,43-45). Ta se Isusova slika kroz cijelu povijest trajno obnavlja i obistinjuje. Tko se oslobodio jarma marksizma, nije automatski pronašao novi životni stil niti je postavio svoj život na nove temelje. Gubitak ideologije koja je davala ton cjelokupnom životu i donekle ga nosila lako se može preokrenuti u egoizam i nihilizam, te bi to bilo ravno povratku sedam zlih i gorih zloduha. A tko može zanijekati da relativizam koji posvuda vlada te indiferentizam kome smo izloženi nisu put u nihilizam, nijekanje svega pozitivnoga i čovječnoga?

Stoga se pred nas postavlja odlučno pitanje: S kojim smo duhovnim sadržajima sposobni ispuniti duhovni vakuum koji je nastao u dušama i na duhovnoj sceni nakon sloma marksizma, odnosno pogubnog i stravičnog marksističkog eksperimenta? Na kojim smo duhovnim temeljima sposobni graditi i kadri raditi na novoj budućnosti kako bi se mogli povezati u jedno i Istok i Zapad, ali i Sjever i Jug ovog Planeta? Dok nastojimo oko dijagnostike svoje suvremene situacije i dok dajemo neka predviđanja za sutrašnji razvoj, zadaće i mogućnosti, to se mora odvijati na svjetskim mjerilima, jer je sudbina danas jednog dijela čovječanstva ovisna o cjelokupnosti zbivanja među narodima, i odluke na najvišoj razini odražavaju se na najnižoj, odnosno obrnuto. Govoreći o osobnome moramo misliti na globalno, i obrnuto, govoreći globalno moramo misliti na osobno, pojedinačno.

DIJAGNOZA NAČE SUVREMENICE

Signatura, značajka našeg stoljeća mogla bi se sažeti u nekoliko točaka: Vjera u apsolutni napredak, progres, apsolutiziranje znanstveno-tehničkih mogućnosti i civilizacije te politički mesijanizam utjelovljen u nacizmu a potom u marksizmu. Bogu nigdje nema spomena, Bog je nadomješten ovozemaljskim ciljevima pa je to sustavno isključivanje Boga iz oblikovanja povijesti i ljudskog života onaj Novum te zbiljski opasan elemenat koji je iznjedrila ova naša Europa i ova epoha. Protjerivanjem Boga iz svijesti u suvremenoj književnosti, umjetnosti, na filmu i kazalištu prevladava turobna i mračna slika čovjeka. Sve što je nekoć bilo veliko i plemenito, danas se stavlja pod upitnik, ruši se s visina i kuša raskrinkati. Moral je postao licemjerje, sreća je samozavaravanje, nemoguće je biti pristalica lijepa i dobra, a jedini ispravni stav je sumnja. Tko druge raskrinka, postaje junak dana, požnjet će najviše uspjeha u javnosti i medijima. Kritika društva, politike i pojedinaca postala je vrhunskim zakonom medija, i u takvoj duhovnoj atmosferi gotovo i nema mjesta za vrijednosti, vjeru, optimizam i budućnost. Danas je pak na pozornici svijeta prisutna shizofrenija, s jedne strane svijet vidi svoje zablude, a s druge strane se nemoguće odreći stila života na visokoj nozi i standardu, barem ne na Zapadu. Ta je podvojenost napose uočljiva pri određivanju spram dvjema činjenicama iz novije povijesti, naime nakon černobiljske katastrofe s atomskim reaktorom te širenju virusa AIDSa. Černobiljska katastrofa jasno očituje kolika je opasnost od atomske energije. Svednevice imamo sve više zagovornika koji se žele odreći usluga razbijanja atoma. S druge pak strane, kad je otkriven virus side, jednako je podignut znak za uzbunu. Nema sumnje, daleko će više ljudi oboljeti i umrijeti od virusa side nego od černobiljske katastrofe. Ali, je li moguće podignuti glas u javnosti spram seksualnog ponašanja naših suvremenika, kojega je plod ta kuga ovog stoljeća? Upravo su razuzdanost, nemoral, razvrat glavni uzročnici za širenje virusa side. Međutim, što se zbiva? Tko u ime kršćanskog morala, Kristova govora na gori zastupa suzdržljivost, stegu u seksualnom ponašanju, taj se unaprijed otpisuje kao mračnjak, opskurant, on je osuđen na šutnju i neuspjeh, makar to bio i sam Papa. Jer, to je u očima naših suvremenika nedopuštena kritika čovjekove slobode i ponašanja. Dakle, jasna shizofrenija mišljenja i djelovanja. K tome dolazi i rastuća metodička sumnja u znanost. Ponestaje vjere u znanost, napredak i tehniku. Javljaju se skepsa i odbojnost. Samo, mogu li te značajke biti nosivi temelji pozitivne budućnosti u kojoj bi se moralo sagraditi nešto zdravo, pametno i konstruktivno? Ressentiment i skepsa nisu sposobni dati zdrave temelje i nadići ideje koje nije moguće pobijediti čistom negacijom ili polovična srca, već samo jednom većom, pozitivnijom idejom, većim i boljim pristankom na nešto što životu podaruje smisao. Međutim, vjera je stjerana u područje privatnosti te su time uništeni temelji na kojima je sagrađena cijela Europa i njezina kultura, isključeni su svi oni moralni kodeksi i moralne tradicije utkane u europsko biće i društvo. Dakle, s jedne strane vjera je privatna stvar, nestaju ili se trnu temeljna etička uvjerenja, dok se istodobno šire na sve strane okultizam, magija, spiritizam. Svi mogući oblici praznovjerja i poprimaju sve više utjecaja na sve društvene slojeve. Stoga je to samo dokaz više kako je neutrnjiv i neizbrisiv u čovjeku trag Besmrtnoga, Boga, u čovjeku pocijepanu i razlomljenu.

