Privatna objava i Međugorje

fra Ljudevit Rupčić, OFM, 1995.

Pojam "privatne" objave već se dugo uobičajio u teologiji. Nasuprot njemu stoji javna objava. Međutim, javna bi objava bila ona koja je dana u Bibliji, a privatna ona koja je dana izvan Biblije. Prema tome, bilo bi opravdanije govoriti o biblijskoj i izvanbiblijskoj objavi. Pridavanje biblijskoj veće časti i značenja nego toj drugoj nema nikakva pravog razloga. Jer, ukoliko su obe istinite, obe dolaze od Boga, pa su po svome podrijetlu obje božanske i jednako vrijedne. Jednu i drugu Bog namjenjuje ljudima i želi da i jednu i drugu ljudi prihvate. Inače ne bi bilo razloga da uopće govori. Ako bi postojala među njima neka opravdana razlika, nikad ne može biti u smislu obveznosti jedne i neobveznosti druge. Obje su obvezne. Svakoga do koga su došle i tko je stekao dovoljno razloga i moralne sigurnosti njihove istinitosti, obje jednako obvezuju.

Objava sadržana u Bibliji zove se "kanon", to jest pravilo vjere. Njim se mjeri na neki način istinitost svake druge objave. Kao prvo, sve što bi se toj objavi protivilo, bilo bi neistinito ili lažno. Biblijska objava, dakle, pruža jamstvo sigurnosti, i to na negativan način, da je protivna objava lažna. Osim toga, istinitost biblijske objave jamči crkveno učiteljstvo, kojemu je Krist dao Duha Svetoga da tu objavu vjerno čuva i neprevarljivo tumači. Za izvanbiblijsku objavu Učiteljstvo nema te vlasti izravno, nego neizravno. To znači, ako bi ono ustanovilo da se izvanbiblijska objava protivi biblijskoj, bilo bi sigurno da uopće nije izvorno božanska. Jer, "ako bi vam tko... navijestio Evanđelje protivno onome koje smo vam mi navijestili, neka je proklet!" (Gal 1,8). Inače, ako bi crkveno učiteljstvo i potvrđivalo bilo kako izvanbiblijsku objavu ne bi samim tim čovjek bio obvezan prihvatiti je kao istinitu. Ako ima svojih razloga mora je prihvatiti fide divina. Ali, ako nema, može je bilo odbaciti, bilo u nju sumnjati. U tom slučaju, čovjek nije njom obvezan fide catholica.

Povijest Crkve svjedoči da je uvijek bilo u njoj izvanbiblijskih objava. Po svojoj strukturi ili obliku one su jednake biblijskoj objavi i redovito su povezane s ukazanjima ili viđenjima. Obično su se ukazivali Isus, anđeli i sveci. A u posljdnje vrijeme ponajviše Blažena Djevica Marija.

Uz viđenja su povezana i slušanja (auditiones).To potvrđuju i najnovija ukazanja Majke Božje u La Salette, Lurdu, Fatimi i Međugorju. Vidioci, osim što vide Gospu čuju i njezine poruke, koje obično pozivaju na obraćenje, molitvu, posebno krunicu, i pokoru. Tim više smjeraju na obnovu i procvat crkvenoga života nego na davanje neke nove vjerske istine.

Bogu nitko ne može zatvoriti usta. On nije završio svoga razgovora ni svoje objave ljudima. To na razne načine stalno traje u Crkvi i svijetu. Božji govor u širem smislu ima oblik viđenja ili to barem nitko ne može osporiti. Stoga izvanbiblijske objave nisu samo moguće nego i zbiljne. Duh Božji koga je Krist poslao Crkvi stalno je podsijeća na Isusove riječi i uvodi je u svu istinu (Iv 16,13). On to ne obavlja samo preko hijerarhije nego i preko karizma i njihovih nositelja, jer Crkva nije samo hijerarhijska nego i karizmatička. Zato se Duh Sveti ne veže za hijerarhiju nego ona za njega. On je slobodan i puše gdje hoće. On daje Crkvi poticaje i vodi je i preko karizmatika. Ni hijerarhija, ni karizmatici, ne mogu sebi svojatati isključivo pravo da govore i postupaju u ime Duha Svetoga. Njihove službe potječu od istoga Duha i moraju se uskladiti. Stoga ni hijerarhija ni Crkva ne smiju biti samozadovoljni i ravnodušni prema viđenjima, ukazanjima i objavama. Hijerarhija ih ne samo ne smije odbiti, niti ih samo trpjeti, nego ih mora prihvaćati i gajiti. Inače bi odbacivala samog Duha.