Suočeni smo s masivnom sekularizacijom i sekularizmom, egzodusom iz Crkve, napose žena. Crkve nam ostaju prazne, istočnjački oblici meditacije imaju sve više pristaša, mladež je u potrazi za onim što je može ispuniti izvana i iznutra, što joj može osmisliti život i djelovanje. Unatoč svim protivnim naznakama postoje signali za preporod vjere u dušama napose među mladima. Mladi pokreti mogu se susresti u cijeloj Crkvi po svemu svijetu. Oni nose u sebi silnu snagu obnovljene vjere, posjeduju uvjerljivu moralnu, ćudorednu ozbiljnost te spremnost da se vlastiti život založi za ideale Evanđelja. To je tako uočljivo u Međugorju i oko Međugorja. Takvi pokreti mogu biti plodonosni kvasac koji iznova mogu uliti životnu snagu i vjerodostojnost onim humanim vrijednostima koje daju biljeg našem životnom prostoru i civilizacijskom okružju. Međutim, ne smije nas iznenaditi i činjenica kako sve više mladih napušta Crkvu. U čovjeku, kako smo već rekli, postoji iščekivanje neposrednog i bezuvjetnog spasenja. Ljudi imaju osjećaj neotkupljenosti, otuđenja te potrebe za smislom i ispunjenjem nečim uzvišenim. Zato imamo na djelu, napose među mladima, suvremene oblike gnosticizma i ezoterike. Tu se susrećemo s mnogostrukim oblicima religijskih surogata, često s neobičnim mješavinama racionalnog i iracionalnog. Okultizam i magija uvijek su privlačni, zatim parapsihološke i astralnomitološke tendencije, kabalističke i ine provenijencije. Pri tome se uvijek radi o religiji koja ne traži čovjekovo srce, vjeru i povjerenje, već kuša s pomoću kojekakvih obreda ili psiholoških učinaka prodrijeti u dublja područja čovjekova bitka, zatim pokušaji da se postigne čuvstvo otkočenosti, otkvačenosti i oslobođenja, očekivanje pomoći od skrivenih tajanstvenih sila koje podaruju snagu protiv onoga što nas kao ljude ugrožava. Ljudi žele ovladati tehnikom otkupljenja ili samootkupljenja i zato posižu za vaneuropskim ili arhaičkim religijskim obredima, druidskim, keltskim, šamanskim, indijanskim i sl. Budući da je suvremena duhovna scena zahvaćena apersonalizmom kao što je i filozofska misao apersonalna, onda toj apersonalnoj misli odgovara i neosobna, apersonalna vjera i pobožnost, kao što je slučaj npr. u azijskim religijama. Danas je moguće među kršćanima zamijetiti takav trend: rasplinjavanje pobožnosti nauštrb osobne opredijeljenosti. Slavi se kozmička pobožnost, uronjenost u božanstvo ili božanstva, tako da se s pravom može govoriti o azijskim božanstvima ili božanstvu i kršćanskom Bogu. Pobožnost kao nešto poput uranjanja, rasplinjavanja, rasterećenja, oslobađanja od tereta bitka i bivovanja, povratak k zvijezdama, vjera u horoskope i astrologiju.

Ako je išta opteretilo suvremenu pozornicu ovoga svijeta, onda je to droga. Otkako je čovjeka, on se na ovaj ili onaj način drogirao, ali nikada u ovolikoj mjeri kao danas. Zašto ovolika pomama za drogom? To potječe iz čovjekovih nutarnjih potreba i manjkavosti, iz praznine duše. Pohlepa za drogom samo je izraz vapaja duše za srećom, za istinskim životnim smislom i odgovorom. S pomoću droge želi se čovjek osloboditi zatvora tijela i droga je samo protest protiv postojećeg stanja i činjenica koje nas okružuju. Onaj tko uzima drogu, ne miri se s postojećim svijetom, traži bolji i usrećujući. Droga je plod razočaranja nad svijetom koji čovjek osjeća kao tamnicu, zatim plod težnje za avanturizmom, nekonformizmom. Ona je prosvjed protiv svijeta kao čovjekove tamnice i vapaj za novom zbiljom. Veliko putovanje u prostranstva koja nudi uživanje droge samo su oblik izopačene mistike, izopačena čovjekova nagona za vječnošću, beskonačnošću, životom. To je pokušaj iskoraka iz vlastitog bitka i kože, iz vlastitog zatvora s pomoću kemije. Droga je vidljivi vanjski pokušaj anticipiranja svijeta budućnosti i sreće već ovdje na zemlji. To je logično jer svi suvremeni graditelji čovječanstva i budućnosti nisu uvjerenja kako će sami doživjeti tu konačnu sreću pa se stoga odlučuju na vratolomne korake s drogom. To je posve krivi put jer znamo kako su mistici dolazili do svojih iskustava: putem odricanja, poniznosti, askeze, malih koraka uspona prema brdu Karmel ili u zamak duše ili u dubine vlastitog srca. Taj put se želi preskočiti magičnim ključem droge, a moral i etika nadomještaju se tehnikom i kemijom. Droga je pseudomistika svijeta nesposobna vjerovati i utonula u pseudoreligiju, nagon duše za povratom u raj koji se ne da ničim zatomiti. Stoga je suvremena scena napose u drogi alarmni signal koji otkriva svu prazninu našeg društva, ona je vapaj čovjeka u pustinji ovog života za vlastitim ljudskim ostvarenjem koje mu je imanentno u duši i srcu već samim stvaranjem na Božju sliku i priliku.

Na isti ili u mnogočemu sličan način moguće je tumačiti i suvremenu terorističku scenu te revolucionarne pokrete. Gađenje nad postojećim i težnja za prevratom samo su vanjski izričaj nutarnje potrebe za promjenom stanja. Međutim, sve počiva na krivoj premisi: Naime, s pomoću uvjetovanoga traži se bezuvjetno, s pomoću konačnoga beskonačno, s pomoću zemaljskog vječno i nebesko. Ta nutarnja protuslovnost postojeće scene očituje svu tragiku fenomena s kojim se suočavamo te gdje veličajni čovjekov poziv postaje sredstvom strahovite laži i zablude. Jer, nije konačni cilj raj na zemlji, neostvariva utopija, već kraljevstvo Božje kao predokus vječnosti, Evanđelje kao norma života i djelovanja. Kako u međuvremenu opada politički mesijanizam i zelotski terorizam koji je kušao biti aktualizacija čak Evanđelja i Isusovih revolucionarnih zahtjeva, makar u Isusovim riječima nije moguće pronaći uporište za bilo kakav oblik nasilja, ipak su ostale duboke rane u suvremenoj psihi. Porast potrošnje droge samo je znak duševne praznine kojoj nije ostalo ništa nakon gubitka ideoloških obećanja i zavaravanja. Filmska i televizijska, medijska scena prepuna je nasilja i mržnje, redatelji se trude svim silama prikazati svijet zločina u kome vlada zakon jačega.

ODGOVOR IZ VJERE

Život nije igra niti u njemu vlada samo zakon jačega. On je satkan od patnje i ljubavi, od grijeha i milosti, đavolskog napastovanja, kušnje ali i odbijanja kušnje te pobjede nad napasnikom. U Međugorju se suočavamo s izrazitim pozivom na obraćenje Bogu života, pozivom na osobnu molitvu kao odgovor ljudske slobode na božansku slobodu, kao susret dviju ljubavi. Međugorje je izrazita afirmacija osobnosti, individualnosti spram stapanja u nekakvo jedinstvo ili kozmičko Jedno kakvo priželjkuje npr. jedan New Age. Ma koliko pojedinci tvrdili kako nestaje teizma, svjedoci smo kako se vjera ne gubi, kako religija ne odumire niti nestaje, već ona samo poprima novi i drugi oblik i time mijenja svoju nutarnju bit. U kršćanstvu imamo savršenu sintezu razuma, volje i čuvstava, koja nimalo nije lagana. Ona je presuptilna i u opasnosti da se u svakom trenutku okrene u ovom ili onom smjeru, uvijek u nutarnjoj napetosti. Istu ćemo napetost pronaći i izvan kršćanstva. Gotovo sve religije svijeta svjesne su da postoji samo jedan Bog i politeizmu je jasno da bogovi nisu plural od jednog Boga, jer nema Boga u pluralu. Bog je jedan i jedini. Bogovi su, makar ih zovemo istim imenom kao i Boga, uvijek sile na nižem stupnju. Međutim, u religijama se obično gubi ovaj jedan Bog, nestaje iz praktičnog života, i na sceni se pojavljuju božanstva. Taj jedan Bog nije opasan, on je sama dobrota, nikome ne nanosi zla, te se sav ritual i bogoštovlje ne odnose na Boga, već na božanstva i sile koje naš život okružuju i s kojima se čovjek mora aranžirati. To je kronični otpad od Boga u povijesti religija, a nazočan i danas u našoj postkršćanskoj Europi. Zato smo danas ugroženi neopoganstvom. Čovjek koji isključuje Boga kao jedno i jedino dobro, kao onog koji je daleko od njega, okreće se malim sitnim silama, blizima, koje nas okružuju, te time ponizuje samog sebe, stvara sebi, kako se izrazio ateist Freud, protetičke bogove. To je onda dekompozicija kršćanstva, kršćanske sinteze, to je dekompozicija Boga koja vodi u dezintegraciju i dekompoziciju čovjeka. A Pavao se jasno odredio spram toga: "Doduše, živimo na ovome svijetu, ali se ne borimo oružjem ovoga svijeta. Oružje, naime, kojim se mi borimo ima snagu po Bogu da ruši utvrde; njim razvaljujemo ohole zgrade misli i filozofija, koje se podižu protiv spoznaje Boga. Zarobljujemo svako mišljenje, tako da se konačno samo Kristu pokorava" (2 Kor 10,5).

Pri traženju odgovora i pravog lijeka moramo najprije započeti od samih sebe. S kakvim silama raspolažemo i s kojim silama možemo u ovom trenutku računati? Koji se zadaci stavljaju pred nas, koje opasnosti vrebaju na sve nas? Moramo najprije nadići nacionalizam i ideološku podvojenost. Komunizam je iza sebe ostavio ideološku pustoš u dušama, gospodarsko rasulo, naslijeđeno je preteško breme, ovdje kod nas još i rat. Potrebna je zajednička i odlučna volja svih prevladati postojeće stanje i poći u budućnost.

Najprije moramo potražiti zajedničke temelje. Koji je zajednički temelj svima nama, koja je zajednička osnovica? Mi bismo rekli: pripadnost zapadnom kulturnom okružju, a ujedno i kršćanska osnovica u temeljima naše zbiljnosti. Danas se sve usmjeruje prema pravnoj državi i slobodi utemeljenoj na pravu. Sloboda i pravo nisu dva oprečna pojma, nego se sloboda i pravo međusobno uvjetuju. Zakonodavac ne može proglasiti koješta kao pravo, i pravo se ne može izvoditi jednostavno iz statistika. Mora postojati svijest odgovornosti pred poviješću, dostojanstvom čovjeka i pred Bogom. Sve mora počivati na temeljima koje zakonodavac ne može propisivati, nego ih mora pretpostavljati. Danas su te pretpostavke poprilično potkopane u društvu permisivnošću i moralnim propadanjem zapadne civilizacije. Zato je potrebno baciti pogled unatrag, da bismo mogli analizirati vrijeme iza nas i u kome živimo te dati prospektivne poglede prema sutra.

Šezdesetih godina ovog stoljeća osjećao se u zraku veliki zaokret. S jedne strane potkraj tih godina imamo studentske nemire koji se ne mogu promatrati izdvojeno iz Crkve. Oni su doveli pod upitnik mukom postignuti napredak na socijalnom i gospodarskom planu te je prijetilo da sve svrši u kaosu i anarhiji. Kriza autoriteta potresala je temeljima društvenog sustava. Ti su nemiri proistekli iz pokoncilskih previranja u samoj Crkvi ali i iz revolucionarne američke protestantske teologije. Na barikadama1968. u Parizu je slavljena euharistija kao bratimljenje boraca za anarhističku slobodu te kao znak nade političkog mesijanizma u svijetu koji se rađao kroz nasilje i teror. To očituje jasno da je u temeljima toga revolucionarnog pokreta religijska, odnosno pseudoreligijska značajka. Tu teološku implikaciju pronaći ćemo i u talijanskom ali i njemačkom terorizmu sedamdesetih godina. Nemoguće je razumjeti talijanski terorizam ako se apstrahira od kriza i previranja u pokoncilskom talijanskom katolicizmu.

Naime, prisjetimo se: Ivan XXIII. najavio je krajem pedesetih godina jedan gotovo bismo rekli utopijski plan, saziv ekumenskog sabora. Sabor je svojim otvaranjem i tijekom prerastao u središnji događaj druge polovice našeg stoljeća. On je svjesno pastoralno usmjeren kao otvaranje Crkve prema svijetu, otvaranje prozora i vrata, ali je namjerno izbjegnuo zamke prijašnjih koncila, naime, nije išao za dogmatiziranjem ili proglašavanjem moralnoteoloških ili dogmatskih definicija. Možda se negdje kao breme osjećalo u pontifikatu Pija XII. definiranje dogme o Marijinu uznesenju na nebo. Naime, Papa je time htio okruniti svoj pontifikat, a zapravo je izazvao suprotni učinak, inteligencija je ostala frustrirana, a interkonfesionalne fronte su blokirane.

Koncil je suprotno i usprkos očekivanjima rimske kurije imao veoma dinamičan tijek. Otvorio se pitanjima i problemima vremena i epohe, problemima Crkve, zemalja u razvoju, nekršćanskim religijama, nekatoličkim vjeroispovijedima. Poduzeo je odvažne korake u smjeru liturgijske reforme i posredovao je vanredne pastoralne poticaje. Na vrhuncu Sabora dolazi do smjene papa, biskupi su vremenom pomalo od svega umorni, odveć je bilo zahtjeva za promjenama i preinakama saborskih shema i prijedloga, jedva su neki mogli biti ugrađeni u tkivo koncilskih dokumenata koje je Sabor na kraju objelodanio. Ali što je uslijedilo nakon Sabora?