Viđenje i objava spadaju u prorošku karizmu, bez koje Crkva ne može biti, i to ne zato što bi nakon biblijske objave bio potreban neki novi nauk ili istina, nego što je potrebno novo svijetlo, bolje shvaćanje tog istog nauka ili istine i pogotovo što je ljudskom djelovanju potreban novi smjer i zamah.

Kritički stav prema izvanbiblijskoj objavi izražavan je više- manje kroz cijelu povijest. Početkom Novog vijeka nastaju veće i brojnije rasprave o njima. Prema njima, najbolji je znak istinitosti izvanbiblijske objave i viđenja njihovo slaganje s biblijskom objavom. Ako je to utvrđeno, u prilog izvanbiblijskoj objavi mnogo govori njezin sadržaj koji nadilazi sposobnosti vidioca. Važnu ulogu pri tome igra duševno i tjelesno zdravlje subjekta. Njenoj vjerodostojnosti pridonosi osobna svetost i stanje milosti, iako nisu nužni. Ni veliki moralni nedostaci nisu načelno prepreka autentičnosti objave. Vjerodostojnosti istine pozitivno pridonosi moralni heroizam subjekta viđenja. Pri tom nešto znače i popratne okolnosti, iako se popratne zablude ne smatraju nužno negativnim mjerilom. Tim unutarnjim mjerilima pridolaze vanjska: čudo i odobrenje Crkve. Protiv istinitosti viđenja govori bavljenje nekim prijepornim pitanjem i političkom stvari. Jer, viđenja služe Kraljevstvu Božjem, a ne radoznalosti i nekoj posve ovozemaljskoj svrsi.

Izvanbiblijske objave uglavnom ne donose neke nove istine nego možda samo bolju spoznaju biblijski objavljenih istina i, sasvim sigurno, zahtjev o boljoj i hitnijoj primjeni biblijske objave na određeni položaj Crkve ili pojedinih grupa u njoj. Uglavnom, žele potaknuti ljude na vjeru i obraćenje i tako ih privesti spasenju. One su više zahtjevi i poticaji nego tvrdnje. Svrha im je upraviti ponašanje ljudi prema Bogu. U tom smislu veli Toma Akvinski: "Kad ne bude više objava, narod će biti bez vodstva" (II-II.q.174 a.6).Zbog toga je u povijesti Crkve uvijek bilo proroka koji doduše nisu navješćivali neki novi nauk nego usmjeravali ljudsko djelovanje. Isti Toma Akvinski ističe; "Objava se daje na korist Crkve" (II-II q. 172 a.4). Ona poziva na istinskiji kršćanski život i ukazuje na prioritetnije potrebe i sredstva. Ona je odgovor neba na određena pitanja vremena i pomaže u tom više nego neznam koja intelektualna i teološka nastojanja.

Budući da su izvanbiblijske objave izvanredne i upadljive, obično proizvode više pozornosti nego uobičajeno naviještanje biblijskih istina i Crkvenih direktiva, te djeluju kao "šok terapija". Poznato je da su ukazanja u Lurdu, Fatimi i Međugorju pojačala pobožnost i probudila duhovni život diljem svijeta. Ona su mnogo pridonijela oživljavanju ispovjedi i štovanju Euharistije.

Preveliko naglašavanje izvanbiblijske objave umjesto Evanđelja ne bi bilo zdravo i normalno. Prednost ima biblijska objava, ali se ni izvanbiblijska ne smije odbiti, jednostavno stoga što i ona dolazi od Boga i što njom Bog želi nešto reći čovjeku. Zato je i tu i svugdje riječ Božja obvezna.