Rekli bismo, mnoštvo gustiša i divljine, krivo shvaćenih saborskih odluka, pravi galimatijas na mnogim područjima života i djelovanja. Otpad i egzodus mnogih iz svećeništva, redovništva i Crkve. Pontifikat Pavla VI. protekao je u znaku obnove, napretka, ali i stanovite restauracije i kočenja. Današnji pontifikat Ivana Pavla II. je u znaku njegovih bezbrojnih putovanja i hodočašćenja po cijelom svijetu. To sa sobom donosi otvaranje Crkve cijelom svijetu, prijelaz iz statičke u dinamičku Crkvu, a time i kolegijalnost odnosno solidarnost Rimskog Pape s cijelim svijetom i čovječanstvom. Današnji Papa razgovara sa svim religijama jer u svakoj, prema Saboru, pronalazimo elemente i sjemenje istine. Njegova putovanja cijelim svijetom istodobno su i adieu zapadnjačkom poimanju kršćanstva u korist svesvjetskog otvaranja te uključivanja latinoameričke, azijske i negroidne kulture u Crkvu. Tome pridonosi i novi pojam hodočašćenja kome, gledano sa stajališta povijesti dogmi, leži u temeljima novo poimanje Crkve, ne kao statičke veličine, već kao putujućeg Božjeg naroda, dakle, ne Crkve kao božanski nadređene institucije cijelom svijetu, već Crkve kao naroda Božjeg koji putuje prema svome eshatološkom cilju zajedno s cijelim ostalim svijetom.Stoga je Papa znamen toga hodočašćenja, a s time se mogu usporediti i svi koji putuju i hodočaste u Međugorje. Nadilaženje svih granica, stapanje svih u jedno jedinstvo te se tako se ostvaruje ono što je već formulirao Pavao VI. a prihvatio svesrdno Ivan Pavao II. pod pojmom civilizacija ljubavi. Zato je potrebno sveprisutnoj kulturi smrti u kojoj živimo suprotstaviti Isusa Krista i živo kršćanstvo, alternativu suvremenom načinu života koju nudi vjera u Isusa Krista.

NOVO POIMANJE VJERE: VJERA KAO PLOD ISKUSTVA

Istodobno, dok na sceni imamo studentske nemire krajem šezdesetih godina, na religijskom području susrećemo neobične pojave, gotovo bismo rekli postmodernu. Mladi se zanose Isusom, stvaraju se komune Jesus People, te glazbeni izričaj u rock operi Jesus Christ Superstar. Kao osoba Isus je simpatičan, skinuti su mu božanski atributi, trga ga se iz Crkve. Isus da - Crkva ne, to je krilatica u mnogim ustima. Sabor je učinio svoje spram većeg personalizma u Crkvi ali i spram većeg personalizma u činu vjere. Do Sabora je prevladavala slika Crkve kao Kristova mističnog tijela, na Saboru se probila ideja i pojam naroda Božjeg, dok dogmatska konstitucija o Božjoj Riječi, odnosno o Objavi veli izričito, kad se govori o vjeri sljedeće: "Bogu objavitelju treba odgovoriti 'poslušnom vjerom' (Rim 16,26;2 Kor 10,5-6), kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje 'Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje' i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne 'svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini'. A da objavu neprestano sve dublje proničemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima"(Dei Verbum 5).

Ako se usporedi ovo s onim što je kazano na Prvom vatikanskom koncilu, onda je posrijedi bitna razlika. Svjedoci smo u posljednje vrijeme i obrata u poimanju vjere. Nije više problem vjerovanja u dogme, u vjerske istine i njihova prihvat u životu, već je problem vjerskog iskustva. Taj elemenat iskustva prevladava u gotovo svim religijskim pitanjima i problematici. Iskustveni elementi i momenti postali su, gotovo bismo rekli, uvjet za nečiju spremnost vjerovati i dati nekome svoje povjerenje, odn. srce (lat. Credo = cor do). Kao da je postalo nepisanim pravilom: Daj mi svoje iskustvo, pokaži mi svoje iskustvo, pa ću ti vjerovati. To bi se susljedno dalo svesti na problem koji je napose danas aktualan. Naime, sve dosada bijaše temeljno pravilo za prenošenje vjere posredovanje određenog poklada znanja, informacija vjere i vjerskih sadržaja. Međutim, informacija ma koliko bila potpuna, sa sobom nosi uvijek deficit. To napose u suvremenoj duhovnoj situaciji sve više gubi temelj i osnovicu. Nema toga što bi se dalo dokazati ili što bi trebalo našim suvremenicima dokazivati, jer su oni zreli i odrasli. Nisu više u stanju nezrelosti. Ni Isus nije činio znamenja i čudesa da bi nekome nešto dokazao, već da bi ljude uvodio i uveo u tajnu svoje osobe i poslanja te u tajnu povjerenja i vjere.

Zato je potrebno, a to se čini u Međugorju, prijeći s instruktivnog modela prenošenja vjere na inspirativni. Naime, Duh Božji djeluje u pojedincima i pojedinac se otvara onome što Duh nadahnjuje. Moguće je ovdje navesti primjer teologa K. Rahnera. Potkraj svog života, negdje na pragu vječnosti, žalio se na mrzlo, zimsko vrijeme u Crkvi, na hladnu Crkvu. Pod tim je vjerojatno mislio na restaurativne smjerove u samoj Crkvi, zaleđene teološke fronte, zamorenost ekumenskog pokreta te preslab odjek samog Sabora i suvremene teološke misli u široj javnosti. Ali, i ispod zimskog snijega i mraza kriju se klice novoga proljeća, rađa se novi život i proljeće se postupno budi. Zato je isti Rahner mogao reći s pravom kako će vjernik, kršćanin sutrašnjice i idućeg stoljeća biti mistik ili ga uopće neće više biti. S kojim pravom izriče to jedan Rahner? Vjera i molitva, odnosno znanstvena teologija i mistika su uvijek nerazdvojivi. Nema jednoga bez drugog. Nutarnje osmišljenje i potvrda te tvrdnje proistječe iz same činjenice kako samo mistički produbljena vjera može čovjeku podariti nutarnji smisao u traženju vlastitog identiteta, čovjeku koji nosi sa sobom egzistencijalne strahove te egzistencijalne nevolje. Nismo li suočeni sa sindromom reinkarnacije što je u biti samo plod neuspjele potrage za vlastitim identitetom. U takvom suzviježđu imamo mistički odgovor, odnosno mističku epohu kao odgovor, kao put do vlastitog cilja. U ovom pak slučaju put je sam cilj, odnosno cilj je put.

U središtu svake mistike stoji Pavlova misao koju nije dovoljno iscrpla ni teologija a ni duhovnost, naime, "živim, ali ne više ja, u meni živi Krist" (Gal 2,20). Kršćanstvo sutrašnjice ne smije niti može ostati u vlastitim predvorjima, ono mora prodrijeti u središte svojih mogućnosti. Što se više to zbiva, to se snažnije mijenja njegov lik, to se više usmjeruje prema svojoj mističkoj formi. Po tome onda kršćanstvo postaje religijom nade, slobode i mira. Ponajprije pak nadilaženja egzistencijalnih strahova budući da je suvremeni čovjek okružen strahovima, sputan u svojoj životnoj energiji, nesposoban prihvatiti sebe i svoju budućnost, te živi okrenut leđima svojoj sutrašnjosti. Njemu je nemoguće pomoći poticajima koji bi ga pokrenuli da izdrži izazove sadašnjosti te se okrene sutrašnjosti s pouzdanjem i povjerenjem. Već je filozof egzistencije Karl Jaspers rekao kako je životni strah, nikad kao danas nazočan u tolikoj mjeri u srcu suvremenog čovjeka, postao čovjekovim grozomornim pratiteljem. Strah je jednoznačna značajka suvremenog čovjeka, on je kiselina koja izjeda svaku životnu radost te rastače volju za životom. Stoga je vjera jedina istinska opreka i protulijek takvu strahu jer nas vjera usidruje u zbiljnosti nazočnog Boga u povijesti, dok nam strah uzima nosivo tlo ispod nogu. Prestrašeni čovjek visi nad ponorom ništavila. Takav strah urađa također i nemogućnošću istinske komunikacije među ljudima, jer, tko je u strahu, nije sposoban artikulirati drugome svoje stanje i nevolju. Prestrašenu čovjeku staje riječ u grlu. Zadnja riječ, zapravo sažetak cjelokupne Isusove kerigme u Ivanovu evanđelju u Isusovu oproštajnom govoru, glasi: "U svijetu ćete imati strah, ali ne bojte se. Imajte povjerenja jer sam ja pobijedio svijet"(usp. Iv 16,33).