MEĐUGORSKA UKAZANJA I VIĐENJA

Već od 24. lipnja 1981. do danas šestero vidjelaca u Međugorju, Ivanka Ivanković - Elez, Mirjana Dragićević - Soldo, Vicka Ivanković, Marija Pavlović - Lunetti, Ivan Dragićević i Jakov Čolo, tvrde jednodušno da im se Gospa ukazuje. Svi je svakog dana do danas vide , osim Ivanke i Mirjane, koje je još vide samo jedanput godišnje, Ivanka na obljetnicu ukazanja, a Mirjana na svoj rođendan. Potvrdu istinitosti tih ukazanja i viđenja pokušavalo se na razne načine pribaviti već od samoga početka ukazanja. Osim ustrajne tvrdnje vidjelaca nastojalo se više- manje znanstveno i teološki doći do objektivnih dokaza istinitosti ukazanja. Odmah prvih dana ondašnji komunistički režim, koji se iz ideoloških i ateističkih razloga suprotstavio fami o ukazanju Gospinu, pokušao je najprije preko liječnika u Čitluku i Mostaru dokazati da je govor o ukazanjima obična djetinjarija i iskaz bolesne djece. Kad su liječnici utvrdili da su djeca sasvim zdrava, komunisti su sastavili dvanaestočlanu komisiju liječnika i psihijatara koje su jednostavno zadužili da djecu proglase duševno bolesnom. Značajno je da unatoč pritisku članovi Komisije nisu to učinili, jer je bilo očito da su djeca zdrava.

Poslije toga redale su se brojne druge neslužbene i službene komisije koje su s više poštenja nastojale doći do istine ukazanja. Iznimku čine dvije komisije koje je uspostavio mjesni biskup Pavao Žanić. On nije tražio od tih komisija da proučavaju međugorske fenomene, nego da potvrde njegovo negativno mišljenje, koje nije imalo nikakva oslona u ukazanjima. Da bi osigurao "rezultat" istrage sam se postavio predsjednikom Komisija i zadužio ih da misle i govore što je on o tom neobrazloženo mislio i govorio. Drugi su, za razliku od biskupa Žanića i njegovih komisija, stručno ispitivali vidioce i činjenice u Međugorju. Budući da je Kongregacija za nauk vjere, s kard. Josipom Ratzingerom načelu, odbacila "rezultate" komisija biskupa Žanića kao nestručne i neutemeljene, naredila je da BKJ uspostavi svoju komisiju koja će se ozbiljnije pozabaviti međugorskim ukazanjima. Premda ni ta komisija nije ozbiljnije proučavala spomenuta ukazanja, ipak se prema njima odgovornije ponašala. Barem nije ustvrdila da ukazanja nisu istinita, nego je pronašla salamonsko rješenje i izjavila da još nije došlo do pravih dokaza za nadnaravnost ukazanja. Taj stav je prihvatila i BKJ, koja je ipak bila prisiljena zbog sve općenitijeg uvjerenja da su ukazanja istinita, a pogotovu zbog iznimnih duhovnih darova u cijelom svijetu u vezi s ukazanjima, prihvatiti Međugorje kao svetište i sama preuzeti veću brigu oko ispravnog odvijanja pobožnosti i zadovoljavanja duhovnih potreba hodočasnika u Međugorju.

Međutim, najkompententnije i najstručnije ispitivala je međugorska ukazanja međunarodna francusko - talijanska znanstveno teološka komisija "o izvanrednim događajima koji se događaju u Međugorju". Zbor od 17 renomiranih prirodoznanstvenika, liječnika, psihijatara i teologa došla je, 14. siječnja 1986. u Paini kod Milana u svom istraživanju, do zaključka u 12 točaka.

Na temelju psihološki istraživanja može se kod svih i pojedinih vidjelaca sa sigurnošću isključiti varka i prijevara.
Na temelju medicinskih ispitivanja, testova, klinički promatranja, itd..., za sve i pojedine vidioce može se isključiti da se radi o patološkim halucinacijama.
Na temelju rezultata prethodnih istraživanja može se, za sve i pojedine vidioce, isključiti čisto prirodno tumačenje tih pojava.
Na temelju informacija i promatranja što se mogu dokumentirati, može se, za sve i pojedine vidioce, isključiti da su te pojave mimonaravnog reda, tj. pod đavolskim utjecajem.
Na temelju informacija i promatranja što se mogu dokumentirati postoji podudarnost između tih pojava i onih koji se obično opisuju u mističnoj teologiji.
Na temelju informacija i promatranja što se mogu dokumentirati, može se govoriti o duhovnim naprecima i naprecima u teološkim i moralnim krepostima vidjelaca, od početka tih pojava do danas.
Na temelju informacija i promatranja koji se mogu dokumentirati, može se isključiti učenje ili držanje vidjelaca koje bi bilo u jasnom proturječju s kršćanskom vjerom ili moralom.
Na temelju informacija ili promatranja što se mogu dokumentirati, može se govoriti o dobrim duhovnim plodovima na narodu uvučenom u nadnaravno djelovanje tih pojava i sklonom njemu.
Nakon više od četiri godine struje i različiti pokreti koji su se rodili u Međugorju. Uslijed tih očitovanja utječu na Božji narod u Crkvi u savršenom skladu s kršćanskim naukom i moralom.
Nakon više od četiri godine može se govoriti o trajnim i objektivnim duhovnim plodovima pokreta rođenih u Međugorju.
Može se tvrditi da svi dobri i duhovni crkveni pothvati, koji su u savršenom skladu s autentičnim učiteljstvom Crkve, nalaze potporu u događajima u Međugorju.
Prema tome, može se zaključiti da je, nakon produbljenog ispitivanja protagonista, činjenica i njihovih učenika, ne samo u lokalnim okvirima nego i s obzirom na opće crkvene odjeke, za Crkvu dobro priznati nadnaravno podrijetlo i prema tomu svrhu događaja u Međugorju.

To je dosad najsavjesnije i najpotpunije istraživanje međugorskih fenomena, pa upravo zato najpozitivnije što se o njemu dosad znanstveno -teološki reklo.

Uz to vrlo je ozbiljan posao ispitivanja vidjelaca također poduzela francuska ekipa stručnjaka sa gospodinom Henri Joyeux na čelu. Ona je služeći se najmodernijim aparatima i stručnim znanjem ispitivala unutarnje reakcije vidjelaca prije, za vrijeme i poslije ukazanja. Isto tako i sinhronizaciju njihovih reakcija u očima, ušima, srcu i mozgu. Rezultati su te komisije bili vrlo značajni. Oni su pokazali da je obijekt opažanja izvan vidjelaca i da je isključena svaka manipulacija izvana ili međusobni dogovor vidjelaca. Rezultati s pojedinačnim elektroenacefalogramima i drugim reakcijama sabrani su i obrađeni u posebnoj knjizi (H. Joyeux - R. Laurentin, Etudes medicales et scientifiques sur les apparitions de Međugorje, Paris 1986).

Rezultati spomenute komisije potvrdili su zaključke međunarodne komisije i sa svoje strane dokazali da su ukazanja o kojima svjedoče vidioci fenomen koji nadilazi današnju znanost i da sve upućuje na neki drugi nivo zbivanja.

U vezi sa znanstvenim ispitivanjem međugorskih ukazanja važno je podsjetiti da u cijeloj povijesti ukazanja nikad ni jedna od njih nisu tako općenito i strogo znanstveno ispitivana kao ona u Međugorju. Kad se usporede ispitivanja u Lourdesu i Fatimi s ovim u Međugorju, onda, gotovo da među njima nema nikakve sličnosti. Niti su drugi vidioci ispitivani tako strogo, niti su mogli biti ispitivani tako sigurno i uspješno zbog nižeg stupnja znanosti i nedostatka tadašnjih tehničkih pomagala. Osim toga, također je vrlo značajno napomenuti da je u Lourdesu bila samo jedna vidjelica, Bernardette Soubirous, u Fatimi troje vidjelaca, a u Međugorju šestero. Manipulacija je lakša s jednim vidiocem, nego s više njih. Isto tako je masovna potvrda vrjednija od pojedinačne. Za samu Bernardicu liječnik je rekao da je bila psihički boležljiva. Za vidioce u Međugorju je utvrđeno primjereno zdravlje. Kad se tome pribroje pozitivna moralna svojstva, skladnost svjedočanstava, ne preostaje nikakva značajnija sumnja da su ukazanja o kojima svjedoče vidioci u Međugorju zbilja nadnaravna i vjerodostojna vjere.