Ovaj suvremeni čovjek, bogotražitelj, treba vjeru svjedoka, a ne intelektualno obrazlaganje ili dokazivanje. On više polaže na svjedočanstvo osvjedočenih nego na pamet učenih, a vjera se ne prenosi toliko intelektualnim načinom koliko svjedočenjem onih kojih svojim životom i patnjom daju vjeri novi smisao i vjerodostojnost. Vidljivo je to napose u nekdašnjem komunističkom bloku gdje se vjera pokazala snažnijom od tzv. znanstvenog socijalizma upravo svjedočanstvom i poniznošću patnika u čijem je životu postala vidljivom nada i obećanje vjere. Ta vjera nije rezignacija ili povlačenje odn. uzmak u iracionalnost pred opasnostima praktičnog uma, već je ona courage to be, odvažnost prema biti i bitku te proročki poziv i zamah prema prostranstvima u koje poziva cjelokupna zbilja oko nas. S jedne strane se danas širi sve više odbojnost prema razumu i znanosti, tehničkoj racionalnosti, pa je stoga od krajnje važnosti isticati bitnu logičnost naše vjere kako bi ona bila logike latreia (usp. Rim 12, 3) tj. razumsko štovanje i prinos, životna sinteza cijela čovjeka, a ne plod iracionalnog skoka u nešto nepoznato. Po sebi misterij nije iracionalnost, već krajnja dubina božanskog uma u koji ne možemo prodrijeti svojim ograničenim ljudskim očima. Zato sv. Ivan i može reći: U početku bijaše Logos, tj. stvarateljski Um, smisaodavna snaga božanske spoznaje i početak svih stvari. Na čovjeku je otkriti tragove toga božanskog Uma te u tom smjeru razvijati i tumačiti smisao stvari i stvorene zbiljnosti.

DOSADAŠNJI PASTORAL I TERAPEUTSKA ULOGA MEĐUGORJA

Suvremena duhovna situacija iziskuje od Crkve premišljanje vlastitog pastorala. Ako je dosadašnji pastoral bio usmjeren na discipliniranje vjernika, odsada je smisao pastorala osposobljavanje vjernika za životnu borbu jer je odluka za život istodobno preambula za vjeru. Odatle onda nužnost suodnosa vjere i molitve. Suvremenom čovjeku mora biti jasno da su temelji vjere u molitvi jer molitva, shvaćena u svome nutarnjem ustroju, prihvaća problem Boga i na njega odgovara u punom smislu riječi. Vjera i molitva su, a to je Međugorje pokazalo bezbroj puta, ključ za bogatiji život, život razumijevanja i prihvata, praštanja i povezanosti, sigurnosti i predanja, mira i radosti. Takvoj vjeri pripada budućnost i samo prema takvoj vjeri smjera Međugorje sa svime što se ondje događa već punih četrnaest godina. Takva vjera uključuje i prihvaća slobodu kao konačni cilj svih čovjekovih nastojanja te mir kao opći topos svih ljudskih nastojanja u ovome stoljeću, mir ne kao odsutnost rata, već kao svenazočnost samoga Boga u svome stvorenju.

Međugorje se upravo takvim prezentira svijetu kroz nove oblike pastorala, osobnoga i evanđeoskog. Gotovo iz dana u dan potiče nas na optimizam, neustrašivost, unatoč svim mogućim ratnim i apokaliptičnim okružjima i trubama, zato jer je kršćanstvo vjera Radosne vijesti, radosne poruke o čovjekovu pozivu na slobodu, na život bez paralizirajućeg straha.

Suvremena gospodarska scena obilježena je povećavanjem logike tržišta, kapitala, kupoprodaje i brutonacionalnog produkta odnosno dohotka. To sa sobom povlači standardizaciju i nivelizaciju, sravnjivanje ne samo roba već i duhovnog izričaja, što vodi u nivelizaciju duša i uniformiranje mišljenja, prestanak ili gubitak osobne slobode oblikovanja. Mislilo se da je moguće američki ili zapadnoeuropski uzorak poslovanja prenijeti u komunistički ili treći svijet, ali su ti pokušaji zasad bankrotirali. Eurocentrizam je postao nešto poput prljave savjesti Europe što je bilo uočljivo prigodom proslave 500. obljetnice otkrića Amerike. Namjesto jedinstva i trijumfa imali smo gnjev i žalovanje te je povijest europskih otkrića i pobjeda postala povijest njezinih moralnih padova, grijeha i promašaja. Zato vjera u ovakvu ozračju nije nimalo lagan put. Tko ga takvim predstavlja, nasukat će se na njemu. Vjera stavlja pred nas izazove jer ona o čovjeku misli uzvišenije i bolje nego što čovjek misli sam o sebi.