To potvrđuje i sadržaj međugorskih poruka. Osim pet glavnih, u kojima se svi vidioci slažu, Gospa je uglavnom preko Marije Pavlović davala svakog mjeseca posebne poruke, namijenjene svemu svijetu. Iako su one opsegom narasle do knjižice, ipak se unatoč tomu u njima ne može naći ništa što bi i najmanje bilo protiv kršćanskog nauka i vjere. Naprotiv, zajedno s glavnim porukama čine pravu riznicu priručne i praktičke teologije kojoj nivo ne bi dosegao ni 80% današnjih svećenika. To je tim značajnije što je vidjelica Marija, kao i ostali vidioci, sasvim prosječna vjernica koja nije mogla pohađati ni redovitu pouku iz katekizma, a kamoli steći praktičko-teološku izobrazbu. U prilog izvanrednom sadržaju poruka govori i potvora Biskupova i nekih drugih protivnika Međugorja, da su ih pisali fratri. Time neizravno potvrđuju njihovu izvanrednost.

ČUDESA

Ispočetka su međugorska ukazanja bila popraćena mnogim čudnim fenomenima i na nebu i na zemlji, posebno čudesnim ozdravljenjima. I sam sam, s otprilike tisuću hodočasnika doživio jednu neobičnu igru sunca. Ta je pojava bila tako čudnovata i očita da ju je svatko bez iznimke okvalificirao čudom. Nikoga od nazočnih, u to sam se uvjerio ispitivanjem i drugih nazočnih, nije ostao ravnodušan. Radost, suze i izjave prisutnih ljudi snažno su to potvrdili. Iz njihovih riječi se vidjelo da su shvatili tu pojavu kao potvrdu istinitosti ukazanja i poticaj da se na međugorske poruke odgovori njihovim prihvaćanjem. To i je prava svrha čuda: pomoći ljudima vjerovati i živjeti po vjeri, jer ona stoje u službi vjere i spasenja ljudi.

Glede svjetlosnih fenomena u Međugorju, jedan mi je profesor, stručnjak iz te oblasti, zaposlen u Beču, priznao da ih je tjedan dana proučavao u Međugorju. Na kraju mi je rekao: "Znanost nema odgovora na ove pojave". Iako sud o čudesima ne spada ni na koju prirodnu znanost, ni na znanost uopće, nego na teologiju i vjeru, ipak je sud znanosti vrlo važan, jer gdje ona prestaje nastavlja vjera.

Vrlo je značajno da su mnoge događaje vjernici shvatili kao pravo čudo. Razumjeli su njihovo značenje i osjetili se - bilo da su ih sami na sebi doživjeli, bilo na drugima - obveznim da međugorske poruke prihvate kao obvezu. Teško je točno reći koliko je tih čudesnih događaja u vezi s međugorskim ukazanjima bilo. Međutim, poznato je da ih je prijavljeno i posvjedočeno nekoliko stotina. Među njima su neka temeljito ispitana i znanstveno-teološki obrađena, te nema nikakva ozbiljna razloga da se sumnja u njihov nadnaravni karakter. Dovoljno je navesti samo neka od njih.

Gospođa Diana Basile, rođena 5.10.1940. u Platizzi, Cosenza, Italija, bolovala je od godine 1972. do 23.05.1984. od sclerosis multiplex, koja je inače neizlječiva bolest. Unatoč stručnoj pomoći profesora i liječnika na klinici u Milanu bivala je sve bolesnija. Na vlastitu želju došla je do Međugorja i bila nazočna ukazanju Gospinu u jednoj prostoriji koja je povezana s crkvom i najedanput ozdravila. To se sve dogodilo gotovo u jednom trenutku i temeljito, tako da je ta ista gospođa sutradan iz hotela u Ljubuškom, gdje je prenoćila, bosonoga pješice prevalila 12 km puta do Brda ukazanja da zahvali Gospi na ozdravljenju. Od tada do danas ostala je zdrava. Po njezinu povratku u Milano liječnici su se začudili njezinu ozdravljenju i odmah uspostavili liječničku komisiju koja je imala ponovno potanko ispitati i prijašnje i sadašnje stanje ozdravljenice. Skupili su 143 dokumenta i, na kraju, 25 profesora, primarijusa i drugih liječnika, napisali posebnu knjigu o bolesti i ozdravljenju o kojoj su izjavili, da je Diana Basile uistinu bolovala od sclerosis multiplex, da je duge godine bezuspješno liječena, ali da je sada potpuno zdrava i da se to nije dogodilo nikakvom terapijom, ni bilo kojim lijekovima. Time su naznačili da je uzrok ozdravljenja na drugom, a ne znanstvenom, području.