Ako smo počeli ovo svoje izlaganje biblijskom usporedbom, onda bismo i učinkovitost Međugorja prebacili u biblijski kontekst, makar svaka usporedba hramlje. Učinkovitost Međugorja dade se usporediti s učinkovitošću i širenjem kršćanstva, napose u prvim kršćanskim stoljećima. Rimsko carstvo se izjedalo iznutra, izjedao ga rak koštane srži. Da bi se rak izliječio i organizam oživio, potrebno je presaditi koštanu moždinu. Kršćanstvo bijaše nešto poput svježe koštane moždine, ono je unijelo svježinu, novu srčiku i svijet je oživio. Ono je shvatilo doslovce Isusov nalog i poslanje: Naviještati, širiti Radosnu vijest i liječiti! Prisjetimo se završnih riječi Markova evanđelja te koji će sve znaci pratiti apostolski navještaj. Čovjek je u biti isti. Isus je liječeći navješćivao, navješćujući liječio. To dvoje je nerazdvojivo. Isus je učitelj i propovjednik, iscjelitelj i terapeut. To su dobro znali apostoli, to su u prvim stoljećima prihvatili i misionari koji su uz samu evangelizaciju nudili i zdravlje, psihičko, duhovno i fizičko. Suvremeni čovjek čezne za zdravljem i spasenjem i stoga mu treba terapeutska religija, terapeutski navještaj vjere. Jer što je drugo riječ salus grčki soteria njemački Heil, ako ne prvenstveno zdravlje, a tek potom spasenje? Mi to prevodimo sa spas, spasenje, apstraktnim pojmovljem, dok je to bilo uvijek konkretno zahvaćanje u čovjekovo biće u smislu cjelovitog ozdravljenja i iscjeljenja. Svaki naraštaj, svi ljudi svih vremena upravo za tim čeznu. Gdje pronaći spas i iscjeljenje? Vidimo što se danas nudi na tržištu ideja, na koji se način čovjeka kuša izliječiti, koliko je ponuda raznih iscjelitelja, nadriliječnika. Ista je duhovna situacija nazočna i u ranom kršćanstvu. Svijet je žudan zdravlja i spašenosti, a kršćanstvo je upravo u takvome gustišu i nepreglednoj šumi kojekakvih ponuda spasa i spasenja nadmašilo u svojoj posebitosti sve ostale religije i kultove. Ono je ostvarivalo što je i obećavalo. Pobjeda je bila zajamčena i prije nego su postavljeni teoretski temelji te pobjede. Namjesto mitskog Eskulapa odn. Asklepija imamo stvarnog Isusa Krista liječnika i pomoćnika, vođu i učitelja. Rano se kršćanstvo definiralo kao vjera ozdravljenja, istinske terapije, medicina duše i tijela, i upravo s kršćanstvom započinje u svijetu sustavna medicina i njega bolesnika. To je jedno od najvažnijih i najučinkovitijih područja kršćanskog djelovanja. Prisjetimo se ovdje samo završnih redaka knjige Otkrivenja, gdje se veli kako su oko Božjeg prijestolja stabla života što rađaju svaki mjesec, dvanaest puta godišnje i daju svoj plod. Lišće im služi za zdravlje poganima i ničeg više neće biti prokleta (Otk 22,2). Takvih se predstavlja i Međugorje u suvremenoj Crkvi i svijetu. Zar bi onoliki hrlili u Međugorje, da nisu bezbrojni iskusili iscjeljenje i spas?!

MEĐUGORJE I POVIJEST SPASENJA

Povijesnoteološki kontekst Međugorja jest povijest spasenja, što nije čudnovato ni neobično u povijesti Božjeg djelovanja u svijetu i svojem stvorenju. Nikad Bog nije beznadno napuštao čovjeka ni čovječanstvo. Kad bi god čovjek napustio Boga i pouzdavao se u svoje sile, što je napose vidljivo u Starom zavjetu, redovito bi nastupala propast i katastrofa. Izraelu, a tako i nama danas, mora biti jasno da nas narodom ne čini ni gospodarska ni vojna moć, već izravni zahvat našeg Boga u našu povijest. On nas je izabrao, vodio i vodi. Samo pod vodstvom jednog Boga moguće je sačuvati čistu ideju Boga i sazrijevati kao Božji narod. Čovjek čezne za prostorom gdje će odahnuti, biti prihvaćen, potvrđen, čezne za prostorom gdje nestaje otuđenja te postaje domaći u vjeri i životu. Zato mu treba Crkva utjelovljenog Boga koji je Bog svih ljudi poput dobrog domaćina. To je Međugorje nudilo i ostvarivalo od svojih prvih dana.

Osvrnemo li se unatrag, u povijest Crkve i kršćanstva, vidjet ćemo kako je uvijek na vrhuncima kriza bilo znakova za prekretnicu i zaokret, obrat. Povijesni i epohalni. Svi veliki reformatori, obnovitelji Crkve i društva, pojavljivali su se kad su krize bile premoćne. Nastanak redovništva u Crkvi dade se tumačiti upravo kriznim stanjima u Crkvi. Oni su odgovor na krize vjere. Jednako i na duhovnoj sceni imamo slične pojave odnosno protulijekove. Nakon razorna Descartesova umovanja imamo genijalnog Pascala koji daje nove parametre europskom duhu i duhovnosti. Nakon Kanta, Hegela i idealističke filozofije imamo egzistencijalnu filozofiju jednog Kierkegaarda, a nakon razornoga nihilističkog Nietzschea javlja se ruski filozof Solovjev kao odgovor da Bog jest, nakon što je Nietzsche proglasio smrt Boga. Ma koliko bila snažna kritika religije, čudo teizma nadilazi sve zamke i probleme. Kritika iza sebe ostavlja prazninu, frustraciju i muku, i na kraju svaka kritika govori u prilog onome što niječe: Ako je religija zanijekana, onda samo nijekanje postaje simbolom potrebe i nužde za onim što je zanijekano. Religija postaje nuždom. Izrazito protukršćanstvo uvijek je za kršćanstvo ljekovito jer upozorava na vlastite probleme i zanemarivanje bitnoga. I tu je vidljiva i zamjetna terapeutska uloga Međugorja koje se javlja na vrhuncu krize zapadnog mišljenja i komunističke strahovlasti diljem svijeta.

Čovjekovo gospodarenje je služenje, njegova je sloboda vezivanje uz nužnu nutarnju istinu stvari te otvorenost za ljubav koja ga čini bogolikom. Stoga je moguće i međugorske događaje te i vidioce staviti u tu kategoriju razumskog utemeljenja i svjedočenja. Marija kao svjedok i prorok te Bog koji elementarno zahvaća u živote pojedinaca i uzima ih u svoju službu. Neposredni zov, psihološki nedokučiv i neprotumačiv, i nemoguće mu se otrgnuti a da čovjek ne zaniječe samog sebe. Isto tako i poruka Međugorja, u biti proročka, a za proročku poruku izrazio se M. Buber ovako: Proročki duh nikad ne misli poput platonskog, naime da posjeduje općenitu ili nadvremensku pojmovnu istinu. On prima poruku za porukom u posve konkretnim situacijama. I upravo stoga njegova riječ i nakon protoka tolikih tisućljeća zbori narodu u promijenjenim i promjenljivim životnim situacijama narodne povijesti. Ta je poruka i istina redovito neugodna i tjeskobna, a čovjek postaje Božja usta i medij. U našem slučaju Marija i nekoliko vidjelaca. Odnos proroka prema budućnosti nije pretkazivački. Prorokovati znači staviti posredno ili neposredno pred izbor i odluku zajednicu i pojedinca. Budućnost nije nešto što nam se nudi na dlanu, nešto o čemu se sve zna, ona naprotiv zavisi u bitnome od pravilnosti odluke, tj. od odluke koju čovjek u ovom trenutku donosi i u kojoj u ovom povijesnom kairosu sudjeluje. Prorok uvijek stavlja ljude pred alternativu, pokušava zaokrenuti kormilo u drugom smjeru, cijela mu je duša u tome, njegove riječi drhte od straha i nadanja zbog veličine i snage odluke. Prorok je redovito veliki tužitelj, ne naviješta nikakav dosadni moral ili etiku ponašanja, već neprevarljivost i vječnost Božje riječi i zakona.

Suvremeni je čovjek suočen sa strahovitim mogućnostima tehničkog napretka od kojih ga zazebe samo srce. Naime, izravni zahvati u ljudske gene, zahvat u samu stvarateljsku mogućnost zatim mogućnost da čovjek svojim silama svede na ovu Zemlju apokaliptičnu stvarnost zbog prekomjernog naoružanja. Zato mu treba proroka koji će svojim životom smjerati i usmjerivati na onostranost, onozbiljnost, transcendenciju. Čovjeku je imanentnost, ovostranost pretijesna i preuska. Osporavajući onostranost čovjek se prepustio veličanju ovostranosti, života, dokazivao je život pod svaku cijenu. Životna pohlepa i požudnost za svime i svačim doživljava svoj vrhunac, ali na vrhuncu nije zadovoljenje, već nezasitnost i gađenje, obezvređivanje života te odbacivanje svega što mu se ne sviđa ili mu se više ne sviđa. Stoga su abortus, eutanazija i samoubojstvo samo popratne pojave i naravni plod takva životnog poimanja, odnosno nijekanja temeljne životne odluke, naime nijekanje odgovornosti pred vječnosti i vječnom nadom. Životna požuda svršava u gađenju te na koncu čovjek postaje otpadom, kao što svjedoči suvremena književnost ili sveprisutna kultura smrti namjesto kulture života i ljubavi.

Moguće je dubinu božanske poruke i istine u čovjeku zatrpavati ili krivotvoriti, ali to će uvijek iznova provaliti na površinu i utirati sebi put u čovjekovoj duši. Zato na sve strane ponovni zov za koncentracijom, meditacijom, kontemplacijom, sakralnim, za dodirom sa samim Bogom. To je neminovni zov u vremenu kad se (ne)istina svjetonazora, kome su droga, nasilje, terorizam, revolucija vanjski pojavni oblici, svodi samo na svijet činjenica, pojavnoga te sužavanje razuma na mjerljivo i količinsko, a ne kakvosno i vrijednosno. Jer, da bi čovjek bio čovjek, treba mu moral i etika, a da bi imao etiku, treba mu Stvoritelj, vjera u besmrtnost i Boga. Zato radosna vijest Međugorja i kršćanstva jest upravo u tome: odgovornost pred Bogom, sobom, svijetom i poviješću. Međugorje je pravi izazov i poziv u pravom smislu riječi. Cilj povijesti nije evolucija niti progres, već obraćenje. Ako je gotovo cijela posthegelovska epoha bila zanesena mišlju o stalnom usponu i napretku te koračanju prema sretnijem sutra, onda danas ubiremo gorke plodove tog procesa. Biblija govori o obraćenju, a ne evoluciji. Međugorje počiva upravo na toj misli. Sve pseudoreligije, a tehnika i znanost su takve, okrenule su se protiv čovjeka. Zato je strahovito pogrješno poimati čovjeka kao biće napretka i rasta. On je kao osoba definiran već u Bibliji kao biće razapeto između Dobra i Zla, njemu ne daju sigurnost napredak ili znanost, već odluka za Boga ili protiv Njega. Zato toliko govora o humanumu koje je na sve strane ugroženo. Nakon bezgranične vjere u razum ušli smo u razdoblje iracionalizma. Stoga pred današnjom krizom razuma moguće je pronaći spas jedino u obratu k misteriju, tajni koja spašava razum. Ona nije protiv razuma, već je usmjerena prema smislenosti bitka i opstojnosti svemira snagom jednog Uma.

Nakon pada socijalizma i komunizma zatim nakon frustracija koje je proizveo homo faber, homo technicus u svojim tehničkim dostignućima mnogo razloga govori u prilog vjere i obrata Bogu Pisma. Međugorje je tu vidljivi znak, Grad na gori, odnosno mjesto među gorama. Svatko se upravo danas mora suočiti s činjenicom kako je nemoguće postići duhovne zbiljnosti materijalnim sredstvima ili obećanjima, kako je nemoguće postići smisao, sreću, smirenost, zdravlje, čvrstinu uvjerenja i života materijalnim ili gospodarskim boljitkom ili napretkom, već samo prihvaćanjem sebe kao duhovne zbiljnosti i datosti. U suvremenicima se postupno budi smisao za duhovno, otvaraju se nove vizije i prostranstva, unatoč zavodničkim glasovima jednoga New Age-a. Unatoč tolikim napretcima na području tehnike i tehnologije, fizike i kemije, unatoč tolikim dostignućima na svim područjima i mikro- i makrokozmosa, i mikro- i astrofizike, biologije te spram ustroja atoma i organizama, na području bitka i smisla znanost pa i suvremena filozofija ostaju bespomoćni i bez jasna stava. Odavna su filozofi Adorno i Horkheimer govorili o samorazaranju prosvjetiteljstva. To se zbiva ondje gdje se prosvjetiteljstvo apsolutizira, gdje vrijedi proračun, predviđanje, kalkulacija, gdje se niječe transcendencija i zazbiljnost. Drugim riječima: Društvo koje je satkano na agnosticizmu i materijalizmu ne može na dužu stazu preživjeti. Posljedice su rastakanje morala i svih vrijednosti. Čak ni filozofija smisla, tzv. logoterapija jednoga V. Frankla, koja daje svoje savjete onima koji su izgubili svaku vezu s religijom i Crkvom, ne može pomoći onima koji su još u Crkvi, a stoje pred velikim upitnicima. Prva zadaća jest ozdravljenje morala i prihvat moralnih vrijednosti u društvu. Čovjeku nije dopušteno prekoračiti granice nekažnjeno. Čovjek je slobodan kad priznaje zakon slobode kao sferu, ozračje koje ga određuje. S jedne smo strane suočeni, gotovo bismo rekli, s patološkom brigom i strahom za čovjekovo fizičko zdravlje, fizički integritet, ekologiju, dok s druge strane vlada sveopća bešćutnost za čovjekov moralni integritet, što je u biti nijekanje čovjeka kao čovjeka, nijekanje slobode i čovjekova dostojanstva. Stoga nam se nameće ponovno pitanje objave i Božjeg govora u povijesti i suvremenom svijetu, a tu je Međugorje nezaobilaziv miljokaz. Bez Boga čovjek ostaje samo kotačić, djelić u ljudskoj povijesti i zato nas Međugorje sili na povrat izvorima vlastite vjere, naime, na povrat objavi koje je vrhunac, svrha i smisao Isus Krist, posrednik Boga i ljudi, u kome je skrivena tajna samog Boga. On je Riječ koja u sebi krije sva blaga mudrosti i spoznaje (usp. Kol 2,3) te kao takav otkriva tajnu samog Boga i probija šutnju u koju se Bog prividno zavija.