Drugo značajnije čudo dogodilo se na Riti Klaus, rođenoj 25. 01.1940. u Pittsburghu (USA), nastavnici i majci troje djece, koja je 26 godina bolovala od sclerosis multiplex. Ni njoj, ni liječnici, ni lijekovi nisu ništa pomogli. Čitajući knjigu o Međugorju "Ukazuje li se Gospa u Međugorju" od Laurentina - Rupčića, odlučila je prihvatiti Gospine poruke. I dok je jednom 23. 05.1984. molila krunicu osjetila je u sebi neku neobičnu toplinu. Poslije toga se osjetila zdravom. I od tada do danas bolesnica je potpuno zdrava i sposobna raditi sve poslove u domaćinstvu i školi. O njezinoj bolesti i uzaludnoj terapiji postoji solidna liječnička dokumentacija, a isto tako i stručna potvrda liječnika o njezinu izvanrednom i neshvatljivom ozdravljenju, koje je potpuno i trajno.

Ima još ozdravljenja koja su se naglo i temeljito dogodila u vezi s Međugorjem. Ona su više-manje stručno ispitivana. A neka nisu uopće još ni obrađena. Nije isključeno da među njima ima isto tako velikih kao i ona koja su već obrađena. Kod čudesa je odlučujuće da potječu od Boga i da služe vjeri, a nije važno da budu "velika". Njih će prije spoznati ljudi dobre volje i koji su otvoreni prema istini, nego jednostrani učenjaci i svestrani kritizeri, jer se oni često zatvaraju u granice u kojima se ne "smije" i "ne može" čudo dogoditi.

SUD CRKVE O MEĐUGORSKIM UKAZANJIMA

Budući da međugorska ukazanja, viđenja i poruke spadaju u izvanbiblijsku objavu, nadležnost je Crkve u prosuđivanju njihove istinitosti nešto drukčija nego u biblijskoj objavi. Crkveno učiteljstvo ima izravno jamstvo nezabludivosti samo u pogledu biblijske objave, a u izvanbiblijskoj samo neizravno. Ukoliko bi se, naime, ta protivila biblijskoj bila bi sigurno lažna. U drugim slučajevima ostaju drugi kriteriji po kojima se može doći do vjerodostojnosti da je neka objava nadnaravna. To su najprije znanstveni preduvjeti. Što je pred razumom lažno ne može ni u objavi biti istinito. S obzirom na ozbiljan i stručan rad pojedinih znanstvenika, prije svega međunarodne medicinsko-teološke komisije i drugih stručnih, znanstvenih ekipa jasno je utvrđeno da u međugorskim ukazanjima nema ništa što bi bilo protiv znanosti. Ona nisu protiv razuma, nego iznad razuma. Isto tako, nijedna teološka komisija u međugorskim ukazanjima nije našla ništa što bi bilo protiv vjere. I posljednja komisija, koju je uspostavila BKJ, izjavila je samo da nije još došla do potrebnih dokaza o nadnaravnosti međugorskih ukazanja i da će zato nastaviti s daljnjim istraživanjem. Time je istodobno priznala da u njima nije našla ništa što bi bilo protiv biblijske objave i vjere. Kad Bog daje neku objavu bilo biblijsku, bilo izvanbiblijsku uvijek ljude kojih se to tiče osposobljuje da je mogu spoznati i imati barem moralnu sigurnost da je ta objava istinita. Vrlo je važno da su priprosti ljudi lako prepoznali u međugorskim fenomenima Božju objavu i da su je prihvatili ne samo teoretski nego i životno. Tu se obistinjuje Kristova riječ: "Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko" (Mt 18,3). To potrebno djetinje svojstvo je prije svega otvorenost prema istini. S druge strane, i oni koji odbijaju priznati vjerodostojnost međugorskih dokaza, ipak je nehotimice priznaju. Jer, nalazi njihova stava i argumentacije pokazuju da su njihovi dokazi s nekog drugog interesnog područja, a ne s međugorskoga. Osim toga, protivnici Međugorja su jedna prepoznatljiva, u tom pogledu, šačica ljudi. Njihova se argumentacija sastoji od podvala, laži i nepoznavanja stvari o kojima ipak sude. Nasuprot njima stoje milijuni ljudi, koji uglavnom dokaze za istinitost međugorskih ukazanja nose i u vlastitom iskustvu susreta s Bogom, a s druge strane u očitoj defektnosti suprotne argumentacije. Tu se može govoriti o sensus fidelium vjernika, koji je inače locus theologicus objave i vjere. Posebno dokaznu snagu u prilog međugorskim ukazanjima imaju očiti i obilni duhovni plodovi: vjere, obraćenja, molitve i duboke i masovne duhovne obnove. To ni protivnici Međugorja ne mogu staviti u pitanje. Oni to samo pripisuju vjeri, a ne međugorskim ukazanjima. Nema sumnje da su to plodovi vjere. Ali zašto su to plodovi neobični i zašto se vežu upravo za Međugorje? Zašto njih nema na drugim mjestima i običnim hodočasničkim svetištima ili u katedralama? U pitanju je upravo ta izvanrednost i velika brojnost plodova vjere koja moraju imati svoj razlog. Protivnici se u to ponašaju poput Židova koji su Isusovo istjerivanja zlog duha pripisivali Belzebulu, a ne Isusu. Kad činjenicu nisu mogli zanijekati, jer je bila očita, onda joj niječu pravi uzrok.