Ako je dosadašnja duhovna scena u zapadnjačkom liberalizmu i marksističkom komunizmu odricala vjeri bilo kakvo pravo i sposobnost oblikovanja društva, javnih poslova te zajedničke budućnosti u čovječanstvu, danas na sceni susrećemo drukčiji trend. Previranja na sve strane jasno upozoravaju kako je religija i njezin subjektivni izričaj u osobnoj vjeri na osobnom ali i na društvenom planu sila koja se ne dade iskorijeniti niti izbrisati iz čovjekove svijesti niti se svijet može odreći njezine oblikovne uloge u čovječanstvu. Nemoguće je bez vjere oblikovati budućnost. Ali se moraju izbjegnuti sve zamke dosadašnjih stoljeća i bilo kakva svojatanja vjere u političke ciljeve. Prvenstvena uloga vjere je skrb za čovjeka, a tu je Crkva pozvana ne snagom svoje moći, već silom Duha, ne institucijom, već svjedočanstvom, ne pravom, već ljubavlju, životom i patnjom pripremati u srcima prostor za Boga koji dolazi te tako pomoći društvu da pronađe ponovno svoj identitet. Cijela je povijest samo jedna velika borba između vjere i nevjere, između Dobra i Zla, a mi smo danas svjedoci velike svjetske drame u kojoj ne smijemo oklijevati, već se suprotstaviti svemoći rezignacije, ravnodušnosti, fatalizma i očaja snagom vjere, nade i ljubavi. Osposobiti ljude za ljubav, to je imperativ trenutka. Suprotstaviti se javnom mišljenju i moći kao što to učini Isus pred Pilatom, kao što to čini suvremeni Papa spram moćnika ovog svijeta. Isus se nije bojao križa, a suvremeni se vjernik boji pomisli na patnju i mučeništvo. Svatko se, a napose crkveni velikodostojnici, boji za svoj image, makar to bio i obični smrdljivi komentar u nekome dnevnom listu, koji se danas napiše i sutra već zaboravlja. Treba biti spreman na rizik i odvažiti se slijediti Isusov zov. Tome nas svakodnevno uči Marija u svojoj školi u Međugorju.

NAMJESTO ZAVRŠNE RIJEČI

U svim svojim ukazanjima Marija se očituje kao brižna Majka. Nju svatko može razumjeti jer su njezina opcija maleni i siromasi, Božji miljenici. Ona je uvijek prepuna sućuti, zauzima se za malene, njima daruje svoje srce i svoj glas, kod nje mogu naći utočište svi prezreni i obezvrijeđeni, oni s ruba života i društva. Ne ukazuje se u dvorcima ni biskupskim palačama, već u brdima, selima, na nepristupačnim mjestima, a partneri su joj mali i neznatni, pastiri.

Kao da time želi reći: Malenima pripada dužnost evangelizacije svijeta, klera, hijerarhije, biskupa, svećenika. To su oni čudesni procesi u gotovo svim ukazanjima. Često se zna dogoditi da i iskusni teolozi i učenjaci dolaze vidiocima i od njih traže savjet u duhovnom životu. Maleni i neznatni postaju evangelizatori. Odrasli su kroz povijest Crkve znali posegnuti za oružjem kao sredstvom evangelizacije (prisjetimo se neslavnih stranica evangelizacije Latinske Amerike), dok maleni snagom svoje riječi, osobe i života postaju autentični evangelizatori. Tu se ozbiljuje ona Isusova o malenima i djeci kao paradigmi za njegovo kraljevstvo. Ako se danas Crkva okreće siromasima, ako je naš franjevački red stavio kao svoji prioritet opciju za siromahe, jer u njima postoji silni potencijal evangelizacije, onda bismo slobodno mogli reći kako je to upravo danas aktualno, učiti od malenih, kako se biva evangeliziran i evangelizira te kako se ide iz središta prema periferiji. Marija se očituje kao ona koja ljubi, na sve pazi, spremno pomaže i sudjeluje u djelu otkupljenja kao milosrdna Majka. Kod Marije je mjesto gdje se čuju vapaji i uzdasi, gdje se tješi nevolja i bijeda, gdje se otiru suze i liječe boli.

Obični svijet, kršćanski laici nisu više objekt evangelizacije, kome se odozgor nameću misli i ideje, već postaje subjektom evangelizacije koji prima neposredno snagom Duha Svetoga nadahnuća te postaje nositeljem Radosne vijesti u svijet. Svi se moraju okrenuti potrebama svijeta, napose najmanjih, od vrhova do onih najmanjih u Božjem narodu. Samo tako postaje evangelizacija vjerodostojna. Evangelizacija ne služi utvrđivanju hijerarhije, već rađanju novih zajednica vjernika. To je učinak međugorskih ukazanja. Posvuda se rađaju žive zajednice koje žive u duhu poruka i Marijine opcije za najmanje, siromahe. Marijin zov je upućen svima i svi se moraju zaputiti poput Abrahama u nepoznato, u neznana i neistražena područja vjere, vođeni Božjim zovom na slobodu.

Učinak međugorskih ukazanja je nemjeriv. Ono što su kritički um i filozofija razorili, katolička teologija u mnogome propustila, ono na što se pastiri u Crkvi ne usuđuju, pokušava učiniti Duh Sveti preko Marijinih ukazanja i njezinih poruka svijetu. Obraćenje i oživljavanje organizma Crkve koja je u mnogima zamrla. Maleni svijet razumije Gospin govor i prihvaća ga. Oživljuje nada u beznađu, Bog je uza svoj narod. Biblijska vjera i biblijska iskustva ponovno postaju nazočna i živa. Međugorje je relecture Biblije, Bog se dokazuje kao voditelj i osloboditelj, kao snaga sutrašnjosti. Ako se naviješta teologija oslobođenja, onda smo je iskusili najsnažnije kroz Međugorje, a ujedno i teologiju naroda Božjeg kao nositelja obnove i ostvaritelja Božjeg plana u povijesti.

Božje djelo obnove svijeta izvodi se s pomoću Marije. Preko njezinih ukazanja i zagovora ozdravljaju narodi, nazire se i rađa sloboda. Narod postaje svjestan sebe i uskrsava. Marija postaje kreativnim simbolom za cijeli narod. U svojim ukazanjima vraća ona mjestima i narodima njihovo izvorno dostojanstvo, očituje se kao čuvateljica naslijeđene baštine i izvorni znamen autentične inkulturacije Evanđelja u narode i kulture. Ona je ujedno očitovanje i majčinskog lica našeg Boga. Gdje se ona pojavi, očituje se Božje stvarateljsko djelo u povijesti. Stoji to na početku Lukina evanđelja, imamo to i na početku Djela apostolskih. Gdje se Duh na Mariju spušta, iza sebe ostavlja savršeno oblikovani lik, u jednom slučaju Isusa Krista, u drugom slučaju Crkvu kao savršeno umjetničko djelo našeg Boga, kao realiziranu socijalnu utopiju o kojoj je Isus sanjao, kao prostor mira, slobode i ljubavi. To su one bitne egzistencijalne istine od kojih svijet živi i koje mogu podariti svijetu smisao i budućnost. Tu je pak Međugorje nezaobilaziv smjerokaz cijeloj epohi na prijelazu u novo tisućljeće.

Fra Tomislav Pervan, OFM, 1995.

Fra Tomislav Pervan - rođen je 08. studenog 1946. u Čitluku. Zaređen za svećenika 1969. Doktorirao iz teologije s područja Novoga Zavjeta godine 1976. Djelovao kao pomoćnik odgojitelja novaka u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Kao župnik u župi Međugorje djelovao je od 1982. do 1988. Imenovan za Provincijalnog vikara 1990, a za Provincijala Hercegovačke franjevačke provincije izabran 1994.