U cijeloj toj stvari, uz evanđeoski kriterij da se dobro stablo poznaje po dobrim plodovima, presudan je stav Pape. A on je posve jasan. Izrazio ga je više puta dok je mnoge biskupe koji su ga pitali mogu li hodočastiti u Međugorje, ne samo na to poticao, nego se i preporučivao u njihove molitve u Međugorju. Prigodom pohoda ad limina predsjednik biskupske konferencije Južne Koreje msgr. Kim pozdravio je Papu Ivana Pavla II riječima: "Sveti Oče, zahvaljujući vama, Poljska je mogla biti oslobođena od komunizma". Papa ga je ispravio i rekao: "Ne, ne zahvaljujući meni, to je djelo Djevice kako ona tvrdi u Fatimi i Međugorju".(Korejski katolički tjednik /"Katoličke novine"/, 11. studenoga 1990). U tom je sadržano sve što Papa i Crkva mogu uopće više reći o međugorskim ukazanjima. Iz toga izlazi da je Gospa u Međugorju i da je tamo navijestila propast komunizma. Sve su druge priče višestruko neozbiljne koje samo iz nevjerskih razloga žele zamračiti istinu o Međugorju i odvratiti svijet od prihvaćanja Gospinih evanđeoskih poruka.

fra Ljudevit Rupčić, 1995.

Fra Ljudevit Rupčić - rođen 1920. godine u Hardomilju, Ljubuški. 1939. stupio je u franjevački red u Hercegovačkoj provinciji, a 1946. je zaređen za svećenika. Studij teologije završio je 1947. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1958., a habilitirao 1971. na istom fakultetu Od 1958. do 1988. predavao je novozavjetnu egzegezu na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a neko vrijeme i na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Pod bivšim jugokomunističkim režimom proveo je u zatvoru 1945. i 1947. godinu, te od 1952. do 1956. godine. Dulje vrijeme (1968-1981) bio je član Teološke komisije pri Biskupskoj konferenciji bivše Jugoslavije. Preveo je Novi zavjet s izvornika na hrvatski jezik. prijevod je doživio brojna izdanja. Objavio je mnogo knjiga, studija i članaka na hrvatskom, njemačkom, talijanskom, francuskom i engleskom jeziku, te je održao mnoštvo predavanja na brojnim kongresima i simpozijima po Europi i Americi.